Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
31.10.2007., srijeda
Glazba i nasilje
|
Glazba je dobra i plemenita, kao i sve drugo što je Bog stvorio. Ali, kao i sve drugo što je Bog stvorio, u ljudskim rukama može postati sredstvom za bilo što Piše: Anto KOVAČIĆ Pojam glazbe u ljudskoj psihi refleksno izaziva pozitivne asocijacije. To je umjetnost, nešto što čovjeka oplemenjuje. Pa i za šund glazbu, koja čovjeka kulturno snižava, ipak većina ljudi neće reći da ima neko posve negativno, razarajuće i dehumanizirajuće djelovanje. No, može li glazba ipak biti i takva? Može li, recimo, biti povezana s nasiljem i na nj poticati? U povijesti umjetničke glazbe nema primjera povezanosti glazbe s nasiljem. Postoje, međutim, brojni primjeri u programnoj glazbi (takva je ona koja slijedi izvanjski program, tj. pokušava glazbeno opisati neki izvanglazbeni događaj i doživljaj), u kojima se opisuju slavne bitke i pobjede. U tim slučajevima glazba nikad ne ide za tim da svojim sadržajem izrazi brutalnost i nasilje, nego herojstvo ljudskog duha, ljudski ponos i želju za slobodom, kako političkom tako i duhovnom. O glazbi kao o sredstvu koje može izazvati agresivne misli i osjećaje nije se do u novije vrijeme mnogo govorilo. Međutim, od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo u zabavnoj muzici (pojam zabavnog podrazumijeva sve neumjetničke stilove, rok, heavy-metal, dance, rap i sl.) sve je veća sloboda teksta. Stihovi te glazbe često otvoreno govore o nasilju, drogi i seksu, ponegdje s impliciranim ili otvorenim odobravanjem tih stvari. Zastupnici te glazbe (njezini kreatori i slušatelji) opravdavaju to argumentom da je glazba umjetnost, a dotični glazbeni stil samo jedan od načina izražavanje sebe i svojih osjećaja, smatrajući to posve legitimnim. U vezi s tim postoji hipoteza katarze: ideja da izražavanje agresivnih misli i osjećaja ispražnjava čovjeka od njih, umanjujući tako njihovo akumuliranje i naknadno djelovanje. Agresivni bi impulsi tako mogli biti reducirani gledanjem, čitanjem ili pjevanjem sadržaja o ljutnji i agresiji, kao i simboličkim agresivnim ponašanjem. Možda u tome ima i nešto istine, ali istraživanja su pokazala da je ideja katarze promašena kad su u pitanju mnoga područja medija. Neka istraživanja su pokazala da studenti koji slušaju rap i heavy-metal pokazuju više sklonosti agresivnom ponašanju, nego oni koji slušaju drukčiju vrstu muzike. Slušatelji heavy-metala pokazali su više negativnih sklonosti prema ženama, a oni koji slušaju rap očituju se kao nepovjerljivi. Također se ukazuje na povezanost između slušanja rapa i heavy-metala sa slabim studiranjem, upotrebom droga i većim seksualnim slobodama, problemima ponašanja u školi, policijskim pritvorima i sličnim. Koliko je vjerovati tim istraživanjima, koliko su temeljita i točna, upitno je, ali svakako postoji neka povezanost između tih glazbenih stilova i spomenutih oblika ponašanja. Poznato je da sami rokeri često vole reći da rok nije samo glazba, nego stil života. To pokazuje i činjenično stanje za koje nisu potrebna specijalna istraživanja. Proizvođači rap glazbe često su članovi klanova koji se i ubojstvima međusobno obračunavaju. Zanimljivo je zapaziti i da će se među ljudima koji se ozbiljno bave kulturom, filozofijom i duhovnošću teško naći slušatelji heavy-metala. Ovdje treba dobro razlikovati kulturnu rok glazbu koja je stilski veoma različita od heavy-metala i zaista može biti pozitivna, ugodnog plesnog karaktera. Nikakav vizualni, slušni ili tekstualni sadržaj nema apriornu magičnu moć ako čovjek taj sadržaj ne prima koncentrirano i s njim se emotivno ne suživljuje. Ali ni u obrnutom slučaju opet se ne dolazi do jednostavnog recepta. Netko može voljeti teški rok, i ne biti nasilan, štoviše, može biti miroljubiv i obrazovan. Glazba je stimulans, ali neutralnog karaktera. Taj stimulans svoje konačno usmjerenje i učinak dobiva kad se pomiješa s nečim drugim – svjesnim i podsvjesnim nagonima. Kao adrenalin: pomiješan s mržnjom u ratu daje jedan učinak, a s ambicijama u sportskom natjecanju, posve drukčiji. Tko pjeva zlo ne misli, kaže stara narodna poslovica. Je li doista tako? Ako se prisjetimo što se sve pjevalo u proteklom ratu, i još uvijek se povremeno zapjeva, onda nije, barem ne u svakom slučaju. Glazba je dobra i plemenita, kao i sve drugo što je Bog stvorio. Ali, kao i sve drugo što je Bog stvorio, u ljudskim rukama može postati sredstvom za bilo što. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
30.10.2007., utorak
Ranokršćansko shvaćanje glazbe
|
Ideal je moći uživati u zemaljskim stvarima u zahvalnosti pred Bogom, ali poradi Boga moći ih u svakom času ostaviti Piše: Anto KOVAČIĆ Pojava kršćanstva u povijesti filozofije i religije predstavlja kontrastan moment. Nova religija, promatrana iz ugla nekršćanskog svijeta, izgledala je čudnom, nastranom, ludom. Iz kršćanske perspektive poganstvo je predstavljalo zbirni pojam svega onoga što bi čovjeka moglo odvući od vječne sreće u nebu, zavodljivo carstvo ovoga svijeta. Ovaj se kontrast odražava i u ranokršćanskom poimanju bogoslužne glazbe. Jedan od spornih pojmova po kojemu se rano kršćanstvo oštro razgraničilo i izdvojilo iz konteksta svoga vremena je pojam užitka, a taj se opet veoma blisko dotiče glazbe. Dok je za grčko-rimsku kulturu i staroistočne narode (također i za Židove u Starom zavjetu) glazba izvor i izraz užitka i radosti, često neobuzdane i tjelesne, i to ne samo u životu nego i u bogoslužju, ranokršćanski duh od takva stava zazire, jer svaki oblik navezanosti na ovozemaljski užitak može biti spona koja priječi uzdizanje duha k nebu. Odatle je razumljivo ono, možda pomalo i pretjerano, opiranje svakom poganskom utjecaju. Zato su iz kršćanskog bogoslužja odstranjeni instrumenti, pokret i ples, te svi melodijski elementi koji su navodili na senzualnost i mekoputnost. Ranokršćanski oci u poganskoj glazbi vide moralnu pokvarenost i nepristojnost, te kršćanima savjetuju da se okane poganskih instrumenata, osobito onih povezanih s njihovim kultovima. Sveti Ambrozije, milanski biskup, osuđujući svjetovnu glazbu i sviranje na instrumentima na jednom mjestu kaže: Jao tebi, izgubit ćeš život zbog timpana i psalterija! Najzanimljiviji primjer u kojemu se osobito zorno ogleda duh ranokršćanskog poimanja glazbe je sveti Augustin, inače najstariji predstavnik glazbeno-teorijske misli latinske antike (napisao je nedovršeno djelo o glazbi De Musica). U svojim Ispovijestima on opisuje napetost koju je osjećao u vezi s glazbom: u njoj s jedne strane nalazi previše uživanja, koje čovjekov duh lako može zaokupiti i odvratiti od razmatranja nebeskih stvari, a s druge strane mora priznati veliku vrijednost glazbe koja čovjeku upravo može pomoći u uzdizanju duha k nebu. Neki lijep crkveni napjev koji izvodi školovan pjevač ugodnoga glasa može zarobiti duh, tako da uživajući u napjevu ne čuje duhovnu poruku teksta koju on nosi. S druge pak strane Augustin mora priznati da se slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti. Sâm se sjeća vremena svoga obraćenja kad su mu ugodni crkveni napjevi tjerali suze na oči, jer je kroz napjev mnogo intenzivnije doživljavao poruku riječi i uzdizao dušu u molitvi. No, neprestani oprez pred opasnošću navezanosti na užitak ne da mu mira. Onda pak uviđa da se pretjerano toga čuva, te upada u preveliku strogost, toliku da bi odstranio pjevanje iz Crkve. U toj strogosti čini mu se sigurnijim ono što je učinio aleksandrijski biskup Atanazije, koji je naredio pjevaču psalama tako neznatno variranje u visini tona da je to više sličilo čitanju nego pjevanju. Kolebajući se između opasnosti naslade i doživljaja spasonosnog djelovanja u glazbi, Augustin naginje pozitivnom stavu i odobrava pjevanje u Crkvi, ali ne neopozivo. Jer opet, kad osjeti da ga sámo pjevanje dira više nego riječi koje se pjevaju, mora ispovjediti grijeh koji zaslužuje kaznu. Suvremenom čovjeku ovakvo razmišljanje može zvučati smiješno i čudno, čak i ako je uvjereni kršćanin. Umjereno uživanje u prirodnim i zdravim stvarima, a u takve spada osobito glazba, ni najstrože duhovnosti danas ne dovode u pitanje. S druge strane, prevelika briga oko vlastite duhovnosti smeta samoj duhovnosti, jer je vodi u skrupuloznu ukočenost i sterilnost, zaokupljenost sobom i vlastitom savršenošću pred Bogom. Augustin, međutim, ne prezire užitak, nego navezanost na njega. Ideal je moći uživati u zemaljskim stvarima u zahvalnosti pred Bogom, ali poradi Boga moći ih u svakom času ostaviti. Augustinova dilema o glazbi, ipak krije u sebi jednu istinu: s obzirom na duhovnost – da ljudski duh teži slobodi od svega što je od njega niže, a s obzirom na glazbu – da je glazba moćna, ali ne jednoznačna, ona u čovjeku može podgrijavati sve, a čovjek bira što, duh ili niske strasti. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.10.2007., ponedjeljak
Gregorijanski koral
|
Koral je blago Crkve koje je ona stvorila kroz povijest i koje treba s ponosom gajiti i prenijeti dalje u baštinu Piše: Anto KOVAČIĆ Najstarija do danas živa glazba u Europi je gregorijanski koral. On je prvi i vlastiti glazbeni izraz Katoličke crkve i zasigurno njezino najveće umjetničko vokalno-glazbeno blago, koje joj daje prepoznatljiv pečat. Zbog nedostatka povijesnih izvora, nastanak gregorijanskog pjevanja donekle je problematično pitanje. Zasada o tom pitanju imamo samo općenite i vjerojatne informacije. Gregorijanski je koral bitno vezan uz liturgiju: nastao je u samim počecima kršćanstva u krilu kršćanske liturgije i u njoj se dalje oblikovao i razvijao. Razumljivo je da je u početku gregorijansko pjevanje bilo pod utjecajem židovske i grčko-rimske glazbene kulture. Ovo je pjevanje povezano isključivo s biblijskim tekstovima koji su se primjenjivali u liturgijskim slavljima. Zato se ovo pjevanje nazivalo i svetim pjevanjem, a nakon Grgura Velikog i njegove reforme (VI. st.) naziva se gregorijanskim pjevanjem. Zapisivanje melodija Ovo se pjevanje u prvom tisućljeću prenosilo usmenom predajom, ali vremenom se riznica gregorijanskih kompozicija toliko povećala, da pamćenje i usmeno prenošenje nije više moglo sačuvati od zaborava sve to blago pa je zapisivanje bilo nužno. Prvi rukopisi potječu iz X. i XI. st. Današnja baština kompozicija gregorijanskog korala potječe, dakle, iz kasnijih stoljeća, ali najvjerojatnije je u tim kompozicijama u bitnome zadržan duh i stil pjevanja prvih kršćanskih vremena. Gregorijansko pjevanje ima svoju posebnu umjetničku vrijednost. Ono je utjecalo na razvoj ne samo drugih crkveno-glazbenih vrsta i stilova, već jednim dijelom i na razvitak cjelokupne europske glazbene kulture. Gregorijanske su melodije vrlo originalne i prepoznatljive među drugim vrstama glazbene umjetnosti. Ta prepoznatljivost ima nekoliko bitnih osobina. Koral je najprije i obvezatno jednoglasan. Utemeljen je na dijatonskim ljestvicama, bez kromatike (povišenih i sniženih tonova). Ima slobodan ritam, bez metrike i robovanja ritmičkim shemama, što gregorijanskom koralu daje prirodnost, spontanost, svečanost i smirenost, te mogućnost laganog prilagođavanja melodije naglasku riječi i poruci teksta. Napokon, gregorijanski koral je modalno pjevanje, utemeljeno na modusima, tj. starocrkvenim ljestvicama, različitim od durskih i molskih na koje smo mi naviknuti, te zbog toga našem sluhu ostavljaju dojam arhaične obojenosti. Izraz jedinstva duša kršćanske zajednice Navedene osobine nisu slučajne. Iza njih stoji filozofija kršćanske duhovnosti. To se osobito ogleda u idealu jednoglasja. Ranokršćanski su mislioci suprotstavljali jedinstvo kao dobro, dualizmu koje je smatrano zlim. U skladu s tim heterofonija (raznoglasje, višeglasje, osobito s instrumentima) nikako ne može biti odraz božanskog jedinstva. Rano je kršćanstvo odbacilo svaki oblik heterofonije, jer je samo jednoglasno pjevanje simbolički moglo biti izraz jedinstva duša kršćanske zajednice. Tom stavu potpora su i mnoga mjesta u Bibliji gdje se spominje jednoglasno pjevanje nebeskih korova. Jednoglasje je, dakle, izraz božanskog jedinstva, jedinstva kršćanskih duša međusobno i kršćanske zajednice s anđeoskim zborovima i nebeskom crkvom. Druge dvije osobine: odsutnost kromatike, te odsutnost pravilnog ritma znače zapravo odstranjivanje svih onih elemenata koji pobuđuju više zemaljsku, tjelesnu radost. Pravilni ritam pokreće tijelo, a kromatika (od grčkog chrMma – boja) daje melodiji emotivnu obojenost, strastvenost. Zato je gregorijansko pjevanje smireno, duhovno i pogodno samo za molitveno ozračje. Zato i lako može biti dosadno onom tko to ozračje rijetko doživljava i za njim nema izrazitu potrebu. Gregorijansko se pjevanje razvijalo, dakle, prvenstveno po liturgijskim zahtjevima i kriterijima. Iako su danas u liturgiji prisutni i drugi prikladni glazbeni oblici (prije svega zborno pjevanje uz pratnju orgulja) gregorijanski je koral i dalje aktualan u Crkvi i uvijek iznova inspirira glazbenike. Crkva je na Drugom vatikanskom saboru u konstituciji Sacrosanctum Concilium gregorijanski koral proglasila službenim pjevanjem rimske liturgije. Koral je blago Crkve koje je ona stvorila kroz povijest i koje treba s ponosom gajiti i prenijeti dalje u baštinu. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.10.2007., nedjelja
Glazba u Bibliji – Novi zavjet
|
