Osoba sam koja voli boje. I svjetlost. Pa makar nijanse tih boja bile tamne. Pa makar ta svjetlost bila tek tinjanje dalekih zvijezda.
Ujedno sam i osoba koja je više od pola svog života provela u sjenama. Dovoljno da sjene zovem svojim drugim domom.
Mrak je nešto čega se ne bojim. Znam njegove tajne. Znam kuda mi koraci moraju ići da ne zalutam.
Dio mene i dalje živi u mraku i sjenama, dok drugi tiho upija i najslabiji foton svjetlosti. I jedno i drugo trebam,
I jedno i drugo sam ja. Pažljivo balansiram svjetlo i tamu. Previše ijednog nije zdravo za moj sustav.
Kad sam bila mlađa, imala sam jedno otkriće. U jednom trenutku ću se ili ugasiti ili izgorjeti.
Utrnuti u mraku ili se pretvoriti u zasljepljujući bljesak. I nestati.
Danas sam itekako svjesna da mi se može dogoditi bilo koja od tih sudbina.
Uglavnom hodam negdje na granici, znajući da sam na sigurnom tek kad važem svaki svoj pokret.
Nijedna odluka otad nije bila samo stvar osjećaja. Koliko god voljela misliti da su moje odluke spontane, zapravo nisu.
Održavanje ravnoteže zahtijeva jako puno promišljanja. I onda, balansiranje racionalnog i iracionalnog.
Dio mene koji misli uvijek treba biti izjednačen s dijelom mene koji osjeća.
Iz ta dva dijela potječe dio mene koji stvara. Tek kad sam uravnotežena, mogu djelovati.
I tako iz dana u dan, iz sata u sat, iz minute u minutu, tražim ravnotežu.
Tražim svoja svjetla i svoj mrak. Stavljam ih na vagu. Tek kad to učinim, dozvoljavam si da živim.
Post je objavljen 25.01.2020. u 17:21 sati.