Čudno kako s godinama postajemo ovisni o rutinama.
Moje rutine su vezane za stvari koje moram odraditi određeni dan.
Sve moje pripreme moraju biti gotove u ponedjeljak. To je danas.
Odgovarajuće pripreme su napravljene i spremljene uredno u mape.
Navečer spremam torbu prema rasporedu.
Provjeravam jesam li sve spremila. Jesam. Sve tu.
Onda se tuširam. Dugo, vrućom vodom.
Kupaona iza mene ostaje obavijena vodenom parom.
Perem zube. Čistim lice. Stavljam na njega hidratantnu kremu.
Shvatila sam da kako starim pratim rutinu sve opsesivnije.
Ako ne odradim samo jedan od koraka, ne osjećam se dobro.
Tek kad sam sve obavila, uzimam večernju terapiju.
Time završavam rutinski dio i prepuštam se spontanosti.
Dio koji nema plan, a obično je vezan za ljude koje volim.
Nikad nisam planirala ni jedan trenutak s njima.
Spontano je ionako uvijek ispadalo najbolje.
Noći su mi ponovno užasno duge. Budim se iz čudnih snova.
Na sreću, s druge strane jastuka me čeka voljeno lice.
Protestira jer sam ponovno na njegovoj strani.
Potajno to voli. Slušam njegovo disanje i otkucaje srca.
Zvuci koji su mi ponekad toliko utješni.
I tako... Večer prolazi. Sutra je novi radni dan.
Radujem se novim radnim pobjedama.
Radujem se novim lijepim trenutcima.
Radujem se... Pa čak i noći koja dolazi.
Snovi neka budu mirni. Tihi...
Post je objavljen 13.01.2020. u 21:08 sati.