Novi zavjet u cjelini ne donosi dovoljno detalja za točno rekonstruiranje glazbenog sadržaja ranog kršćanskog bogoslužja Piše: Anto KOVAČIĆ U Novom zavjetu glazba igra znatno manju ulogu nego u Starom, i u svakom slučaju u odnosu na Stari zavjet ne donosi ništa bitno novo. Prvo kršćansko bogoslužje bilo je jednostavno, a proizišlo je iz židovske sinagoge gdje su se, kao što je poznato, pjevali himni, psalmi i razne molitve. Novi zavjet rjeđe donosi pojmove vezane za glazbu. Evanđelja, Djela apostolska i poslanice tek na nekoliko mjesta spominju pjevanje. Evanđelja izvješćuju da je Isus s učenicima nakon posljednje večere zapjevao hvalospjeve (Mt 26,30; Mk 14,26). Vjerojatno je to bio mali i veliki Halel, koji obuhvaća psalme 113-118 i 136, a koje su Židovi u skladu s tradicijom pjevali o velikim blagdanima, napose za pashalne večere. U Djelima apostolskim Luka je zabilježio da su Pavao i Sila u zatvoru u Filipima pjevali hvalu Bogu, nakon čega se dogodio potres, čudesno oslobođenje i obraćenje tamničara koji ih je čuvao (Dj 16,25-32). U Novom zavjetu, u odnosu na Stari, glazba dobiva i jedan novi smisao i mjesto u bogoslužju: Pavao kršćanima u Efezu i Kolosima savjetuje da psalmima, hvalospjevima i duhovnim pjesmama međusobno razgovaraju, u mudrosti poučavaju i urazumljuju, te od srca pjevaju hvalu Bogu (Ef 5,19; Kol 3,16). Ovdje se možda radi o karizmatskim improvizacijama za vrijeme bogoslužnih sastanaka. Pjevanje, dakle, nije više samo oblik izražavanja duhovne radosti i slavljenja Boga, nego i sredstvo međusobne komunikacije i duhovne pouke u zajednici vjernika. Najveću posebnost glazbe Novoga zavjeta čine možda himni. Himan je hvalospjev, svečana pjesma uzvišena sadržaja koja slavi Boga (riječ dolazi od grčkog hymnos, što znači hvalbena pjesma). Himni su srodni psalmima jer su nastali nadahnuti njima, a također su se i pjevali. U prvim poglavljima svoga Evanđelja Luka donosi nekoliko himana: Marijin hvalospjev Veliča (Lk 1,46-55), zatim Zaharijin hvalospjev Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov (Lk 1,67-79) i Šimunov hvalospjev Sad otpuštaš slugu svoga (Lk 2,29-32). Ovi su se himni vjerojatno koristili u bogoslužju ranog kršćanstva. Pretpostavlja se da su neki odlomci u Pavlovim poslanicama nastali na temelju prvotnih kršćanskih himana u slavu Krista (Fil 2,6-11, Kol 1,15-20 i 1 Tim 3,16). Takvi su himni sastavljani radi učvršćivanja kršćanskog učenja o Kristovu mesijanstvu. Glazbeni izražaj kršćanskog bogoslužja ima svoj vrhunac u himnima knjige Otkrivenja. U Ivanovu viđenju neprestana hvala pred Božjim prijestoljem prati dramatični razvoj događaja na zemlji. Ti himni slave Stvoritelja (Otk 4,11), proglašuju Jaganjčevo dostojanstvo (Otk 5,9-10; 5,12), veličaju Oca i Sina (Otk 5,13; 7,10; 7,12), slave Božju pobjedu nad neprijateljima njegova naroda (Otk 11,17-18; 12,10-12; 19,1-3; 19,6-8), i govore o njegovoj pravednosti (Otk 15,3-4; 16,5-7). Još neke pjesme slave poraz nevjernog grada, progonitelja svetaca (poglavlje 18). Možda nije suvišno napomenuti i signalnu ulogu glazbe u Otkrivenju: dramatiku događaja često prate prodorni zvukovi trublji, kojima anđeli najavljuju i prate važne trenutke. Himni Otkrivenja možda reflektiraju stvarno stanje bogoslužne prakse kršćanske crkve potkraj prvog stoljeća. Ako je tako, onda knjiga Otkrivenja ne govori samo o Božjem sudu na zemlji nego također nudi donekle i uvid u razvoj kršćanske liturgije i himnodije. Novi zavjet u cjelini ipak ne donosi dovoljno detalja za točno rekonstruiranje glazbenog sadržaja ranog kršćanskog bogoslužja. Na temelju malobrojnih podataka možemo možda imati opću predodžbu o tom pitanju. Pada u oči da u Novom zavjetu nema naglašene upotrebe instrumenata i mnogo se češće govori o pjevanju nego o sviranju (to je nekim protestantskim crkvama glavni argument za zabranu upotrebe instrumenata u crkvi). Opći ton Novoga zavjeta bitno je drukčiji od Starog: Kristovo uskrsnuće radikalno mijenja perspektivu i dok je Stari zavjet prepun glazbe, osobito instrumentalne, radosti i slavlja koje je više ovozemno, tjelesno, kršćanska radost i kršćansko slavlje je manje bučno; ono postaje više smireno, duhovno, usmjereno k nebu. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
27.10.2007., subota
Glazba u Bibliji – Stari zavjet
|
Glazba je u Starom zavjetu izrazito prisutna i sva je obilježena iskrenošću, spontanošću i izrazom radosti, slavljenja i hvaljenja Boga koji čovjeka spašava i obasiplje nebrojenim dobrima Piše: Anto KOVAČIĆ Kako Biblija stoji s glazbom? U prvi mah se čini da se Biblija ne bavi glazbom ili da je ona u njoj nešto posve sporedno, usputno. No, nije zanemariva činjenica da nekoliko stotina biblijskih redaka sadrži riječi koje imaju veze s glazbom (glazba, pjesma, himna, glazbalo, svirati, puhati, klicati, psalam, harfa, lira, trublja, rog, glas itd.). Biblijski ljudi u svakodnevnim prilikama preplavljeni su glazbom. Ona se susreće u svim aspektima života: radu, igri, slavlju, čak i ratu. Izrael je uživao život kroz glazbu, i vokalnu i instrumentalnu, zajedno s plesom i vinom, u čemu su sudjelovali i muškarci i žene. Glazba je osobito igrala važnu ulogu u vjerskom životu biblijskih ljudi kao način približavanja tajni Boga i izražavanja radosti zbog njegove prisutnosti. Jedno od prvih mjesta u Bibliji gdje se glazba izrazitije spominje je trenutak neposredno nakon uspješnog prijelaza preko Crvenog mora i umaknuća Egipćanima: u trijumfalnom ushitu Mirjam je s bubnjem u ruci zaplesala, a s njom i sve izraelske žene, zapjevavši pjesmu u slavu Gospodinu koji izbavlja (Izl 15,20). Nezaobilazan lik biblijske glazbe je kralj David. U vezi s glazbom osobito su dojmljive dvije scene u njegovu životu. Dok je Šaul bio kralj, povremeno je zapadao u krizu neke vrste bjesnila, ludila, koje Biblija opisuje kao zao duh Božji koji ga je salijetao. Kralju su savjetovali da nađe čovjeka koji će mu svirati u harfu i glazbom ga umirivati. Tako se u Šaulovoj službi našao David (doveden od stada), koji bi svaki put kad bi duh Božji napao Šaula svirao harfu i Šaulu bi bilo bolje (1Sam 16,14-23). Druga scena opisuje prijenos Kovčega Božjega iz jednog manjeg mjesta u Jeruzalem. Izraelski narod, predvođen Davidom, koji je tada već kralj, igrao je pred Gospodinom iz sve snage pjevajući uza zvuke citara, harfa, bubnjeva, udaraljki i cimbala (2Sam 6,5). David se ovdje opisuje toliko radostan i oduševljen prisutnošću Božjom, da je iz sve snage igrao pred Gospodinom, skakao i vrtio se. Njegova žena Mikala, koja je taj prizor promatrala s prozora, prigovorila mu je kasnije da se osramotio jer se ponio kao prostak. Jednostavnost i dubina Davidove vjere ogleda se u njegovu odgovoru Mikali: Nije mi važno što sam neznatan u tvojim očima. Još ću se dublje poniziti, jer pred Gospodinom igram! David je uredio bogoslužje uključivši u njega i pjevanje uz instrumentalnu pratnju. Leviti su bili precizno raspoređeni u hramskim službama i bogoslužju, pa je sukladno tome određena skupina bila zadužena i za pjevanje i sviranje (1Ljet 15,16-24). Glazbenici su pred kovčegom neprestano prinosili hvalu i slavu Bogu (1Ljet 16,1-7). Oni su predvodili u spontanom i snažnom iskazivanju bogoštovlja, osobito u važnim trenucima, kao što je posveta Salomonova hrama, kad su trubili i pjevali složno kao jedan i jednoglasno hvalili i slavili Jahvu, podižući glas uz trube, cimbale i druga glazbala, hvaleći Jahvu 'jer je dobar i jer je vječna njegova ljubav' (2Ljet 5,11-14). U hramu je glazba imala ulogu žrtve hvale: prinos pjesme pratio je prinošenje žrtve. Na osobit način Psalmi daju uvid u impresivnu ulogu glazbe u životu biblijskih ljudi. Zbirka psalama je Psaltir. Riječ dolazi od grčkog psalterion, što označava žičani instrument kojim su se pratile pjesme, psalmi. Mnogi psalmi predviđaju muzičku pratnju, na što upućuju njihovi naslovi u kojima se zborovođi daju upute za izvedbu na određenom instrumentu ili određenom napjevu. O slavljenju Boga u psalmima se govori kao o zajedničkom, individualnom i u svakoj situaciji. U njima se Boga hvali radosno, glasno, pijevno i s raznim instrumentima (žičanim, puhačkim, udaraljkama). Takva hvala je povezana s tjelesnim pokretom (plesom) i općim izrazom radosti i veselja. Psalmist nalaže da se Bogu pjeva skladno i vješto, da bi mu hvala bila dostojna. U psalmima se često narodi pozivaju da iskažu hvalu Bogu. Osobito je dojmljiv posljednji psalam u zbirci (Ps 150): u njemu se poziva da se Boga hvali igrom, pjesmom i svim instrumentima. Posljednji redak toga psalma završava stihom: Sve što god diše Gospodina neka slavi! Aleluja! Glazba je, dakle, u Starom zavjetu izrazito prisutna i sva je obilježena iskrenošću, spontanošću i izrazom radosti, slavljenja i hvaljenja Boga koji čovjeka spašava i obasiplje nebrojenim dobrima. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
26.10.2007., petak
Glazba u antičkoj Grčkoj
|
Grci su čvrsto vjerovali da u glazbi postoji sugestivna moć kojoj čovjek mora podleći Piše: Anto KOVAČIĆ Glazbena je umjetnost u antičkoj Grčkoj uživala velik ugled, veći nego ostale umjetnosti. Ona je u odgojnom sustavu zauzimala važno mjesto. Kad se za nekog govorilo da je musikos, to nije značilo samo da se razumije u glazbu, nego i da je obrazovan. Odakle takvo uvjerenje o važnosti glazbe? Grci su čvrsto vjerovali da u glazbi postoji sugestivna moć kojoj čovjek mora podleći. Pod utjecajem te moći čovjek će lakše razvijati kreposne osobine – muževnost, hrabrost, odlučnost, ali moć glazbe može pobuđivati i razuzdanost, mekoputnost i mlitavost. Aristotel je smatrao da glazba neposredno oponaša strasti, odnosno duševna stanja koja mogu biti vrlo različita i oprečna: od blagosti, ljupkosti i umjerenosti do srdžbe i raskalašenosti. Ako, dakle, netko sluša glazbu koja oponaša neku strast, ta će strast i njega obuzeti. Ako to redovito radi, sva će njegova narav biti prožeta onim što sluša, bilo to nešto nisko i sramotno ili uzvišeno i plemenito. Zato mladež mora učiti glazbu i to dobru glazbu. Poznata je izreka velikog filozofa Platona: Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država! Glazba, dakle, ne smije služiti pukoj zabavi; njezin cilj mora biti skladno usavršavanje čovjekova duhovnog života, stišavanje i smirivanje strasti i zlih pobuda. Etičko shvaćanje glazbe kod starih Grka odnosi se prvenstveno na muzički sadržaj. Postojale su četiri osnovne glazbene ljestvice – dorska, frigijska, lidijska i miksolidijska. Svaka ljestvica melodijama koje su na njoj građene daje svoj karakteristični ugođaj koji je u grčkoj teoriji imao etičku kvalitetu. Tako su dorski napjevi muževni i veličanstveni, frigijski potiču uzbuđenja i strasti, lidijski izazivaju bol, a hipolidijski navode na raskalašenost i mekoputnost. Prema jednoj prastaroj legendi, jedan je pijani mladić poludio slušajući neki frigijski napjev. Izliječio ga je Pitagora, vrativši mu razum pomoću nekog drugog prikladnog napjeva. Dva glazbala – dva suprotna svijeta Etičku kvalitetu nisu imale samo vrste ljestvica i napjeva, nego čak i instrumenti. Grci su imali dva tipična instrumenta – kitaru (njezina varijanta je lira) i aulos. Kitara je žičani instrument, aulos je puhački, nalik na našu obou. Oba su instrumenta bila popularna, na njima se koncertiralo, izvodila se natjecanja, muziciralo se u domovima. Na području religije, međutim, kitara i aulos dobili su posve različite uloge: prvi je instrument bio vezan uz Apolonov kult, drugi uz Dionizov. Apolon je bog sunca, pjesništva i glazbe, zaštitnik umjetnosti, a Dioniz bog vina i veselja. Kitara (lira) i aulos simboliziraju, dakle, dva suprotna svijeta, Apolonov i Dionizov, i stoga predstavljaju dualizam vedrine i uzbuđenja, ravnoteže i strastvenosti. Filozof Nietzsche razmišljao je o apolinijskom i dionizijskom kao o dvama oprečnim principima umjetničkog stvaranja. Apolinijsko označava san, ljepotu nutarnjega svijeta, istinu višega reda, jednostavnost i prozračnost, a dionizijsko se očituje u opojnosti, samozaboravu, opčaranosti, neumjerenosti, barbarstvu i sličnom. Pogledi i shvaćanja starih Grka, poput ovih o glazbi, nisu nešto što danas može imati tek vrijednost kuriozitetâ kakve čitamo u rubrikama Jeste li znali? Doista postoje dva bitna pokretačka principa naše psihe koje možemo nazvati apolinijskim i dionizijskim. Kako se ta dva principa danas ogledaju u našem zadovoljavanju potrebe za glazbom? Ponajprije u podjeli glazbe na zabavnu i umjetničku. U zabavnu spada sve ono što služi pukoj razonodi i ne traži nikakav napor duha, od turbo-folka (prototip dionizijskog u glazbi!) do roka. Kod nas, nažalost, dominira svijet boga Dioniza: njegove frekvencije dočekuju nas na svakom uglu, titraju po kafićima, u jeftinim notama na radiju i televiziji, u disko-klubovima. U umjetničkoj glazbi uživa manji broj ljudi, ali onaj tko želi, dovoljno često ima priliku čuti kvalitetan koncert klasične glazbe na javnim priredbama, na televiziji i radiju, a na tržištu postoje i brojna CD izdanja. Apolinijsko i dionizijsko ne znače nužno pozitivno i negativno, dobro i loše, međusobno isključivo. To dvoje se na neki način međusobno ipak traži i nadopunjuje: razum bez imalo strasti čini čovjeka sterilnim i hladnim, strast bez razuma je slijepa i destruktivna. Jedno s drugim može biti pozitivno usmjerena životna energija. Pod uvjetom da se radi o pravoj mjeri. A pojam mjere opet nas vodi do starih Grka... Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.10.2007., četvrtak
Muzika sferâ
|
