Sjedim na terasi pokraj jezera i pušim.
Gledam u sivu vodu po čijoj površini klize patkice i labudovi.
Hladni vjetar prolazi mi kroz kosu.
Danas slavimo prvi rođendan moje mlađe nećakinje.
Imam i stariju, njezinu sestricu.
Ipak, ne mogu biti dugo u zatvorenom prostoru s puno ljudi.
Pa makar to bila moja obitelj, koju volim.
Kad se prezasitim, izlazim van.
Znam kad mi je dosta. Trenutak mira, i opet sam prisutna.
Oduvijek imam problem s ljudima.
Socijalne interakcije me zamaraju.
Moja obitelj to razumije i ne forsiraju me.
Moj muž to razumije. Moju sklonost da se povučem.
Ne traži od mene nešto što mi je gotovo nemoguće.
Osjećati se ugodno u većoj skupini.
Ranije sam to tumačila kao sklonost samotnjaštvu.
Zapravo je slučaj dosta teži.
Nisam dizajnirana da budem dio grupe.
Ljudi koji me vole dozvoljavaju mi moje tišine.
I moje samoće. Zato jer znaju koliko mi je to potrebno.
Shvaćaju da ću se vratiti. Budnija. Prisutnija.
Post je objavljen 19.01.2020. u 17:08 sati.