Ponedjeljak mi je neradni dan. Kažem neradni, ali zapravo nije.
To je dan u kojem radim pripreme, planiram nastavu i, prije svega, rješavam probleme.
Ujutro me dočeka pun inbox na službenom mailu.
Gledam što sve moram riješiti. Nekad me ljudi zaista čude.
Nije ni toliko problem u djeci. Iako mi i djeca znaju slati mailove u čudna vremena. Njima se barem jednom kaže pa zapamte.
Daleko veći problem su njihovi roditelji. Čovjek bi pomislio da će odrasla osoba imati poštovanja prema slobodnom vremenu druge odrasle osobe. Nažalost, iskustvo govori da nije tako.
Mailovi stižu u nedjelju kasno navečer. Samo zato da mi vibrira mobitel kad pokušavam spavati. I to uglavnom glede stvari koje se mogu komotno riješiti radnim danom. U pristojno vrijeme.
Šaljete ispričnicu? Pa možete je poslati u ponedjeljak ujutro, kad ionako radim. Trebate termin za razgovor? Postoji na školskom webu točno napisano koji dan i u koji sat primam roditelje. Odgovor je samo dva klika mišem udaljen.
Ali definitivno na vrhu top ljestvice mojih omiljenih pojava u školstvu su helikopter roditelji.
Jer, njihovo dijete će skoro biti punoljetno, a još ne zna samo pitati koje zadatke da provježba.
Kad smo prestali djecu učiti samostalnosti?
Kako možemo očekivati da će se ta mlada osoba u budućnosti snaći u brojnim nepredviđenim situacijama?
Možda samo starim. Strana mi je pojava te nove vrste roditeljstva.
Smatram da bi dijete u određenoj dobi moralo samo rješavati svoje obaveze.
(Naravno, uz gradaciju težine obaveza.)
Smatram da nije zdravo dokidati djetetu mogućnost da samo rješava svoje probleme.
(Uz toplu podršku i razgovor o problemu.)
Uglavnom, gledam i čudim se. Iskreno.
Vraćam se svom inboxu. Još samo nekoliko mailova za riješiti.
Post je objavljen 27.01.2020. u 10:25 sati.