Život je glazba, ali koliko dobra ili loša, uvelike ovisi o nama Piše: Anto KOVAČIĆ Danas smo prilično daleko od stare Grčke. Ne geografski i vremenski, nego duhovno. Drukčije gledamo stvari. Glazba je danas, na primjer, sredstvo masovne zabave, trenutne ugode, zarade i slave. Za istinske umjetnike ona je mnogo više od toga, no, nije velik broj onih koji kroz nju dotiču etičke vrijednosti i koje ona vodi do razmišljanja o ljepoti svemira, pa i do mistike. Taj su pogled na glazbu imali stari Grci. Pitagora, ime koje većinu ljudi asocira na geometriju, osobito čuvene katete i hipotenuzu trokuta, u glazbi je već davno, u 6. st. prije Krista, otvorio prostore mišljenja i gledanja koji daleko nadilaze obični, osjetilni doživljaj glazbe. Proučavao je ton mjereći žicu na instrumentu i ustanovio da intervali koje upotrebljavamo u glazbi stoje u matematičkim omjerima: 1:2 (oktava), 2:3 (kvinta), 3:4 (kvarta) itd. Otkrio je, dakle, da se ono što uhom osjećamo može mjeriti, ili bolje rečeno, da se može osjećati ono što ima mjeru. Budući da se Pitagora bavio astronomijom i mistikom brojeva, vjeruje se da od njega potječe ideja da se i proporcije putanja nebeskih tijela, Sunca, Mjeseca i planeta, također mogu shvatiti kao vrsta glazbe, ako glazbu ne poimamo samo kao harmoniju koju čujemo uhom, nego svaki sklad koji možemo doživjeti, osjećati i misliti. U to se vrijeme vjerovalo da se Sunce, Mjesec i planeti okreću oko Zemlje svaka u svojoj sferi. Mislilo se da sfere stoje u čistim brojčanim odnosima kao i muzički intervali, stvarajući tako nebesku harmoniju, odnosno muziku sferâ. Osim Pitagore, idejom muzike sferâ bavili su se i drugi. Među njima u 17. stoljeću glasoviti znanstvenik Johannes Kepler, koji je također vjerovao da svemirom upravljaju brojevi. Poput Pitagore, Kepler nije smatrao da se znanost i duhovnost međusobno isključuju, te je u svojim istraživanjima oduševljeno radio na otkrivanju kozmičkog misterija. Budući da se slika svijeta u to vrijeme već promijenila (Zemlja više nije središte sustava), koncepcija se morala drukčije postaviti, te pozorno istraživati i proračunavati, no nije prošlo bez rezultata. Kepler je otkrio omjere muzičkih intervala u Sunčevu sustavu. Iako su neki znanstveni materijalisti duhovnu dimenziju njegova rada smatrali ostacima okorjelog srednjovjekovlja, ispostavilo se da muzika sferâ nije tek lijepa pjesnička intuicija. Dinamika Sunčeva sustava ima izravne sličnosti sa zakonima glazbene harmonije. Zamisao o muzici sferâ i danas ne prestaje intrigirati. Suvremena tehnologija omogućuje precizno praćenje kretanja nebeskih tijela i mjerenje njihovih perioda i oscilacija u Sunčevu sistemu. Precizne brojke su nam dostupne, a ako se glazba može izraziti u brojčanim relacijama, onda se i brojevi mogu pretvoriti u glazbu koja se može čuti. Suvremeni britanski kompozitor Greg Fox, inače sklon znanstveno-racionalnim eksperimentima u komponiranju i bizarnim, nadrealnim efektima, došao je na ideju da to konkretno i učini. Brojke koje izražavaju orbitalne periode pojedinih planeta pretvorio je u zvučne frekvencije koje se mogu čuti. Rezultat toga neobičnog eksperimenta je djelo koje je nazvao Carmen of the Spheres. Protivno onom što bi sad netko očekivao, nije dobio nikakvu božansku muziku koja čarobno umiruje, nego zanimljivu, bizarnu zvučnu kreaciju, pogodnu možda za kakav moderan film. Muzika, osobito muzika sferâ ipak nije nešto što se doslovno može prevoditi s jedne razine na drugu. Postoji, međutim, nešto dublje u samom pojmu muzike sferâ, što je pak s druge strane posve jednostavno, i nimalo mistično i ezoterično, nego svakodnevno i sveprisutno. To je pojam mjere, odnosno omjera. Svugdje gdje postoji pravi omjer događa se sklad, harmonija. Ljudsko tijelo je mikrokozmos, prepun frekvencija koje su međusobno usklađene, kao i u makrokozmosu. Njih ne čujemo uhom, ali njihov sklad (ili nesklad) itekako osjećamo. Postoji jedan velik dio stvarnosti čije frekvencije i sami određujemo: to je naš svakodnevni život. Bezbroj stvari se svakodnevno događa i svaki trenutak i događaj je u suodnosu sa svima ostalim. Što se više tih suodnosa dovede u međusobni sklad, to je veća mogućnost za ostvarenje jedne glazbe višeg reda, glazbe života. Život je glazba, ali koliko dobra ili loša, uvelike ovisi o nama... Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
24.10.2007., srijeda
Utjecaj glazbe na čovjeka
|
Glazba je apstraktna, ona djeluje izravno na nesvjesni dio čovjekove duše i djeluje snažno jer nosi u sebi prirodne zakone koji su upisani u ljudsko biće. Moć glazbe krije se u sličnosti njezine strukture s čovjekom: ritam, harmonija i melodija imaju veze s tijelom, dušom i duhom Piše: Anto KOVAČIĆ S glazbom smo tako prirodno povezani da od nje ne možemo biti oslobođeni sve i kad bismo htjeli. Gotovo da ne postoji čovjek koji bi bio imun na bilo kakvu vrstu glazbe i kojemu biće neće zatitrati bar na neku melodiju ili ritam. Glazba uopće nije nužna za preživljavanje, no ipak, nešto u nama žudi za njom. Ta žudnja – i njezino ispunjenje – mogu biti veoma raznoliki, ovisno o čovjeku i situaciji. Takvih je bezbroj, a kreću se od prepuštanja snažnim dugotrajnim ritmovima s ciljem padanja u trans, preko veselja ili tuge uz narodnjak, iskazivanja patriotskog zanosa uz Thompsona, do istinskog uživanja u Bachovim, Mozartovim i Beethovenovim tonovima, koje može dovesti ne samo do umjetničkog doživljaja nego ponekad čak i do meditacije i potrebe za molitvom. Svi ovi oblici uživanja u glazbi (od kojih su neki gotovo dijametralno oprečni) imaju jednu zajedničku stvar: slijed nekih zvučnih frekvencija na gotovo magičan način prodire u čovjeka i s različitim dijelovima njegova bića stvara rezonanciju, koja varira u opsegu spomenutih primjera: od pobude nižih strasti i jeftinih osjećaja do plemenitih stanja duha, ovisno o tome koji dio kod pojedinog čovjeka snažnije titra. Najčešće, zapravo, nismo ni svjesni svoje potrebe za glazbom, načina na koji tu potrebu zadovoljavamo i činjenice da to ima neko dublje značenje. No, činjenica je da ta potreba postoji, da glazba na nas čudesno utječe i da to sve skupa nešto govori o nama. Zašto je glazba važna za čovjeka? O važnosti glazbe i njezinom utjecaju na čovjeka govori se već odavno. Platon je sve umjetnosti, a u prvom redu glazbu, smatrao snažnim sredstvima za oblikovanje čovjekova karaktera. Glazba utječe na neracionalni dio duše i pobuđuje strasti. Izgraditi krepost ponajprije znači ovladati strastima. Zato je Platon glazbu stavio u vrh edukacije, smatrajući da ona, kao i druge umjetnosti, zbog moćnog i raznovrsnog utjecaja na čovjeka, u državi treba biti cenzurirana i pažljivo primijenjena. Poznata je Platonova izreka: kakva muzika, takva i država. Kroz povijest se nije mnogo govorilo o tome zašto je glazba važna i kako to ona utječe na čovjeka. U novije vrijeme važnost glazbe sve se više uviđa i sve su učestalija istraživanja njezina djelovanja. No, još uvijek nema dovoljno dubokih i sustavnih saznanja. Ako o tome potražite neku informaciju, najčešće ćete naići na opće i ponekad površne tvrdnje: klasična glazba oplemenjuje duh, djeluje pozitivno, smiruje i ozdravlja; teški rock može djelovati destruktivno. Točno, ali zašto i kako? Je li to stvar koju treba uzeti zdravo za gotovo, ili se može zaroniti ispod površine i pronaći neke dublje razloge? Od starih Grka potječe i saznanje o povezanosti glazbe s matematikom i kozmičkim zakonima, ali ta spoznaja kroz povijest nije mnogo produbljivana; zadržali smo je donekle u sferi misterija brojeva, kojemu su više nakloni astrolozi nego glazbenici i znanstvenici. No, čini se da se upravo u tom misteriju brojeva kriju barem neki odgovori o glazbi i njezinom utjecaju na čovjeka. Često se za neko glazbeno djelo (ili umjetničko djelo uopće) kaže da posjeduje ravnotežu forme, što otprilike znači da je u njemu svega onoliko koliko treba, ni manje ni više, i da se sve događa na pravome mjestu, ni ranije ni kasnije. Analizom najuspjelijih glazbenih i drugih umjetničkih djela otkrilo se pravilo zlatnoga presjeka, po kojemu je idealno da se vrhunac djela nalazi otprilike na mjestu koje cjelinu dijeli tako, da se manji dio prema većemu odnosi kao veći prema cjelini. Te proporcije izražava broj 0,62 (približno), i one su u matematici poznate neovisno od umjetnosti, a prisutne su i u prirodi. Zanimljivo je da prosječna dužina ljudske ispružene šake (od vrhova prstiju do zapešća) prema dužini ruke od vrhova prstiju do lakta – stoji u istom omjeru. Ili dužina ruke od lakta do ramena prema cijeloj ruci također. Možda je podudarnost ove proporcije u prirodi, matematici i umjetnosti slučajna, ali više ima izgleda da nije. S prirodom smo neobično povezani i u naše biće upisani su isti kodovi koji su skriveni svugdje oko nas. Čini se logičnim da te kodove nesvjesno projiciramo u glazbu koju proizvodimo i slušamo, te da glazba stoga povratno djeluje na nas snažno i izravno. Izravnost i snaga djelovanja glazbe Ono što glazbu izdvaja iz drugih umjetnosti jest upravo to – činjenica da djeluje izravno, ne-posredno. Sve se umjetnosti, izuzev glazbe, služe nekim likovima da bi nešto izrazile. To nešto trebao bi biti neki sadržaj koji je višeg reda od onoga koji predstavljaju likovi kojima se taj sadržaj posreduje. Postoji nešto više od jabuka i krušaka koje vidimo u jednoj uspjeloj mrtvoj prirodi, to znamo. No, ta činjenica posredovanja u umjetnosti predstavlja za nas i izvjesnu poteškoću. Sva naša iskustva djeluju na nas slično kao placebo, ometaju donekle naš izravan susret sa stvarnošću, stvarajući efekt obojenih naočala. Ono što smo doživjeli prilično određuje način onoga što ćemo doživjeti, nove stvari gledamo kroz prizmu starih. Tako nas likovi u umjetnosti često smetaju da vidimo ono što stoji iza njih. S glazbom to nije slučaj; sadržaj koji ona prenosi odvojen je od bilo kakvih posrednih oblika. Glazba je zato apstraktna (lat. abstrahere – odvući, odvojiti), jer u njoj nema likova koji mogu predstavljati paravan između čovjekove duše i sadržaja s kojim se u umjetničkom djelu ona susreće. Ovoj činjenici u prilog idu i suvremena istraživanja. Tehnološki razvoj omogućio je pristup ljudskom mozgu i promatranju njegova rada. Promatranjem reakcija čovjekova mozga na slušanje glazbe ustanovilo se da se glazba čuje u onom dijelu mozga koji je ključan za područje izravne percepcije, doživljaja i osjećaja. Nervni podražaji pridošli od zvučnih valova zaobilaze centre u mozgu koji imaju veze s razumom i svjesnim donošenjem odluka i idu izravno na nesvjesni, doživljajni dio. Elektroencefalograf je potvrdio ono što su stari Grci vjerovali o glazbi. Dakle, ove dvije činjenice ukazuju u kojemu bi možda smjeru trebalo tražiti dublje razumijevanje djelovanja glazbe na čovjeka: – ona djeluje izravno jer je apstraktna, zaobilazi paravan svijesti i ustaljenog načina doživljavanja svijeta i – ona djeluje snažno jer je neobično povezana s matematikom i kodovima upisanim u ljudsko biće i prirodu. Može li se neki od kodova dešifrirati? Trodimenzionalnost – osnovni kôd Unutar bezbroj vrsta glazbe i isto toliko načina na koji čovjek glazbu iživljava, mogu se uočiti tri osnovne razine: tjelesno-strastvena, intelektualno-estetska i duhovno-emotivna. Unutar trodimenzionalnog svijeta u kojemu živimo postoji bezbroj trodimenzionalnih podsvjetova. Dva između njih su čovjek i glazba, a tri razine njihova susretanja ukazuju da postoje izvjesne paralele između triju njihovih dimenzija. Čovjek je individua, nedjeljivo biće. No, kao takav ima tri razine ili tri dimenzije: tijelo, dušu i duh. Tijelo je najniži dio nas. Ono je površina našega bića, naša materijalna pojavnost u ovome svijetu, ono s čime se prvo susrećemo i što najneposrednije doživljujemo i kod sebe i kod drugih. Njegov sadržaj je najmanje važan za čovjeka, ali ipak neizostavan. Bez minimuma tjelesnih sposobnosti teško možemo biti ikako prisutni u ovome svijetu. Tijelo je instrument koji nosi dušu i duh i kroz koji čovjek djeluje i izražava se. Psihološka duša (pojam duše u kršćanskoj terminologiji, a i u drugim religijama, često se odnosi na duh, zato ovdje koristim izraz psihološka duša; grč. psyhe: dah, životna snaga, duša, um, srce, želja, žudnja) – jest viši, (odnosno dublji) dio čovjekova bića, predstavlja kompleksnost svih karakternih crta, sveukupnost naših voljnih, intelektualnih i emotivnih osobina. Od tijela je neodvojiva, i u neprestanoj je interakciji s njim. Tjelesna zbivanja uzrokuju i podržavaju duševna i obrnuto. U odnosu na tijelo ona ima prednost. Ako je tijelo u službi duše, čovjek je u životnom skladu. Taj sklad, međutim, još nije potpun, sve dok tijelo i duša ne služe duhu. Što je, zapravo, duh? On pripada nadnaravnom redu stvari, stoga ga je i najteže objasniti. Zapravo, on prilično ne trpi objašnjenja – definicije, jer po prirodi teži neograničenosti (lat. de-finire: ograničiti). Duh je dah Božji u nama (lat. anima: dah, zrak, duh, duša, živo biće), to je čovjek sâm, njegova bit, njegovo stvarno ja, vječno i neponovljivo ja kojega većina ljudi postaje svjesna tek nakon smrti i koje je u potpunosti znano samo Bogu. Glazba je na svoj način također nedjeljivi fenomen, koji ima svoje tri dimenzije: ritam, harmoniju i melodiju. Ritam stoji u temelju glazbene piramide. U nekom glazbenom događanju on može biti više ili manje izražen. Ako je potisnut toliko da se stječe dojam kako ga i nema, on je još uvijek prisutan jer je glazbeno događanje nemoguće bez ritma. Ritam postoji čim je započeo tijek izmjene zvučnih pojava u vremenu (to je zapravo definicija ritma – pojam dolazi od grč. rein: teći, strujati). Ritam je paralela našemu tijelu i s njim je u odnosu. Gotovo je nemoguće zamisliti glazbu s izraženim ritmom, koja ne pobuđuje pokret tijela. Naše tijelo ne čini samo materija, nego prije svega mnogobrojni ritmički procesi (disanje, otkucaji srca, krvotok, rad pojedinih organa) koji su čudesno sinkronizirani u veličanstvenu poliritmičku cjelinu koju nazivamo biološkim satom. Pojedini slojevi te cjeline teže, dakle, sinkronizaciji, ali ne samo s procesima unutar tijela, nego i onima izvan tijela. To objašnjava zbog čega glazba brzog i izražajnog ritma može ubrzati puls i podići krvni tlak. Tu se krije i odgovor zašto ritam više vole mlađi ljudi. Ritam može biti vrlo jednostavan, kao primjerice u nekim narodnim pjesmama, ili vrlo sofisticiran, kao u jazz glazbi. Također može biti izražajan, nježan i poletan, ali isto tako jak i strastven. Na najrazličitije načine može utjecati na čovjeka. Ako je jak, a odvojen od melodije i harmonije, ima posebno izražen učinak na tijelo i njegove procese. Ekstremni primjer djelovanja ritma je padanje u trans uslijed dugotrajnog plesa i prepuštanja snažnom repetitivnom ritmu. Harmoniju određuje vertikala – više različitih tonova složenih u jedan zvučni sklop, tj. akord, i horizontala: način na koji je više takvih vertikalnih sklopova organizirano u smislen slijed, tok. Izražajna je snaga harmonije u zvučnoj boji, te osobito u disonanci i konsonanci, tj. stvaranju napetosti i njezinu razrješenju. Dok tjelesni čovjekov život predstavlja poliritmiju raznih bioloških procesa, ljepotu čovjekova duševnog života čini polifonija nizanja duševnih stanja u kojoj važnu ulogu igra taj neprestani slijed rasta i popuštanja napetosti. Stoga se harmonija posebno odnosi na čovjekovu dušu, ona veseli intelekt, zadovoljava estetsku potrebu, ali s njom još ne završava glazbeno zbivanje. Na vrhu glazbene piramide stoji melodija, koja predstavlja najvažniju dimenziju glazbe. Melodija je na neki način sama bit glazbe. Ritam i harmonija služe melodiji, oni su tu da melodiju nose, oni su njezino ruho, njezina pojavnost. Sama melodija ne trpi suviše analitičkog govora. Kao i središte čovjekova bića, ona je na neki način neuhvatljiva i neobjašnjiva. Prava melodija je jednostavno to što jest, ima svoj neponovljivi identitet. Ne bih rado pokušavao objasniti što mi se sviđa u Schubertovoj Ave Maria, ili Bachovom Air-u. O ovakvim melodijama se ne razmišlja, one se jednostavno slušaju, njima se prepušta. Melodije poput ovih mogu pobuditi najplemenitije osjećaje kod čovjeka (koji ih umije slušati). Uz njih se može i moliti. Je li svejedno kakvu glazbu slušamo? Povezanost dimenzija čovjeka i glazbe ne treba suviše kruto shvaćati i primjenjivati. S nekih drukčijih (osobito suvremenih) pogleda na umjetnost stvari se mogu i drukčije sagledati i tumačiti. Sama glazba, kao