Kad sam bila mlađa, bila sam sklona iluzijama.
Bila sam zaljubljena u ideju ljubavi.
Idealizirala sam do bola.
Bivala razočarana.
Standardna priča jednog odrastanja.
Priča postaje malo vanstandardna upravo u trenutku razočaranja.
Iz razloga koji su dugi i komplicirani, prestala sam vjerovati u ljubav.
Prestala sam vjerovati u bilo koju ideju.
Osim u mrak. Ali mrak je uvijek bio stvaran. Opipljiv.
Zagrnula sam se samoćom.
Čudno je živjeti, a ne vjerovati u nešto.
Možda si to godinama nisam dozvoljavala.
Baš zato jer sam znala da ako povjerujem u ljubav,
Istog trena povjerovat ću i u druge iluzije.
Provela sam jedno razdoblje uvjeravajući se da ništa nije stvarno.
Jedina stvarna stvar, jedina konstanta, bila je bol.
Da se maknem od boli, učila sam o svijetu.
I učila sam o ljudima, kao promatrač izvana.
Učila sam o sebi, kao promatrač izvana.
I u jednom trenutku došla sam do spoznaje.
Iluzije su onoliko stvarne koliko im dozvolimo.
Ako u nešto dovoljno vjerujemo, činimo to stvarnim.
Činimo to opipljivim. Dozivamo to u postojanje.
Vjerujem li danas u iluzije?
Vjerujem u nešto.
Ideju koja još nije formirana, ali raste.
Vjerujem u Dobro.
Vjerujem u Ljubav u svim svojim licima.
Post je objavljen 16.01.2020. u 19:32 sati.