Ubacujem se u radni mod. Pripreme za cijeli tjedan sam odradila još jučer.
Za razliku od svih kojima se teško vratiti s praznika, jedva čekam prvi radni dan.
Otvara se novo desetljeće. Ove godine punim 30.
Magična granica za ljude s mojom dijagnozom.
Još uvijek nisam razvila shizofreniju.
Ako izborim ovo razdoblje, ni neću.
Očito je da ću borbu s ostale dvije dijagnoze boriti cijeli život.
Ipak, tješi me da sam još uvijek gospodarica svog uma.
Još uvijek mogu misliti jasno. I smišljati strategije.
Prva strategija je fokus na bitno.
Čim manje mi misli vrludaju, manje su šanse da naletim na minu.
Fokus ide na ljude i stvari koje volim.
I dalje mogu osjećati ljubav.
Ne predajem se ništavilu, koliko god jako bilo.
I dalje mi srce bude puno.
Kemikalije su te koje rade problem.
A to je područje koje više-manje razumijem.
(Koliko god iz dna duše prezirala biokemiju.)
Nekoliko receptora u mozgu mi ne radi kako treba.
Srećom, znam da se mogu korigirati.
S njima nema pravdanja i pregovaranja.
Nema tog pozitivnog razmišljanja koje će ih vratiti u normalu.
10 godina živim s tim, Nebo zna da sam pokušala.
Jedna stvar ipak funkcionira. Disciplina.
Fokus. A najbolje se fokusiram kad radim.
Za djecu u glavi smišljam nove priče iz svijeta kemije.
Sutra ujutro, termodimanika. Pa kationi I-III skupine.
Pa Lewisova simbolika za prikaz kovalentne veze.
Tri bloka, s tri različita razreda.
Poznata draga lica. Moja djeca.
Tako da otvaram novo radno desetljeće.
S očima punim nade. Srca puna ljubavi.
Post je objavljen 06.01.2020. u 10:56 sati.