i čovjek, ostaje tajna koja se niti može niti je potrebno da se do kraja objasni i stavi u okvire čvrste i dobro sistematizirane teorije. To bi opet značilo de-finiranje, ograničenje nečega što želi biti neograničeno i ostati tajna. Povezivanje trodimenzionalnosti čovjeka i glazbe snažno nameću neke paralele. Recimo, gregorijanski koral koji mnogi svrstavaju u najveće umjetničko-glazbene domete čovječanstva, i iz kojega je potekla glavna linija povijesti umjetničke glazbe, nastao je iz duha za Duh. Gregorijanski koral je gotovo čista melodija. Na drugom polu stoji tijelo i strast koji svoj glazbeni izraz ne mogu naći drukčije nego u gotovo čistom ritmu (dance, teški metal, techno, rave). Ovo ne znači polariziranje u smislu dobro-loše. Postoje trenuci kad mi se pleše i trenuci kad mi se moli, a oni mogu biti dio poliritmije i polifonije višeg reda: života koji neprestano struji i teče, i u kojemu trajno pokušavamo naći sklad. Bolje razumijevanje glazbe i njezina djelovanja na čovjeka može pomoći u ostvarivanju tog sklada. U svakom slučaju nameće se činjenica da glazba nije za čovjeka tek neka neutralna pojava, koja se (bez posljedica) može iživljavati prema subjektivnom nahođenju, po principu nedodirljivosti osobnog ukusa. Glazbom se društvo može oplemenjivati, ali i duhovno zagaditi, i ona odražava kulturno i duhovno stanje jednog društva. Stari su Grci, čini se, imali pravo: kakva glazba, takvi ljudi, takva država… Anterfilei: Utječe li slušanje glazbe na inteligenciju? Vrijednost klasične glazbe navela je neke ljude na pomisao da ona možda može utjecati ne samo na čovjekov estetski i emotivni svijet, nego i na inteligenciju, i ne samo na ljude nego čak i na biljke i životinje. Prema nekim istraživanjima, biljke bolje rastu i krave daju više mlijeka uz klasičnu glazbu. Zvuči neuvjerljivo, ne zato što to ne bi bilo moguće, nego zato što je za potvrdu takve pretpostavke potrebno obaviti opsežna, temeljita i precizna istraživanja na velikom broju slučajeva, da bi se tek postigla vjerojatnost. Jedno je istraživanje dalo famoznu teoriju Mozart-efekta (o kojemu je bilo govora u jednom od prošlih brojeva Svjetla riječi). Ne samo da istraživanje nije dovoljno opsežno i pouzdano, nego se u javnosti proširila i neprecizna informacija o njegovim rezultatima. Tako se površno govori da Mozartova glazba utječe na mozak i može povećati inteligenciju. O čemu je zapravo riječ? Na jednom je koledžu u Americi 1993. godine ispitano (samo!) 36 studenata. Prije obavljanja testa inteligencije slušali su 10 minuta jednu Mozartovu sonatu. Test je pokazao za 8-9 bodova bolje rezultate (u odnosu na ranije testove obavljene bez slušanja glazbe) u zadacima koji se odnose na prostornu inteligenciju (sposobnost mentalnog manipuliranja trodimenzionalnim objektima). Učinak slušanja glazbe je privremen, traje 10-15 minuta. Sve to, unatoč još nekim istraživačkim pokušajima, nije dovoljno znanstveno potvrđeno. Ako tu ima istine, ne radi se o trajnom povećanju inteligencije, nego o nekoj vrsti zagrijavanja mozga prije pristupa prostornim zadacima. Ima li, međutim, smisla bar ta pretpostavka, da se mozak može slušanjem glazbe oraspoložiti za neke druge zadatke? Sve forme klasične glazbe, a osobito sonata, imaju veoma dotjeranu unutarnju strukturu: njezini dijelovi grade cjelinu koja ima smislene proporcije i koja se lako može prikazati geometrijskim crtežom. Čovjek koji aktivno sluša najbolje primjere klasične glazbe, na neki način nesvjesno izlaže svoj mozak promatranju skladnih formi i logičnih skupova i podskupova. Nije nelogično da bi mozak nakon takva promatranja mogao biti dobro uigran i predisponiran za lakše i brže manipuliranje sličnim formama na nekom drugom području… Uz sliku sonate: grafički prikaz forme I. stavka klasične sonate Glazba i matematika Glazba je povezana s matematikom. Ta se činjenica potvrdila kroz povijest u mnogim glazbenicima koji su bili odlični matematičari. Među njima su svakako Mozart i Bach. Analiza nekih Bachovih djela (primjerice Kunst der Fuge) pokazuje neobične igre s brojkama i čudesne simetrije koje se mogu matematički izraziti. No, osim glazbenika matematičara postoje i obrnuti slučajevi: matematičari – glazbenici. Najbolji takav primjer je Albert Einstein. Einstein se smatra jednim od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Malo je poznata činjenica da je kao dječak u školi bio vrlo slab. Njegovi učitelji u osnovnoj školi savjetovali su njegovim roditeljima da ga ispišu iz škole, jer je preglup za učenje i jer je uzaludno rasipati vrijeme i trud u njegovo obrazovanje. Škola je roditeljima predložila da mu što prije nađu neki jednostavan manualni posao. Njegova majka nije mislila da je Albert glup. Umjesto da poslušaju savjet škole, roditelji su Albertu kupili violinu i on ju je dobro naučio svirati. Glazba je bila ključ koji je pomogao Einsteinu da postane jedan od najpametnijih ljudi koji su ikad živjeli. Sam Einstein je za sebe rekao da je razlog što je postao znanstvenik bilo to što je svirao violinu. Najviše je volio Mozartovu i Bachovu glazbu (!). Jedan njegov prijatelj rekao je da je improviziranje na violini često pomagalo Einsteinu doći do rješenja teških jednadžbi. Einstein je veoma volio svirati na violini. Kao student mrzio je krutost školskog sustava, bešćutno podvrgavanje disciplini, nemaštoviti školski duh i postojeće metode učenja. Često je izostajao s predavanja i koristio to vrijeme učeći fiziku na svoj način te svirajući violinu. Kasnije, kao profesor, znao bi iznenaditi i oduševiti svoje studente davajući umjesto predavanja – koncert na violini. Objasnio bi: Vjerojatno će biti ugodnije i razumljivije ako umjesto da govorim, zasviram na violini. Prenosimo: Svijetlo riječi |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.10.2007., utorak
Iz Bosne ponosne: fra Anto Kovačić
|
Prije nekoliko dana, gotovo slučajno, našao sam putem interneta časopis bosanskih franjevaca "Svjetlo riječi" i u njemu seriju vrlo uspjelih i zanimljivih tekstova o glazbi, koje je napisao mladi franjevac fra Anto Kovačić. U idućih tjedan dana prenjetii ćemo više tih tekstova na našem blogu, a danas, za početak objavljujemo životopis fra Ante Kovačića, kao bi ga posjetitelji našeg bloga što bolje upoznali. Zahvaljujem uredništvu "Svjetlo riječi" na susretljivosti. Fra Anto Kovačić rođen je 17. veljače 1974. godine u Podbrđu kod Kotor Varoša (Banja Luka). Nakon osnovne škole upisuje se 1989. u Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom, koju je završio u izbjeglištvu u Baškoj Vodi 1993. Godinu franjevačkog novicijata proveo je u Monopoliju u Italiji (1993/94). 1994. upisuje se na Franjevačku teologiju Sarajevo (tada zbog ratnih okolnosti privremeno smještenu u Samoboru). Filozofsko-teološki studij završio je na istoj teologiji u Sarajevu 2000. godine. Iste godine zaređen je za svećenika, te od uprave franjevačke provincije Bosne Srebrene poslan na godinu pastoralne službe u župu Sv. Ante u Beogradu. Još u osnovnoj školi počeo je svirati gitaru, za vrijeme studija aktivno se bavio glazbom, pjevajući na teologiji u bogoslovskom zboru i kao solo-gitarist i pjevač u vokalno-instrumentalnom sastavu "Jukić", s kojim je 2000. godine izdao album pod nazivom "Ljubav koja mijenja svijet". Provincijska uprava poslala ga je na studij glazbe koji je upisao 2001. godine na sarajevskoj muzičkoj akademiji. Glazbu je diplomirao 2006. godine na teoretsko-pedagoškom odsjeku, diplomskim radom o bosanskom skladatelju franjevcu fra Nenadu Dujiću. Od 2003. do 2005. pjevao je u poznatom sarajevskom međureligijskom zboru Pontanima, čije je mnoge nastupe snimao i tonski obrađivao za CD-izdanja. U franjevačkoj reviji "Svjetlo riječi" piše kolumne o glazbi. Od 2006. godine djeluje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu kao pomoćni odgojitelj bogoslova i voditelj bogoslovskog pjevačkog zbora. Istodobno priprema upis na postdiplomski studij iz glazbe na sarajevskoj akademiji. Uz klasičnu glazbenu izobrazbu prati suvremene glazbene trendove. Na postdiplomskom studiju planira istraživati odnos duhovnosti i glazbe, te psihološki utjecaj različitih glazbenih stilova na čovjeka. U slobodno vrijeme proučava akustiku, elektro-akustiku i digitalnu obradu zvuka. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.10.2007., ponedjeljak
Umjetnički događaj kakav nismo doživjeli izvan hrvatskih granica
Nova Hrvatska, naslovna stranica 2.VI.1985. by Jakša Kušan(*) U iseljenoj se Hrvatskoj često postavlja pitanje: "Što za Hrvatsku možemo učiniti izvan domovine?" Mnogi naš čovjek javno i privatno raspravlja, razmišlja i oštro se spori o tome što treba raditi i čime se može najviše doprinijeti interesima Hrvatske. Emigracija je već čula bezbroj savjeta i poruka. Imali smo zagovornike raznih ciljeva i metoda. Jedno je vrijeme bilo "u modi" zagovaranje sile. Omalovažavao se svaki drugi rad osim konspirativnih akcija s terorističkim planovima - najčešće na stranom teritoriju. A kad se iskusilo da od takve djelatnosti pojedinaca nastaje mnogo više opće štete nego koristi, sve su nade opet stavljene u propagandnu djelatnost. No i propaganda ima razne vidove. Mnogi se još ne koriste. Ili nema novih ideja ili nedostaju mogućnosti. Često i jedno i drugo. Naša se propagandna aktivnost uglavnom svodi na pisanu riječ koja, nažalost, nije uvijek osobito misaona, pa zato ni onoliko djelotvorna koliko bi mogla biti. Osim toga, plodovi tu ne dozrijevaju preko noći, a ako nema trenutnih rezultata nas čovjek brzo gubi strpljenje, pa svoj tisak i slabo pomaže. Zahvaljujući uvjetima u prošlosti a pogotovo diktatorskom zatupljivanju današnjeg režima u Jugoslaviji, naš je narod u prosjeku politički polupismen i teško pokretan. To se neminovno odražava i na našem političkom oružju. Na primjer, koliko se hrvatska kultura koristi u svijetu za afirmaciju Hrvatske? Tvrdimo da je naša kultura zapostavljena u Hrvatskoj, ali osim rijetke knjige o hrvatskom jeziku, pokojeg članka o nekom hrvatskom znanstveniku i folklornih nastupa, što smo stranoj javnosti pokazali od naše kulturne baštine, koja je strancu neusporedivo snažniji dokaz naše nacionalne posebnosti i sposobnosti od države koja je postojala u ratnom vihoru kroz četiri godine?! Zato je ono sto se dogodilo u Muenchenu 19. svibnja ove godine pravo čudo! U jednom od najpoznatijih središta njemačke - i europske glazbene umjetnosti izvedena je koncertna priredba jedne hrvatske opere, s njemačkim orkestrom i njemačkim pjevačima - a sve zahvaljujući inicijativi jednog jedinog Hrvata. Takav umjetnički događaj još nikada nismo doživjeli izvan hrvatskih granica. Narod Bacha, Beethovena i Wagnera odjednom "otkriva" da Hrvati nisu poznati samo po poslušnim gastarbeiterima i ćevapčićima u Croatia-restoranima. Njemački dnevnik "Muenchener Merkur" (21. V.) započeo je prikaz koncerta riječima priznanja: "To, što u europskoj godini glazbe u središtu pozornosti stoje velike glazbene nacije i njihova umjetnička ostvarenja, ne isključuje one male narode koji su već u 19. stoljeću s više ili manje uspjeha pokušale podići svoj glas u europskom orkestru. Jedan prvorazredni primjer glazbene kulture malog naroda pružila je prva zapadnonjemačka izvedba jedne hrvatske opere ... " Onu istu operu s kojom je ] 895. otvoreno današnje Hrvatsko narodno kazalište, operu koju je komunistički režim tako često skidao s repertoara zbog prevelikog oduševljenja kazališnih posjetilaca, sada su pjevali sami Nijemci na hrvatskom jeziku pred ne manje oduševljenom mješovitom publikom Nijemaca i Hrvata. "U boj, u boj: .. " , taj vjekovni izraz hrvatskog otpora tuđinu, odjekivao je najvećom muenchenskom koncertnom dvoranom. Nije moglo biti ništa bolje ni uvjerljivije da je bilo u Zagrebu. Ideja i najveća zasluga za ovaj uspjeh pripada dirigentu Ivanu Cerovcu. Taj učenik bečke glazbene škole, kojeg su burne godine Hrvatskog proljeća odvukle od dirigentskog podijuma, vratio se ponovno svojem zvanju i već za kratko vrijeme postigao zapažene uspjehe s njemačkim zborovima. Koncertnom izvedbom glavnih dijelova Zajčeve opere "Nikola Šubić Zrinski", Cerovac je potvrdio ne samo visoku glazbenu sposobnost savršenog usklađivanja orkestra, pjevačkog zbora i solista, nego i mnogo više od toga. Uspio je postići da njemački pjevači pjevaju Zrinskog s "hrvatskim žarom", što je koncertu dalo posebnu privlačnost. No, možda više od svega, Cerovac je pokazao hrabrost koja je bogato nagrađena. On se upustio u pothvat za koji je na početku malo ljudi imalo interesa. Okruživalo ga je više sumnji nego optimizma - u prvom redu, kao što je to obično, upravo s hrvatske strane. I tek sada kad su nadmašena i najveća očekivanja, sada se otkrivaju novi dometi ovog kulturnog pothvata: novi koncerti u Njemačkoj, (jedan prigodom nastupa slobodne hrvatske knjige na međunarodnoj izložbi u Frankfurtu), gostovanja u prekomorskim zemljama, izdavanje ploča i video-kazeta, što može poslužiti kako širenju hrvatske kulture u stranim sredinama, tako i podizanju kulturne razine i svijesti hrvatskog iseljenika. A ako netko naivno zapita „gdje je tu politika, gdje hrvatska država“, treba mu za dokaz iznijeti ponašanje našeg neprijatelja. čim je najavljen koncert u Muenchenu, jugoslavenske su vlasti uložile oštar prosvjed, zahtijevajući od Nijemaca da koncert „zabrane“. Tvrdili su da „Nova Hrvatska“ poziva tim povodom Hrvate na demonstracije. Odakle ta laž i taj strah od jednog nastupa hrvatske kulture? Zašto režim u Zagrebu umjesto pomodnih pjevača ne šalje u inozemstvo ozbiljne dramske i operne skupine, književnike i druge hrvatske umjetnike. Samo zato što „Zrinskog“ i svaki drugi plod naše kulture doživljava s pravom kao negaciju svoje sile i antihrvatske politike. --------------------------- (*) Jakša Kušan je bio glavni urednik "Nove Hrvatske" koja je izlazila u Londonu gdje se nalazila i redakcija. To je bila jedina profesionalna redakcija političke emigracije a "Nova Hrvatska" je bila najbolji, najtiražniji i najinformiraniji list emigracije. Posebno su bili čitani uvodnici koje je pisao glavni urednik Jakša Kušan. Prelistavajući tako stare brojeve "Nove Hrvatske" naišao sam na uvodnik kojeg je Jakša Kušan posvetio mojoj izvedbi Nikole Šubića Zrinskog u Muenchenu (vidi na ovom blogu post od 19.svibnja o.g.). To je bilo jedini puta u dugogodišnjem izlaženju "Nove Hrvatske" da je Jakša Kušan posvetio cijeli svoj uvodnik jednoj osobi i jednom podhvatu. |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
