Postoje hladnoće koje ne može maknuti nikakav izvor topline.
Motam se u poplun, iako znam da neće stati.
Nije to obična hladnoća. To je simptom.
Dovoljno sam krugova prošla da je ne bih znala prepoznati.
Epizoda se pritajila neko vrijeme, da bi se opet pokazala.
Možda je cijelo vrijeme ipak virila iz prikrajka.
Umorna sam od istog. Imam osjećaj da se ništa ne miče.
Sanjam nemirno. Navodno pričam u snu.
Budim se s neopisivom potrebom da zapalim cigaretu.
I još jednu. I još jednu. Prinosim žrtvu bogovima samodestrukcije.
Možda me tad mogu barem na trenutak ostaviti mirnu.
Ali znam da neće. Kako noć pada, mrak se zavlači u mene.
Neobične stvari tama zna šaputati. Samo ona tako zna.
Neobične stvari znam šaputati tami. U snu.
I na kraju dolazimo do istog zaključka.
Ona me nikad neće ostaviti u miru.
Post je objavljen 02.01.2020. u 17:09 sati.