21.10.2007., nedjelja
Cro sacro scena od Žeteoca do danas
|
Cro sacro, odnosno popularna duhovna glazba (ili, kako se u početku zvala, duhovne šansone) kao glazbeni je stil nastao je sredinom 60-tih godina. Među mladima se u to vrijeme javlja sve veće zanimanje za transcendentalnu stvarnost. Jedni se opredjeljuju za Krista i Crkvu, dok se drugi okreću Dalekom Istoku, tražeći ondje smisao života. Ohrabreni okretom Crkve na Drugom vatikanskom koncilu, mladi Katoličke crkve u Hrvata, kao i ostalih zemalja, pokušavaju prilagoditi liturgiju (Misu) svojim zahtjevima i željama te se uvode pjesme novijeg i živahnijeg glazbenog izričaja. U početku su to bili prepjevi crnačkih duhovnih pjesama a kasniju i vlastite pjesme. Pjesme su bile u duhu glazbe koju su slušali, izvođene su obično uz akustične i električne gitare, elektronske orgulje i bubnjeve. Tako nastaje specifična vrsta duhovne glazbe, koja je nosila raznolike nazive - duhovna šansona, spiritual song, negro spiritual, beat ili sacro rock, ovisno o stilu izvođenja i uzoru nastanka. Među prvima takvu glazbu su u Crkvu unijeli mladi bogoslovi (studenti teologije - budući svećenici) koji osnivaju nekoliko sastava - Žeteoci, Prijatelji, Kristofori, Jukić i Zora. U svim se gradovima diljem Hrvatske osnivaju skupine koje na misama izvode sličnu glazbu. Tako nastaju Quo vadis i Jordan u Zagrebu, Orlandovi dječaci kasnije Veritas i Mala braća u Dubrvniku, te Dominik u Splitu. Mnogi, posebice mlađi svećenici s oduševljenjem prihvaćaju takav način slavljenja mise s mladima, uvjereni da djeluju u duhu vremena. S druge pak strane, Crkva takav način pjevanja na misi službeno ne prihvaća, smatrajući ga neprikladnim i nedostojnim. Takav stav se vuče i do danas tako da se za ovu glazbenu vrstu može slobodno reći da je siroče bez oca i majke. Naime za Crkvu je previše zabavna a za estradu previše crkvena. Sedamdesete godine označavaju nastojanje oko definiranja te glazbene vrste kao samostalne cjeline u sklopu crkvene duhovne i liturgijske glazbe. S obzirom na miješanje tih dvaju pojmova, dolazi do prvih sukobljavanja između mladih i stručnih strukovnih crkvenih institucija. Nije, naime svaka pjesma s duhovnim tekstom duhovna skladba prikladna za izvođenje u crkvi i na Misi, a upravo se to često događalo. No, bilo je kvalitetnih skladbi, kako tekstualno, tako i glazbeno. Zbog nepostojanja kordinacije između "sukobljenih" strane, a počesto i obostranog nedostatka dobre volje, stajališta su dugo ostala čvrsto razdovojena. Početkom sedamdesetih pokreće se smotra glazbenog stvaralaštva mladih, nazvana - KATOM, na čijem temelju 1979. godine nastaje najprije Festival duhovne glazbe Zagreb koji kasnije mijenja ime u Uskrs fest festival duhovne glazbe s najvećom tradicijom. Zahvaljujući nesebičnom zalaganju i upornosti brojnih pojedinaca i institucija, stvoreni su čvrsti temelji razvoju toga glazbenoga smjera. Duhovna glazba je svake nedjelje izvođena uživo, a Uskrs-fest i neki drugi zajednički koncerti omogućili su da popularna duhovna glazba u Hrvatskoj dobije jednu kvalitetniju, ozbiljniju i profesionalniju dimenziju. Druga značajka tog razvoja je procvat glazbeno-duhovne diskografije, posebice zaslugom zagrebačkih nakladničkih kuća Kršćanska sadašnjost i Glas koncila. Hrvatska glazbeno-duhovna diskografija počinje na Uskrs 1969, kada grupa Žeteoci objavljuju LP To nije tajna, koji se ubraja među prve dugosvirajuće (LP) ploče u Hrvatskoj. Do početka osamdesetih objavljeno je samo još nekoliko singlica (Prijatelji 3, zatim Žeteoci i Zora po jednu) te nekoliko božićnih ploča i kaseta. Osamdesetih godina dolazi do procvata glazbeno-duhovne diskografija te svake godine izađe, ovisno o razdoblju od 3 - 5 ploča i kaseta. Spomenimo samo neka imena (Jukić, Milovan, Runolist, Kyrios, Karizma, Kefa, Veritas, Dominik, 5 D, Emanuel, Makovci, Mladi Mala braća, Zbor Gospe od zdravlja, fra Šito Ćorić, Ujaci, Electro spiritus i drugi). Nezaobilaznu ulogu u razvoju i širenju duhovne glazbe pored diskografije predstavlja i tiskanje odgovarajućeg notnog materijala. Spomenuo bih samo neke značajnije pjesmarice: Jutro života, prva pjesmarica novijih duhovnih skladbi koju je sastavio Josip Pustički, Ta svjetla skupine Prijatelji, Hrvatske narodne popijevke fra Šite Čorića. Sredinom osamdesetih načinjena je pjesmarica Svi slavimo Gospodina (priredio Slavko Nedić), krajem devedestih izlazi Framina pjesmarica Služite Gospodinu u veselju, a novi milenij započinje s internet pjesmaricom Duhovne scene. U godinama neposredno prije i za vrijeme političkih previranja Hrvatskoj duhovna glazba doživljava procvat i ekspanziju. Pojavljuju se nova imena kao Fides, Luka Balvan, Željka Marinović, fra Ivan Matić, Adonai, Psalmi, Sinaj, Zvonko Palić, Kristina, Božja slava bend, Sve boje ljubavi, Kerigma, The Seekers i drugi. U tom razdoblju duhovnom glazbom se više ili manje počinju baviti i neka imena hrvatke estrade koji su svoje početke imali vezane uz duhovnu glazbu. 1999. godine održava se Cro sacro Maksimir dvodnevni koncert duhovne glazbu na otvorenom u parku Maksimir. Slijedeće godine pokreće se zasebna kategorija Porina za popularnu duhovnu glazbu a prvog Popularnog Porina osvaja Željka Marinović. . Glazbeno gledajući Cro sacro je poprište raznolikih glazbenih stilova - od šansone i zabavne glazbe do različitih smjerova rocka (pop-rocka, neoklasičnog rocka, heavy metala, disca, funkyja, techna...), ovisno o stilu i uzoru glazbenog nastanka. Aranžersko-produkcijska kvaliteta postaje sve bolja te danas pojedina imena duhovne glazbe (posebice angažiranjem profesionala) zvuče jednako kvalitetno kao i njihove svjetovne kolege. Slavko Nedić Prenosimo:Franjevačka mladež |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
20.10.2007., subota
Kristali vode
|
Dobio sam u ruke knjigu nekog japanskog znanstvenika koji je radio eksperimente sa kristalima vode. U knjizi ima skroz zanimljivih stvari, pa sam se odlučio ovako malo proširiti spiku. Dotični znanstvenik (sa svojim kolegama) ispitivao je kako vanjski faktori utječu na na izgled kristala vode. Pritom su ispitivali čistu vodu, zagađenuvodu, uzorke vode iz raznih rijeka i jezera diljem svijeta, itd... Također su radili eksperimente na običnoj destiliranoj vodi. Evo što su dobili... Ovako izgleda tipičan školski primjer kristala čiste izvorske vode  A ovako izgleda primjer zaleđene zagađene vode (ne bi to baš mogli nazvati kristalom...)  Ovo su samo primjeri. U knjizi ima mnogo slika kristala čiste i kristala zagađene vode, a ja sam odabrao dva najtipičnija. Ostali su uglavnom sličili ovima. Ova dva dajem zato da vidite što je "dobro", a što "loše". Nadalje, kada su radili eksperimente sa kristalima vode uz puštanje različite muzike dobili su slijedeće rezultate: Ovo se pojavilo uz Bachovu "Air for the G String" (kako god da je to prevedeno kod nas)  Mozart, "40-ta simfonija u g-molu"  Chopin, "Farewell Song" (iliti Pjesma rastanka. Istraživači su ostali zapanjeni vidjevši da je heksagonalni kristal gotovo savršeno "razdvojen" u manje dijelove. Pjesma rastanka?!?)  Ovo je nastalo nakon puštanja muzike iz filma "Sedam godina u Tibetu"  A ovo je nastalo nakon puštanja heavy metala  Užas, jel da! Pa ti onda slušaj metal... Liči na onu najprljaviju vodu. Voda se zapravo nije uspjela kristalizirati. Gospoda znanstvenici se nisu zadržali na ovome. Slijedeće što su uradili je da su na boce s vodom nalijepili tekst i ostavili tako preko noći. Rezultati su slijedeći: Nakon što su nalijepili riječ "hvala" dobili su ovo:  Nevjerojatno, jel da? A ovo su dobili tamo gdje je pisalo "ti budalo". Dvije su slike - na jednoj je pisalo japanskim ideogramima, a na drugoj latinicom na engleskom. Razliku u rezultatu objašnjavaju razlikom u etimologiji riječi:  Interesantno da ova na japanskom izgleda slično kao i ona pod utjecajem heavy metala. Kaže u knjizi da je tekst dotične metal pjesme imao značenje otprilike ko da govori "budalo!" čitavom društvu... Na slijedećoj je pisalo "Love/Apprecciation"  A na slijedećoj "You make me sick. I will kill you":  Bljak! Još su radili eksperimente sa imenima. Napisali bi imena raznih osoba i dobivali rezultate slične dosadašnjima - gdje je pisalo Hitler bilo je nešto gadno, a gdje je pisalo ime nekakvog japanskog božanstva pojavila se fina pravilna struktura. I u tom stilu. Nažalost te slike nemam. Ono što je vrlo zanimljivo je slijedeće: doveli su nekog svećenika na jezero, i on je oko sat vremena molio pored vode. Ovo je slika kristala prije molitve:  Zapravo se vidi da voda tog jezera nije baš najčišća... A ovo je slika kristala nakon molitve!!!  Naprosto nevjerojatno! Nevjerojatno da se radi o vodi iz istog jezera. Kažu da su dobili niz najljepših mogućih kristala sličnih ovome, sa najpravilnijim strukturama od svih do tad ispitanih. Čak i kad su ljudima pokazivali ovu sliku, oni su govorili da ih gledanje u nju opušta. Jedan od kurioziteta je i slijedeća slika  Ovo je jedini slučaj u čitavom njihovom istraživanju da je kristal vode poprimio heptagonalnu (sedmerokutnu) strukturu, umjesto heksagonalne (šesterokutne). Ovo je također nastalo nakon jedne od molitvi koju je molio taj svećenik. Zbunjeni znanstvenici nisu mogli vjerovati da su ovo dobili, i kad su svećenika pitali što je to molio odgovorio im je: "molitvu sedam božica sreće" !!! Eto, nadam se da nije bilo dosadno. Ono što je fascinantno je kako riječi, misli i kojekakve vibracije zapravo utječu na materiju. Iz ovog kuta postaje jasnije zašto se govori da pazimo kakve riječi upućujemo drugima i kakve misli imamo. Ovo je zapravo materijalni dokaz koliko su negativne misli, riječi i vibracije destruktivne; odnosno kako istim tim sredstvima možemo stvarati harmoniju oko sebe. Još kad se sjetimo da je 70% ljudskog tijela voda... |
- 07:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
19.10.2007., petak
Odlike Lukačićeva stila
|
Baš kao što glazbenu umjetnost ne možemo izdvojiti iz ostalih područja umjetničkog stvaralaštva: slikarstva, kiparstva, graditeljstva i sl., tako ni glazbu i stil Lukačićeva skladanja ne možemo izdvojiti iz baroknih obilježja umjetničkih djela njegova vremena. Spomenut ćemo ovdje glavne odlike baroknog načina izražavanja, jer je većinom svojih djela Lukačić predstavnik hrvatskog baroknog sakralnog glazbenog stvaralaštva. U baroku i dalje živi humanizam; subjektivnost, naglašavanje individualnosti, isticanje životnog puta svake pojedine osobe zamjenjuje općenitost, objektivnost renesanse u kojoj je pojedinac iščezavao u kolektivu. Barok postaje pokretan, dinamičan, ekstatičan, mističan; kontrast i monumentalnost, pretrpanost ornamentike, napetost i uznemirenost; vladanje monodije, tj. jednoglasja uz instrumentalnu pratnju, najčešće instrumenata s tipkama, dakle čembala, klavikorda, a u crkvi orgulja ili lutnje. Dva osnovna pojma vezana uz baroknu glazbu jesu monodija i continuo. Jednako su vezana i uz svjetovnu vokalnu, i za crkvenu, odnosno duhovnu glazbu baroka. Skladatelji se sve više zanimaju za melodijske i harmonijske izrazitosti, tako da se linearnost postupno povlači. Melodija, harmonija i ritmika u Lukačićevu skladanju Melodijski elementi Lukačićevih moteta ostavljaju poseban dojam pri slušanju jer je glazba prije svega pjev i k njoj je upravljena slušateljeva pažnja, bez obzira na liniju, melodiku koja je u Lukačićevim motetima raznovrsna. Ovisi, dakako, o tekstu, ali se katkada, «zaboravljajući ga, iživljava u lukovima čiste glazbene ljepote». Lukačić slijedi vjerni zanos teksta; na fizionomiju njegove melodike znatno utječe i ritmička struktura, odnosno mjera; upotrebljava vokalizaciju, melizme. Strukturu njegove, kao i svake druge, melodije čine intervali. U načelu poštuje palestrinijanske postupke u organiziranju melodije. Veoma često primjenjuje sinkopu, sekvenciranje. Izvoran je u izgradnji melodije, osobito u njezinu monodijskom vidu, tj. u području novih baroknih tvorevina, premda ne zaboravlja ni obveze prema baštini prošlosti: u motetima bogato zastupa polifoniju, u svoj njenoj raznolikosti, elastičnosti, samostalnosti. U uporabi harmonijskih elemenata Lukačić je «dijete svoga vremena». U to doba na području harmonije traje sukob modalnosti i tonalnosti, dur i mol se sve jače učvršćuju, ali se modusi još opiru i prisutni su. Razvija se i uloga disonance. Lukačić se služi određenim tipovima suzvuka, koji nisu brojni ni raznovrsni zatim moduliranjem u susjedne tonalitete, te tzv. oprekama koje ulaze u specifičnosti Lukačićeve harmonije. I u ritmičkim okvirima skladbi iz ranih desetljeća baroka primjećuje se da barokno doba neobično voli kontraste. To je povezano i uz mjere kojima se Lukačić služi. On poznaje binarnu i ternarnu mjeru. Formalna obilježja Lukačićevih moteta i tekstovi za njegove skladbe Da bismo prikazali formalna obilježja Lukačićevih moteta, moramo prije svega ponovno istaknuti da je vrijeme njihova nastajanja izuzetno u svojoj prelaznosti. Crkvena glazba crpi tada svoju izražajnost iz dva izvora: iz renesansnih tradicija i monodijske ekspresivnosti. To su dva različita kolosjeka, ali se oni u ranom baroku ne isključuju, već često međusobno dopunjuju i obogaćuju. Lukačićevim je motetima podrijetlo svakako u renesansnom motetu. On im je bio ishodište, odskočna daska, ali ništa više jer su se oni razvijali u skladu s tendencijama koje su u okvir renesansnog moteta unosile nove elemente i rastvarale, izobličavale homogenost njegova izgleda iz doba Palestrinine djelatnosti. Najčešći oblik tekstova Lukačićevih moteta je tzv. Antiphona i tzv Responsorium. Skladatelj ne slijedi doslovno oblike pjesama liturgijskih knjiga. Kod Lukačića nalazimo doslovno preuzete liturgijske tekstove antifona, no antifona je samo dio nekoga liturgijskog oblika. Responzorijski oblik teksta kod Lukačića ni u jednom slučaju doslovno ne slijedi odgovarajući liturgijski oblik. Što se tiče Lukačićevog formalnog tretiranja teksta, njegov se moet razlikuje od renesansnog. Renesansni je niz povezanih cjelina, a Lukačićev ranobarokni motet je niz odijeljenih cjelina. Ponavljanje im daje dramatičnost, uzbudljivost. Tu su i barokni kontrasti, težnja za promjenljivošću, izbjegavanjem jednoličnosti. Moteti su vokalne skladbe, spoj teksta, riječi i glazbe. Lukačić je s mnogo umjetničke mašte izbjegavao izvjesnu amorfnost prekomponiranog teksta. U njegovim je skladbama bogatstvo cjelina i pojedinosti, glazbene su mu zamisli izvorne i zanimljive, a svim pravilima kontrapunktske igre vlada sigurno i vješto. Što se pak teksta za njegove skladbe tiče, Lukačić se ponajviše služio tekstovima koji su se redovito upotrebljavali u liturgiji, u prvom redu u tzv. promjenljivim dijelovima Mise i božanskog časoslova, vrlo često uzetih iz Biblije, a katkada i slobodno sastavljenih. Skladajući izabrane tekstovne odlomke Lukačić redovito pazi na pravilan odnos tona i riječi, ponavljanjem pojačava domet riječi, tekstovi ga privlače i svojom poetskom snagom i snagom vjerskih osjećaja. Prenosimo:Katolici na internetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.10.2007., četvrtak
Glazbeni opus Ivana Marka Lukačića
|
S glazbenim opusom Ivana Lukačića dogodilo se slično kao i s hrvatskim, dalmatinskim glazbenicima u doba renesanse i baroka: sigurno ih je bilo, a nama su nedostupni, nepoznati. Izgubili su se materijalni dokazi o njihovoj opstojnosti. Ili još nisu pronađeni. Iz tog razdoblja su nam poznati mnogi predstavnici slikarstva, kiparstva, graditeljstva i književnosti: Juraj Čulinović, Frano Laurana, Ivan Duknović, Nikola Božidarević, Julije Klović, Andrija Medulić; Marko Marulić, Marin Držić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i drugi. A imena glazbenika su ovita velom tajnovitosti i šutnje. No dostupna nam glazbena djela iz tog razdoblja očito namijenjena izvođenju u naseljima na našim obalama svjedoče - da je bilo izvođačkih tijela sposobnih da svladaju i teškoće zamršenijih partitura i da skladatelji nisu bili prisiljeni da drugdje, u tuđini, potraže sreću, u povoljnijim prilikama i boljim mogućnostima za ostvarivanje svojih planova i ciljeva. Osim toga, baš su naši umjetnici imali posebnu sreću što je, tako reći na dohvat ruke, s druge strane jadranske obale cvala golema talijanska kultura, prožeta obilježjima mediteranskoga humanizma, u koji su se i sami uklapali. Italija je tada prva zemlja na glazbenoj karti Evrope. Glazbenika je tada u Dalmaciji očito bilo i po svojoj prilici ne u malom broju, i to ne samo domaćih već i stranih. Što se nije sačuvalo više imena i više djela – iako ne valja isključiti iznenađenja i otkrića u budućnosti – tome su svakako krive nepodesne prilike. Nemar, nebriga, pomanjkanje stručnjaka koji bi ih još onda proučavali i o njima pisali, nepovoljan smještaj, oštećenja, požari, ratovi, elementarne nepogode – sve je to pridonjelo da je velik dio tog našeg blaga s područja umjetničke glazbe zauvijek nestao. S toliko više ljubavi moramo nastojati da sve što je ostalo, sve što je vrijedno i pristupačno unesemo u svoj glazbeni život, da naučimo mlade generacije voljeti to svoje kulturno naljeđe, poštovati one koji su ga stvarali očitujući natprosječnu darovitost. Ivan Lukačić kao čovjek i glazbenik Već smo ranije spomenuli spornost godine njegova rođenja i dan njegove smrti, te njegovih 74 nepunih godina života. Rodom Hrvat, Šibenčanin, franjevac, studije završio u Italiji stekavši naslov «bakalaureja» i glazbenog magistra. Sav mu se glazbenički rad odvijao u Splitu, gdje je bio gvardijan franjevačkog samostana, a uz to i «prefekt glazbe u metropolitanskoj splitskoj crkvi.» (usp. Andreis Josip: Povijest glazbe, 75-77 str) Krsno mu je ime Marko, a Ivan redovničko ime. Završio je i nauk iz teologije i filozofije i studirao je glazbu, dalje se usavršavao, kad je stekao naslov magistra glazbe. Služba u splitskoj katedrali bila je za njega kao glazbenika značajnija od službe gvardijana. Već u početku svoje splitske «karijere» bio je uvažen kao glazbenik, premda njemu nije bilo mnogo stalo do objavljivanja njegovih djela. Iz njih progovara lik njega kao umjetnika što ćemo vidjeti u analizi njegova jedinog poznatog djela – zbirci od 27 moteta Sacrae Cantiones, «Svete pjesme», namijenjene bogoslužju, čiji su tekstovi najvećim dijelom uzeti iz Svetog Pisma, doslovno ili u prilagođenom obliku (u obliku tzv. liturgijske adaptacije), ili manjim dijelom iz liturgijskih knjiga, a dva moteta imaju tekst nepoznata porijekla. Zbirka moteta Sacrae Cantiones Zbirka moteta Sacrae Cantiones svjedoči o vrijednosti skladateljskog rada Ivana Lukačića. Zbirku je, kako već znamo, l62O. godine izdao Jakov Finetto u Veneciji, u Mlecima. Zbirka se sastoji od moteta, od jednoglasnih do peteroglasnih: šest jednoglasnih, četrnaest dvoglasnih, tri troglasna, tri četveroglasna, od kojih u jednom može sudjelovati i peti glas, i jedan peteroglasni. Božidar Širola kaže da je izdavač Finetto u toj zbirci sabrao djela svog suvremenika Lukačića iz većeg razdoblja, što se lako razabire iz strukture tih «cantiones sacrae», a da je dr Plamenac od tih moteta jedanaest njih priredio za praktičnu izvedbu znalački izrađajući njihov continuo (generalbas), te da je Hrvatski glazbeni zavod to tiskao pod naslovom: «Ivan Lukačić, Odabrani moteti» i da je tim izdanjem zapravo otkriveno djelo našeg najvećeg majstora glazbenika iz čitave starije hrvatske glazbene povijesti. Ex ore infantium (Iz usta djece) izgrađen je na načelima renesansne polifonije, uz instrumentalnu pratnju, s preuzetim tekstom psalma 8. i na kraju dodanog usklika «Alleluia» Cantabo Domino (Pjevat ću Gospodu) primjer je barokne monodije, s tekstom doslovno preuzetim iz Svetog Pisma, osim zadnje riječi. Domine, puer meus iacet (Gospodine, moj sluga leži) pokazuje nam Lukačićev smisao za dramatsko oblikovanje glazbenog djela. Ovaj biblijski tekst izvode tri osobe, svaka s posebnim obilježjem svoga pjeva: gospodar uzbuđeno, Krist smireno, dostojanstveno, a pripovjedač neodređeno. Quam pulchra es (Kako si lijepa) je kao molitva s više puta ponovljenom glavnom misli u izvođenju zbora, a između svakog ponavljanja nastupaju pojedini solisti. Taj motet ima dakle responzorijski oblik, a solisti pjevaju versikule – stihove, tj. tekst Pjesme nad pjesmama. Canite et psalite (Pjevajte i svirajte) je po svom svečanom punom zvuku tipično barokna skladba: tenor, sopran, bas i alt (četiri solista) iznose, svaki pojedinačno, obilno vokalizirane melodije i njihovi se nastupi izmjenjuju s nastupima zbora što je karakteristika instrumentalnog koncerta (veoma proširene barokne forme): izmjena solista i orkestra. Prenosimo:Katolici na internetu |
- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.10.2007., srijeda
Ivan Marko Lukačić
|
Ivan Marko Lukačić je najvažniji skladatelj u Hrvatskoj za vrijeme ranog baroka. Šibenčanin, rodom Hrvat, i sav je život proveo u Domovini, te je sav svoj rad posvetio promicanju glazbene umjetnosti. Spomenuta godina rođenja: l585. je sporna, jer se na nekim mjestima spominje l587., a na nekima čak l574. Bilo kako bilo, važno je da je proživio plodan život. Sav se njegov glazbenički rad odvijao u Splitu, gdje je i umro 2O. rujna l648. u 74 godini života. Ivan Lukačić je dominantna stvaralačka osobnost, umjetnik evropskih dometa, skladatelj na prijelazu renesanse u barok, majstor koji podjednako vješto i uvjerljivo barata tehnikama polifonije i homofonskom izražajnošću. Ostavio nam je samo jednu zbirku od 27 moteta, Sacrae Cantiones, tiskanu l62O. u Mlecima. l. Vrijeme života i djelovanja Ivana Lukačića U vrijeme života i djelovanja Ivana Lukačića još u društvu živi feudalni poredak, veliča se feudalna moć. Snažan pečat cjelokupnom feudalnom uređenju daje apsolutistički tip vladavine Luja XIV kojega oponašaju ostali evropski vladari podređujući svojoj volji sva područja političkog, društvenog, kulturnog, pa i umjetničkog života u svojoj zemlji. Što se tiče Katoličke Crkve u tom razdoblju, nju karakterizira protureformacija, nakon Lutherove reformacije. I Feudalcima i Crkvi su potrebni sjaj i raskoš, te se grade palače i crkve s bogatom vanjskom i unutrašnjom dekoracijom, nemirnih i vijugavih linija, s mnogim kontrastima svjetla i sjene, svijetlih i tamnih površina. To se sve odražavalo i u glazbi. Umjetnost, pa i glazbena, odraz je previranja u društvu, sukob starog i novog. S jedne strane feudalno društveno uređenje, a s druge strane buđenje nove civilizacije: «Znanje je moć!», govori filozof Francis Bacon. Znanje i spoznaja ljudskog razuma otkazuju poslušnost ideji veličanja tajnovitih sila i božanske svemoći. Utvrđuju kolika je ljudska moć. Ljudski razum si osvaja pravo rasuđivanja i zaključivanja, umjesto slijepog vjerovanja. Otkrivaju se mnogi nepoznati zakoni prirodnog zbivanja (Kopernik, Kepler, Galilei, Newton). Grade se zvjezdarnice i opservatoriji, izumljen je dalekozor, da bi se otkrile tajne neba. Matematika, fizika i astronomija se snažno razvijaju, a kao i druge znanosti: oko l6OO. godine pojavile su se prve logaritamske tablice u Evropi, objašnjeni su pojmovi elektriciteta i magnetizma. U privrednom životu umjesto srednjovjekovnog oblika naturalne privrede, tj zamjene dobara, uvodi se novčani, tj. kapitalistički sustav. Čovjekov život teče brže, duhovni nemir ubrzava vremenski hod, uspostavljaju se mnoge nove i bolje veze na kopnu i moru, tiskaju se prve novine, uvodi se pošta i konstruira prvi globus. Zov novog doba nalazi snažan odjek i na području umjetnosti, i glazbene. Ideja o snaženju ljudske moći, dostojanstvu i veličini čovjeka traži svoj umjetnički izraz u istaknutoj dekorativnosti, određenom sjaju i raskoši svega što čovjeka okružuje. U takvom vremenu živio je naš Ivan Lukačić. l.l. Društveno-političke prilike u Hrvatskoj u l6. i l7. stoljeću U to se vrijeme najviše spominje Dalmacija kao glavno središte kulturnih i drugih zbivanja u Hrvatskoj. Budući da je Lukačić glavninu svog života povezao sa Splitom, zaustavit ćemo se ovdje više na prilikama u Splitu u to doba. Split doživljava ekonomski uspon: trgovačke veze izviru iz Venecije i Turske, promet neprestano raste, grade se nova skladišta. Godine 1607. dolazi do prolaznog zastoja zbog epidemije kuge, od koje je u godinu dana pomro velik broj ljudi.No već 1611. godine u gradu je mnogo pridošlica, tako da se gubici gotovo i ne primjećuju. Splitsko je stanovništvo podijeljeno u tri odvojena staleža: malobrojno osiromašeno plemstvo, građanstvo i seljaštvo. Plemići i građani žive u nategnutim odnosima, međusobno se ne trpe, što dobro iskorištava venecijanska uprava držeći u rukama uzde svoje vladavine. U svemu tome u Splitu ima smisla za umjetnost, i za glazbenu. Gaji se ne samo duhovna, crkvena, već i svjetovna glazba, koja je pod velikim utjecajem talijanske svjetovne glazbe. l.2. Barokno ozračje toga razdoblja Barok je, kako smo već vidjeli, razdoblje puno novih izražajnih vrednota. Iz temelja se mijenjaju umjetnička shvaćanja: u prvi plan dolazi uloga pojedinca kao umjetničkog subjekta, mijenjaju se sredstva umjetničkog izražavanja (sve više prevladava monodija uz pratnju – jednoglasna melodija postaje izražajem duševnog života i osjećaja pojedinaca). Mijenjaju se i pogledi na svrhu umjetnosti – gubi se srednjevjekovno shvaćanje o prvenstvu duhovne glazbe, a prednost se daje svjetovnoj glazbi koja u razdoblju baroka počinje svoj veličanstveni uspon razvitkom opere i instrumentalnih oblika, koji traje sve do danas. Sva ta baština baroka prenijela se i na naše prostore bilo da su se naši glazbenici i drugi umjetnici školovani vani, bilo da su strani glazbenici i umjetnici djelovali u našim krajevima. Što se tiče stare dalmatinske crkvene glazbe, i u nju su stizali utjecaji s one strane Jadrana. Motet – pored mise jedan od najznačajnijih crkveno-glazbenih oblika renesanse i baroka – podlegao je u prijelazu na XVII stoljeće monodijskim težnjama, toliko karakterističnima za razdoblje ranog baroka i njegova dostignuća prvenstveno na područjima kazališne i vokalno-svjetovne glazbe. Prenosimo:Katolici na internetu |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
16.10.2007., utorak
Prije godinu dana otvorila su se vrata Glazbenog studija Cerovac
|
Imamo razloga za malo slavlje, za mali jubilej. Ništa posebno, ali nama važno. Točno prije godinu dana, 16.listopada 2006.godine, uspjeli smo otvoriti vrata Glazbenog studija Cerovac. Do toga datuma se još radilo u prostorijama, majstori su kasnili, kao što to obično biva a najviše nas je zadržalo uređivanje pristupnog puta. I prvi dan kad smo otvorili vrata upisao se i prvi polaznik tečaja synthesizera osmoškolac Mario (12). Od tog datuma do danas održavali smo tečajeve gitare, glasovira, violine i synthesizera. Kroz tečajeve je do sad prošlo oko 40-tak polaznika. Nastavljamo radom. U drugo smo godini postojanja. Preživjeli smo i nadamo se da će zanimanje za naše tečajeve i dalje rasti A znanje polaznika naših tečajeva testirati ćemo uskoro na jednom koncertu u Dugom Selu. Točan datum objaviti ćemo naknadno. |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
15.10.2007., ponedjeljak
Glazba kao fizikalna nauka
|
Glazbena građa je zvuk što se stvara fizičkim gibanjem u obliku titraja. Kad su titraji u zraku redoviti, ono što čujemo je glazba. Kad su neredoviti, čujemo samo šum ili buku. Jedan izvor titranja može izazvati iste titraje i u drugim predmetima, ali njihovi titraji moraju biti u skladu s titrajima izvora. To se zove rezonancija. Tako zvuk ljudskog glasa ne proizvode samo glasnice nego i rezonantna titranja u šupljini lubanje. Slično i zvučna kutija nekog glazbenog instrumenta titra rezonantno s početnim gibanjem koje je izvođač dao instrumentu. Na primjer, violinska kutija rezonira na titraje žice violine i pojačava ton. Frekvencija titranja ili broj titraja u sekundi određuje visinu zvuka. Što je više titraja u sekundi, viši je i ton. Ljudsko uho je izvanredno osjetljivo na razlike u visini i ima opseg od oko 20 do čak 20.000 titraja u sekundi. Jedan mješoviti zbor proizvodi frekvencije između otprilike 64 i 1500, a koncertni klavir između 20 i 4176. Kad skupina glazbenika svira zajedno, oni usklađuju svoje instrumente na standardnu visinu od 440 titraja u sekundi. Prenašamo: Wikipedia |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
14.10.2007., nedjelja
Glazba
|
Glazba se može definirati kao umjetnička aktivnost koja koristi tonove kao građu. Zvuci koji pritom nastaju zvuče harmonično, tj. skladno ili ne, što ovisi o stilskom razdoblju. Zaokruženo djelo se najšire zove glazbena glazbena kompozicija ili glazbeno djelo. Glazba je izvođačka umjetnost koja treba izvođače, slično kazališnoj umjetnosti ili plesu. Prenosimo:Wikipedia |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.10.2007., subota
Veselimo li se životu? Dovoljno? Zaista?
|
Želio bih vas danas pitati da li se dovoljno veselimo životu? Zdravlju? Svakom novom danu? Ili imamo razloge za nezadovoljstvo? Zbilja, kakvo nezadovoljstvo? O kakvom nezadovoljstvu pričamo? Jesmo li dovoljno svjesni da ima među nama i onih kojima je puno teže nego nama. Recimo starih i nemoćnih. Pa bolesnih. Usamljenih. A pogotovo ima mnogo teških invalida. Često puta ni mi koji smo zdravi ne znamo što bi s životom i sa sobom započeli. A primjer nam mogu dati teški invalidi koji su, usprkos teškoj invalidnosti, svoj život oplemenili na osobito vrijedan način. Danas vam predstavljam teške invalide - slikare. Tako teške da slikaju držeći kist u ustima ili nogom. I sad pogledajte slike koje ovdje objavljujem. Jasno je da su nam motivi ovih slika poznati. Ali, ako kliknete na svaku pojedinu sliku, ona će vam se mnogostruko povećati. Pogledajte onda s koliko ljubavi i smisla za detalj ovi umjetnici stvaraju. Romantičnu sliku božićnog drvca s mnogo detalja naslikao je umjetnik Alberto Alvarez. On slika držeći kist u ustima.  Ovaj, također božićni motiv naslikao je Wlodzimierz Kmiecik-Galicjanin koji slika držeći kist u ustima.  Osvjetljena kapelica i okićeno božićno drvce je također obljubljeni motiv. Ovu sliku naslikao je Stjepan Perković koji slika držeći kist nogama.  Djed Mraz ili djed Božićnjak, kako hoćete, motiv kojeg je s mnogo ljubavi za detalje naslikao Malgorzata Waskiewicz, slika nogama.  I ovakav svijećnjak nije lako osmisliti i s ovoliko umijeća naslikati. Umjetnik je Stjepan Perković, slika nogama  Crkvica, snijeg i snjegović uz drveće bez lišća - idealizirana slika zime. Naslikala ju je Elodie Cazes, slika ustima.  Gdje je tu politika ? Nadam se da je blizu. Nije naime dovoljno strpati teške invalide u bolnice i domove(sakriti ih od javnosti), nego im je potrebno pomoći da osmisle svoj život. Eto to je zadaća politike. |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
12.10.2007., petak
Glazbenici
|
Tek kad se čovjek vine u visine, njegova riječ postaje pjesmom, a život glazbom M. Gandhi |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.10.2007., četvrtak
Moral i etika
|
SLAP TEČE I TEČE, TEČE JEDAN SLAP. ŠTO U NJEMU ZNAČI MOJA MALA KAP? GLE JEDNA DUGA U VODI SE STVARA I SJA I DRŠĆE U HILJADU ŠARA. TAJ SAN U SLAPU DA BI MOGO SJATI I MOJA KAPLJA POMAŽE GA TKATI. Dobriša Cesarić |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.10.2007., srijeda
Klicanje lopovu
|
(svršetak) Vratimo se ideji da Radiohead nije izravno političan bend. Znam da su vas to pitali i previše puta, no ako uzmemo u obzir da su mnogi ljudi zaključili da se naslov albuma Hail to the Thief odnosi na Georgea Busha, a vi izbjegavate da vas se smatra političnim bendom – da se možete vratiti u prošlost i promijeniti naslov albuma, biste li to učinili? Yorke: O, zaboga, ne. Bili smo njime zaista prestrašeni. Bio sam iznimno zabrinut jer me brinula reakcija i mogućnost da se cijeli naš težak rad jednostavno prilijepi uz takvu frazu. No davalo mi je pouzdanje to što su svi ostali bili za naslov. Bili su čvrsto uvjereni, bez obzira na posljedice, da je album izravno vezan za taj naslov, i da ga zato trebamo ostaviti. Bilo je toliko očito da je to ono kako bi se trebao zvati. Hail to the Thief govori o izvanredno sjebanom obliku slavljenja, pogrešnom i neprimjerenom, i zato mislim da su bili u pravu. Zinn: Jasno je da je vrijedilo riskirati, jer je ideja o Bushu kao lopovu još živa, a bit će to i više kako se on sve više kompromitira. Možda je to primjer što bi trebalo činiti u umjetnosti, u glazbi – malo pomoliš glavu i svijet vas počne slijediti. Je li, dakle, reakcija bila bolja ili gora od očekivanoga? Yorke: Bolja, a to nas je zaista iznenadilo. Shvatite zapravo da svi ljudi cijelo vrijeme raspravljaju o tome. Shvatite da ljudi razgovaraju o tom sranju cijelo vrijeme, pa im to nije strašan šok. Tako to nije bila neka velika stvar, što je dobro. Bilo je to veliko olakšanje jer je, kao problem, to potpuno nestalo. Mislim da je to priroda dobre umjetnosti, ona treba biti tumačena i pogrešno tumačena. Poenta je, ako nešto učinite, tada to na neki način i djeluje (smijeh). Zvuči upravo kao da je to rekao jedan od mojih učitelja. To ne znači da je ta glazba provokativna, samo to da vas usisava, tjera vas da slušate riječi na određeni način, iako vas ponekad možda sve to uopće ne zanima. To vrijedi za svu glazbu. Što je s grupom Public Enemy? To je dobar bend. Zinn: Vrlo često se umjetnici koji se upuštaju u područje politike i daju političke izjave osjećaju nesigurnima jer znaju da će ih drugi umjetnici – kolege umjetnici i publika izvan umjetničkoga svijeta – gledati poprijeko i reći Ne bi to trebali raditi, ne bi trebali pjevati o ratu, trebali bi samo zabavljati. To ih možda neće spriječiti u onome što rade, no pomaže im kada čuju da im netko kaže da je to povijesno velika uloga umjetnika. Na taj su način umjetnici nadahnjivali društvene promjene. Važno je da pisci drama znaju za grčke dramatičare i da znaju za Ibsena i Strindberga i društvenu osviještenost dramatičara. Važno je da slikari znaju za Picassovu politiku i važno je da pjevači koji se danas pojavljuju poznaju povijest političke glazbe i da njome budu nadahnuti. Revolucionarni umjetnici Smatrate li umjetnike revolucionarima? Ili, kako ih je nazvao Mark Twain, "istinskim domoljubima"? Zinn: Oko pojma domoljub vlada zbrka; oko pojma revolucionari vlada zbrka. Mogu to samo definirati na svoj način. Pretpostavljam da je revolucionar osoba koja želi preokrenuti stvari, preokrenuti sve, radikalno promijeniti stvari. Kada mislim na revolucionara, mislim na nekoga tko želi radikalno izmijeniti postojeće uvjete u kojima su ljudi izrabljivani, u kojima mala grupa ljudi vlada ekonomijom, u kojima mala skupina ljudi donosi odluke da pošalje mlade ljude u rat. Dakle, revolucija zahtijeva vrlo temeljitu promjenu, iz svijeta izrabljivanja, rata i kontrole u istinski demokratsko društvo. Zato kada ja, ili netko drugi, govorim o vezi između umjetnosti i društvene promjene, to je ohrabrujuće za umjetnike koji su možda malo nesigurni kada je riječ o onome što rade, zato što je ono što rade toliko suprotno mainstream i komercijalnom svijetu, a vjerojatno je da će se taj svijet okomiti na njih. Potrebni su im sva snaga, pojačanje i potpora koju mogu dobiti. Zato oni među nama koji govore o ulozi umjetnosti pokušavaju to priskrbiti. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.10.2007., utorak
Izravnost umjetnosti
|
(nastavak) Postoji li neka forma umjetnosti koja je izravnija ili utjecajnija? Zinn: Naravno da različite forme umjetnosti imaju različite mogućnosti mijenjanja svijesti ljudi. Književnost je izravnija. Poezija može biti malo neizravnija. Glazba može biti izravna, kao što su to antiratne pjesme ili možda malo suptilnija. Slike mogu biti vrlo izravno politične, kao što su slike koje je naslikao Goya tijekom Napoleonskih ratova, a koje prikazuje ratne užase. Umjetnost može biti vrlo izravna, no može biti i suptilna, a ipak govoriti mnogo o ljudskom stanju, imati utjecaj na svijest ljudi. Yorke: Književnosti je lakše biti izravnija jer koristi riječi kao oružje, a ne nešto drugo. Glazba je složenija – pokušajte imenovati politički bend. Dead Kennedys. Oni su politični, ali su više zabavni nego što su politični. Oduvijek su to bili, i to je ono što nadilazi stvari o kojima govore. Mogu pjevati o najuvredljivijim stvarima koje ste ikada u životu čuli, no zabavno je i zato djeluje. Zinn: U osnovi, kada je riječ o umjetnosti i politici imamo istu situaciju kao i uvijek. Duga povijesna neprekidna linija koja ide sve do starih Grka kada su se vodili ratovi, a grčki pisci drama govorili protiv rata posredstvom svojih likova. To se nastavlja sve do današnjeg dana. Dakle, uloga umjetnika u osnovi se nije promijenila i mislim da se nije promijenila jer još nemamo temeljnih promjena u društvu. Još imamo ratove, klase, izrabljivanje i rasizam. Sve dok to postoji – a postoji toliko dugo – forme umjetnosti i sadržaj umjetnosti ostat će isti. Bismo li mogli reći da su umjetnici s vremenom postali izravniji u svojem porivu da mijenjaju stvari? Zinn: Nisam siguran da su umjetnici postali izravniji. Mislim na 19. stoljeće i na to što je Thoreau pisao o Johnu Brownu, vrlo izravno, mogu se sjetiti Melvillea sredinom 19. stoljeća kako piše izravno o pravdi i moći. Možda, u određenom smislu, danas jesmo svjesniji toga jer su pitanja u određenom smislu šira – to jest, ratovi su širi, a nasilje veće. Raspon nepravde je porastao, zato bi se moglo reći da se i od umjetnosti zahtijeva da njezin raspon bude proporcionalno veći. No dok se raspon stvari promijenio, kvaliteta umjetnosti se nije promijenila. Zahtjevi u vezi s onime što umjetnost mora učiniti da bi preobrazila društvo ostaju isti. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.10.2007., ponedjeljak
Politični i nepolitični umjetnici
|
(nastavak) Mogli bismo, dakle, reći da ima mjesta i za izravno politične i za nepolitične umjetnike? Što mislite, kakvu važnost ima svatko od njih? Zinn: Postoje razne vrste umjetnika. Ima umjetnika koji stvarno nemaju društvenu svijest, koji ne vide da postoji veza između umjetnosti i života na način koji obvezuje umjetnika da pogleda svijet oko sebe i vidi što je loše te da pokuša svojom umjetnošću to promijeniti. Ima umjetnika koji samo zabavljaju. Možemo gledati na zabavu kao na nešto korisno jer ne želimo ukloniti umjetnost koja je samo zabavna niti inzistirati da sva umjetnost mora biti politična, da mora biti revolucionarna, da mora mijenjati. No ima mjesta i za komediju, i glazbu, i cirkus i ostalo što zapravo nema velik utjecaj na društvo, osim što zabavlja ljude – čini da se ljudi osjećaju dobro i djeluje poput neke vrste religije. To je ono što je Marx nazvao opijum za mase , nešto što je ljudima potrebno. Potrebno im je nešto što odvlači pozornost. Takva umjetnost ima svoju svrhu, no ako je to sve što umjetnici rade, zabava koju tražite postat će trajna. Bijeda u kojoj ljudi žive i ratovi kroz koje ljudi moraju proći, to će postati trajno. U svijetu postoji golem broj ljudi čiji su životi ograničeni, skučeni. Životi čiste bijede, bolesti i nasilja. Da bismo to promijenili, moramo imati umjetnike koji će biti toga svjesni, koji će koristiti svoju umjetnost na takav način da ona pomaže promijeniti društvo. Ne mora biti izravno sredstvo, ali može imati neku vrstu poetičkog učinka. Yorke: Mislim da mi u Radioheadu uopće nismo politični, mislim da sam krajnje svjestan koliko je sve to beznačajno. Teško je proizvesti politično umjetničko djelo. Ako sve što ono uspijeva učiniti jest postojati u okvirima političke rasprave, ono tad koristi taj jezik, a općenito, to je ružan jezik. Vrlo je beživotan i definitivno nije nešto lijepo. Jedini razlog, čini mi se, zbog kojega se imalo približavamo ideji politične umjetnosti, kao i u bilo kojem drugom slučaju kad se kupuje glazba, jest to što te stvari upijaš. To su stvari koje okružuju tvoj život. Ako sjedneš i pokušaš nešto učiniti s jasnim ciljem i pokušaš to promijeniti s ovim, i učiniti to s onim, to nikad ne uspijeva. Mislim da je najvažnija stvar, kada je riječ o glazbi, osjećaj bijega. No ima različitih načina da pobjegnete. Mislim da je bijeg nešto kao dolazak na predstavu s deset tisuća drugih ljudi i reakcija na taj trenutak. Podijeliti taj trenutak – to je bijeg. Odakle god glazba izvorno dolazi sekundarno je za ono što se događa u tom trenutku, kako vas glazba šalje na neko drugo mjesto. To je važno. Zinn: Istina je da je većina političkog jezika ružna. Moramo cijeniti one političke pisce čiji je jezik lijep, kao što su Arundhati Roy ili Barbara Kingsolver, uključujući i one čiji je politički jezik duhovit, kao što je Michael Moore. I moguće je reagirati na tu ružnoću izjavom da glazba ne treba pokušati biti očito politična jer će izgubiti svoju ljepotu. No to se ne mora dogoditi. Pogledajte Dylana. Vrlo snažan politički, ali i poetski. Yorke: Moj bi argument bio da mislim kako nema mnogo istinski politizirane umjetnosti koja je dobra umjetnost. Prvi je zahtjev da mora biti dobra umjetnost, a ako to jest, onda u njoj postoji taj osjećaj bijega. No, da bi stvar bila bijeg uopće ne mora biti sladunjava ljiga. Nikada nisam vjerovao da je pop-glazba eskapističko smeće. U njoj uvijek ima i tame, čak i u odličnoj pop-glazbi. Ako pogledamo pjesmu I Feel Love Donne Summer, s obzirom na stihove i način na koji se odvija, čini se vrlo eskapističkom, ali tu je velika tama iznad svih zvukova i načina na koji Donna pjeva. Upravo u onome iza tog eskapizma zapravo je slika onoga što je oko vas. Ako to sve zanemarite, tada nemate osjećaj poboljšanja stvari, jer ništa nije identificirano. Tada je to besmislica koja služi samoj sebi, poput većine političkih rasprava u mainstream medijima. Ima svoj vlastiti jezik, no zapravo se referira na jebeš sve. Zinn: Ne mislim da ima išta u eskapizmu ili onome što bismo mogli nazvati pukom zabavom bez daška politike. To nam je u životu potrebno, ne da preuzme čitav naš život, nego da nam pruži pogled na svijet u kojemu ne moramo razmišljati o politici i njezinim strašnim borbama. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez I |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.10.2007., nedjelja
Ništa bez medija
|
(nastavak) Kada je grupa Radiohead postala poznata, je li vam palo na pamet da možda imate mogućnost da potaknete takvu promjenu? Yorke: Mislim da je vrlo teško tvrditi da mi potičemo promjenu. Mislim da, možda, jer nije lako pristupiti mainstream medijima i ljudi ne razumiju jezik mainstream medija, ako iznesete glazbu sa stihovima koji su malo politički, ljudi uzmu nešto od toga, a onda to opet ispljunu. Proces je prilično regenerativan. Općenito govoreći, ako su ljudi sposobni živjeti tako da ih ne proguta sustav moći, kao što kaže Zinn, i upiti ono što se događa oko njih, to ih potiče na razmišljanje. Ne vidim to u smislu promjene situacije, nego u smislu korištenja jezika i glazbe kao oružja za borbu protiv mainstream medija koji su uglavnom desničarski, odani političkom okviru i njegovim korporativnim interesima. No pažnju privlačimo samo zato što još prodajemo ploče. O umjetničkom se aspektu raspravlja zato što prodajemo albume, a glazba je moćna. Slično tome, da Picasso nije bio nevjerojatno uspješan umjetnik, ne bi mogao imati takav učinak kada je naslikao Guernicu. Zato u konačnici, idealistično je misliti da umjetnici mogu izmaknuti moći medija i načinu na koji mediji kontroliraju stvari, i nastaviti raditi svoje. Ponavljam, dopušteno nam je činiti to što činimo samo zato što prodajemo albume, a mediji žele novac. Zinn: Da, ironično je da su mainstream mediji ranjivi u vezi s profitom. Velika izdavačka kuća Harper-Collins objavit će Michaela Moorea zato što će on za njih zaraditi novac. Objavit će i moju People's History , radikalan pogled na američko društvo, jer im zarađuje novac. Sve dok Dixie Chicks, Pearl Jam i Bruce Springsteen zarađuju novac, kapitalistički će ih sustav teško moći potisnuti. Kada je Dalton Trumbo napisao roman Johnny Got His Gun to je bila fikcija. Lik u njemu, koliko znamo, nije postojao u stvarnom životu. Riječ je o vojniku nađenom na bojišnici tijekom Drugoga svjetskog rata bez ruku i nogu, bez očiju i nosa, bez ičega osim torza i mozga i otkucaja srca. To nije bila stvarnost, to je bila fikcija, laž. No njegov roman opisuje razmišljanja te osobe na takav način kao da vam govori istinu o ratu. To je ono što umjetnost čini – uzima nešto što nije sasvim istinito, izmišljeno je, no tjera vas da razmislite o stvarnosti na način s kojim se jednostavan nefikcionalan izvještaj ne može mjeriti. Postoji li knjiga ili neko umjetničko djelo, možda pjesma, koje vas je potaknulo da shvatite nešto revolucionarno što ne biste uspjeli sami? Yorke: Sve ono zbog čega je Lennon imao problema tijekom sedamdesetih. Ideja da je "rat gotov". U koledžu sam bio potpuno opsjednut tim antagonističkim sloganom. Od svega što je radio izvan glazbe, to je bilo najnevjerojatnije. Mislio sam da je to jebeno hrabro, jer je bilo tako izravno. Osim toga, glazba toga vremena, tadašnje prosvjedne pjesme, nosile su taj osjećaj opasnosti koja je dolazila iz razdoblja Vijetnamskog rata. Čitava generacija ljudi koji su se budili u sedamdesetima, razmišljajući Čekaj malo, to nije u redu. Ne znam bi li se takvo što moglo dogoditi danas, jer su mediji tada bili nespremni za to što ih je snašlo i neko im se vrijeme to činilo profitabilnom pričom. Mislim da su danas mediji pod mnogo većom kontrolom; jednostavno ne dopuštaju takvu vrstu uplitanja. Kad bi to Lennon učinio danas, jednostavno bi ga negdje zatvorili. Kada bih ja to učinio, sigurno bi me zatvorili. Nisam siguran imam li hrabrosti za to. Danas ima bezbroj pametnih, lukavih načina da vas unište. Dođete do točke kada glazba više s time nema ništa. Prestaje biti riječ o tome i počinje biti riječ o cijeloj medijskoj mašineriji. Zinn: Umjetnicima je danas teže buniti se nego u doba Dylana i Beatlesa, jer je kontrola medija, kontrola vlasti – osobito Busheve administracije danas – tako moćna. Teže, ali ne i nemoguće. Vidim Brucea Springsteena, Eddieja Veddera, Ani DiFranco i Dixie Chicks kako prkose vlastima i govore protiv rata. |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
06.10.2007., subota
Umjetnost (ne)mijenja svijet
|
Howard Zinn i Thom Yorke Slavni "anarhistički" povjesničar Howard Zinn i još slavniji pjevač Radioheada Thom Yorke razgovaraju o odnosu umjetnosti i politike, političnim i revolucionarnim umjetnicima te moći umjetnosti da popravi društvo Sarah Burton Howard Zinn i Thom Yorke nikad nisu zajedno ručali, mahali jedan drugome na crvenom tepihu niti uopće razgovarali. No, što da jesu? Uzeli smo nedavno objavljenu Zinnovu knjigu Artists in Times of War kao priliku da vidimo što bi se dogodilo kada bi ta dvojica različitih ljudi govorili o ulozi umjetnika u politici. Napokon, tko bi bio bolji za taj razgovor od Thoma Yorkea iz Radioheada? Nakon što se napokon slegla prašina oko kontroverznog naslova njihova najnovijeg albuma Hail to the Thief , koji je naizgled izravan udarac na američkog predsjednika, Yorke i dalje inzistira da Radiohead nije političan ni na koji namjeran način. Odlično. Zato je sve što trebamo učiniti spojiti ga s Zinnom, uglednim profesorom, povjesničarem, piscem drama i autorom djela A People History of the United States . Zinn i Yorke imali su mnogo toga za reći o umjetnosti i politici, no ne bez pokrivanja svega od Marxa i Picassa do Donne Summer i grupe Public Enemy. Umjetnici nam pružaju strasti i osjećaje Pablo Picasso jednom je rekao "Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu." Kako biste reagirali na taj citat koji opisuje ulogu umjetnika kao onih koji potiču promjenu i pokazuju nam kakav bi svijet trebao biti? Zinn: Pa, kada opišete kakav bi svijet trebao biti, u određenom smislu ne govorite istinu. Ne opisujete stvarnost, nego fantaziju. Opisujete budućnost, ponekad utopijsku, ponekad onu kakva je u mašti. Zato u određenom smislu to jest laž koja je iznimno važna u razotkrivanju istine. U pitanju nisu samo umjetnici koji razgovaraju o budućnosti ili o tome kakav bi život mogao biti u budućnosti, što čini neku vrstu laži. Čitava je fikcija neka vrsta laži; pričate priče koje nisu istinite, no one nekako pridonose vrlo važnoj istini. Yorke: Fox News je laž (smijeh). Netko bi trebao govoriti istinu, no to ne bi trebao biti moj posao. Zato mislim da ću biti na strani laži. Mislim da nijedan umjetnik ne može tvrditi da ima pristup istini ili autentičnoj verziji događaja. No, očito oni imaju malo bolja sredstva na raspolaganju jer imaju svoju umjetnost da potaknu bilo što o čemu pokušavaju pisati. Imaju glazbu. Zinn: To je točno, i znate, istina u rukama umjetnika, čak i kada govore fikcionalno, čak i kada izmišljaju nešto, postaje vrlo moćna stvar. Zato što nam umjetnici pružaju strasti i osjećaje – oni daju neku vrstu duhovnog elementa stvarnosti koji osnažuje istinu, što daje intenzitet koji jednostavno prebrojavanje činjenica ne može postići. Yorke: Time se vraćamo onome što bi trebalo izazvati veliku uzbunu. Ako postoje političke emisije na televiziji, pa ipak je potreban umjetnik da zaista aktivira političku raspravu, to vam govori nešto zaista prilično zastrašujuće o razini političke rasprave koja se odvija na mainstream programima – ispunjenima desničarskim stajalištima. Jedna od zanimljivih stvari jest da su ljudi koji bi trebali oblikovati budućnost političari. No sam politički okvir je tako mrtav i zatvoren da se ljudi okreću drugim izvorima, na primjer umjetnicima, jer umjetnost i glazba omogućavaju ljudima određenu slobodu. Očito dužnost umjetnika postoji, no prije je riječ o osudi političkog sustava kad netko poput Zinna vidi umjetnike kao vidioce, idealizirajući ih kao ljude koji su odgovorni za poticanje promjene. Mislim da bi to bilo odlično, no ljudi tako razmišljaju zato što se nigdje drugdje ne događa sudjelovanje. Zinn: Istina, političku moć kontrolira korporativna elita, a umjetnosti su poprište za neku vrstu gerilskog rata u smislu da gerilci u totalitarnoj situaciji traže pukotine i mogućnosti gdje mogu polučiti neki učinak. Kada se događa zbacivanje tiranija – kao, primjerice, u fašističkoj Španjolskoj ili Sovjetskom Savezu – to počinje u kulturi, koja je jedino područje u kojemu ljudi mogu imati neku slobodu. Počinje s književnošću, poezijom i glazbom, jer one nisu izravne prijetnje establišmentu. One su suptilne i neizravne, i zato establišment igra na kartu da to neće dovesti ni do čega opasnog, no često u toj igri gube. Sjećam se kada sam bio u Južnoj Africi 1982., u vrijeme snažnog apartheida. Bilo je malo oblika neslaganja koji su se mogli dogoditi u kulturi – poput Market Theatera u Johannesburgu, gdje su postavljani komadi o bijelcima i crncima, zapanjujuće, usred apartheida. Nemoguće je izmjeriti učinak tih pojava jer one djeluju polagano u duljem vremenskom razdoblju poput vjetra i vode koji nagrizaju stijene. Ne mislim preuveličavati moć umjetnika, no to je posebna vrsta moći koja dotiče ljude izvan zahvata političke moći. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
05.10.2007., petak
Alec Empire: Glazba nije nogometna utakmica već konstantna borba da se stvari unaprijede
|
Sve što je do sada radio daje mu za pravo da se predstavlja kao glazbeni ekstremist. Smatra da je glazba znanost, baš kao i matematika, i tvrdi da joj je posvetio cijeli život. Alec Empire danas je solo umjetnik, no njegova karijera zauvijek je obilježena s Atari Teenage Riot. Producentsko znanje i vlastita etiketa daju mu slobodu da stvarima pristupa intenzivno i strastveno. Ove je godine objavio album 'Futurist', a u srijedu nastupa u Močvari. Porazgovarali smo s njim, pa nam je objasnio mnogo toga… Monitor: Sudeći po tvojim izjavama moglo bi se reći da si glazbeni ekstremist. Glazbu vidiš kao način komunikacije, način života, drugačiju stvarnost, alat za promjene, itd. Jarvis Cocker iz Pulp je kada su ga pitali o mijenjanju svijeta rekao da je on samo glazbenik i da je glazba sama sebi svrha. S obzirom da glazbu doživljavaš kao znanost, kako namjeravaš ljude natjerati da se slože s tobom? Alec Empire: Ne trebaju se drugi ljudi slagati sa mnom. Volim različitosti na glazbenoj sceni i znam da će glazba uvijek postojati zbog različitih razloga. Ja uvijek izražavam ono što osjećam i ne vidim sebe kao zabavljača, ne vidim sebe kao nekoga tko bi trebao služiti publici. Znam da i to ljude može zabavljati i također je cool, ali ja volim pomicati granice, otkrivati, pronalaziti nove razine energije. Kada slušam pop muziku, unaprijed znam što će se do kraja pjesme dogoditi i to mi je jako dosadno. To je kao da gledate film, a već na početku znate kako će završiti. Meni je važno da glazba bude fizička i uzbudljiva. Monitor: Odrastao si u Berlinu, na granici Istoka i Zapada. Kako je grad koji ima takvu povijest utjecao na tebe? U kojem aspektu života i karijere osjećaš najjači utjecaj Berlina? Alec Empire: Rastao sam u Berlinu u kojem je vladala doista specifična atmosfera i to je uvelike utjecalo na sve što sam radio. Berlin u 80-tima, okupirani grad, zid, ratna zona, vojnici, osjećaj opasnosti, sve se to reflektiralo u mojoj glazbi. Stari Berlin više ne postoji, a ne osjećam se toliko povezan s novim Berlinom. No, mislim da je i to cool jer sada ionako puno putujem Monitor: Zašto si rekao da te deprimira novi Berlin? Misliš li da se ipak nešto promijenilo od 'Burn Berlin Burn'? Alec Empire: Novi Berlin me više ne deprimira. Mislim da sada tamo ima dosta novih momenata koji bi uskoro mogli dovesti do nečeg dobrog. Iduće godine ću se vratiti u Berlin i to upravo zato jer više u Londonu ne nalazim dovoljnu razinu energije, sve je sada postalo previše retro. Kada smo snimili 'Burn Berlin Burn', grad je bio potpuno drugačiji nego sada. Tada je u Berlinu bilo puno underground klubova, puno kreativnih ljudi, no to se sve sada promijenilo. Berlin je izgubio tu posebno atmosferu koja ga je definirala, ali to se gradovima uvijek dogodi. Gradovi se mijenjaju i jedno mjesto može u nekom trenutku biti najzanimljivije na svijetu, a već dvije godine kasnije potpuno zaboravljeno. No, to ne znači da neće doći do nove preobrazbe. Inače, nisam bio deprimiran pune tri godine i mislim da imam više energije nego ikada i to je sjajan osjećaj. Monitor: Schroeder ili Merkel? Alec Empire: Taj vlak je napustio stanicu i ni jedno od njih ga ne može zaustaviti. Zato mi i nije više toliko stalo. Uostalom, u Njemačkoj nemam više ni pravo glasa jer je moje stalno prebivalište Velika Britanija. Monitor: Kako ti se svidio film 'Zbogom Lenjin'? Kakva je danas umjetnička scena u Berlinu? Alec Empire: Mislim da je film jako zanimljiv. Sviđaju mi se filmovi koji obrađuju berlinske teme. Umjetnička scena Berlina? Ne bih to nazvao scenom. Prije bih rekao da se radi o gomili ljudi koja baulja okolo. Svejedno, i to je cool. Monitor: Kako bi definirao trenutno stanje Digital Hardcore glazbe? Alec Empire: Trenutno stanje? Originalna DHC scena Berlina je mrtva. Mnogi producenti pokušavaju povratiti tu energiju i mislim da je sjajno što pokušavaju pronaći nove načine, vlastite načine. U ovom trenutku mislim da se može ujediniti i stvoriti ogromna količina energije, ali ja sam sada više usmjeren na vlastiti glazbu. To uvelike određuje i etiketu. Monitor: Misliš li da nakon tragične smrti Carla Cracka Atari Teenage Riot ima budućnost? Alec Empire: Mislim da bi to bez Carla ne bi imalo smisla. Monitor: Kada pogledaš unazad, misliš li da su Atari Teenage Riot uspjeli barem djelomično suzbiti nacionalizam u Njemačkoj? Misliš li da su vaše poruke utjecale i na druge anomalije društva? Alec Empire: Da. Mislim da su ATR uspjeli u nekoliko jako važnih stvari. Meni osobno je najvažnija ta što je radikalno lijeva generacija mladih time dobila novi zvuk. Prije ATR postojala je samo stara škola punk rocka, a smatram da nova razmišljanja zahtijevaju novu glazbu. Ne manje važno je što smo kao ATR uspjeli probleme prisutne u Njemačkoj servirati na internacionalnim tanjurima. Tako smo klince iz Sjedinjenih Država upoznali s njima, klinci iz Japana čuli su o tome, itd. Naše poruke potakle su ih da razmisle i o vlastitoj situaciji i mislim da je ATR bio prvi bend koji je donio takav zvuk. Uloge koje su imale Hanin Elias i Nic Endo također su puno stvari pogurnule naprijed, unaprijedile jer ako pogledate samo neke punk bendove, njihov stav prema ženama nije ništa bolji od stava kojeg promoviraju reperi. Monitor: Rekao si da si osnovao ATR u namjeri da promijeniš svijet. Zašto misliš da nisi uspio? Alec Empire: Ne mislim da nisam uspio. Mislim da mi jesmo promijenili svijet. Stvorili smo glazbu koja još uvijek ima značajan utjecaj na način na koji ljudi razmišljaju. Nije ovo nogometna utakmica već konstantna borba da se stvari unaprijede. Stalno guraš samo naprijed, kreiraš umjetnost i stalno želiš napredovati. Monitor: Rekao si da je tvoja glazba refleksija tvog života. Unosiš li u glazbu cijeli svoj život? Alec Empire: Da. Monitor: Mnogo umjetnika, baš kao i ti, pati od depresije. Kako to objašnjavaš? Kurt Cobain je rekao da mu nedostaje 'comfort in being sad'. Slažeš li se? Alec Empire: Stvarno ne znam. Mogu govoriti samo u svoje ime. Mislim da je depresija prirodna reakcija kada stvari ne idu dobro. Na depresiju gledam kao na upozorenje koje dobivam od vlastitog tijela. Jedina razlika po čemu se moja depresija razlikuje od one od koje pati većina ostalih ljudi je što ja pišem pjesme i na taj način izražavam svoje osjećaje. Kada bih bio u nekom boy bendu ne bih imamo mogućnost suočiti se sa stvarnim osjećajima. Ovako sam s vremenom shvatio da moja glazba pomaže drugim ljudima da prebrode slične faze u životu. Mislim da je jedini adekvatan način da prebrodiš depresiju upravo taj da se s njom suočiš. Monitor: Utječu li na tebe umjetničke forme osim glazbe i neki drugi glazbenici? Alec Empire: Donekle. Zanimaju me mnoge stvari, ali ne utječu na mene. Dogodi mi se da mi na neko vrijeme skrenu pažnju s mog vlastitog puta, ali onda se vratim onome što radim još svježiji. Monitor: Misliš li da je vizualna strana glazbe (video, image, omoti, itd.) bitna? Alec Empire: Da. Meni je uvijek bila jako važna. To su elementi koji mojoj glazbi daju lice. Istovremeno uživam raditi s ostalim umjetnicima. Monitor: Policija je prekinula snimanje spota za 'Kiss of Death'. Što se dogodilo? Alec Empire: Nisam bio tamo dok se to događalo, ali mislim da je redatelj napravio cool posao i video je ipak snimljen. Monitor: Kakvu opremu koristiš u stvaranju glazbe? Alec Empire: Koristim previše različite opreme da bi je imalo smisla nabrajati. Volim mijenjati alate kojima se koristim jer uvijek nastojim imati drugačiji i svjež pristup. Album 'Futurist' sam napisao na gitari. Za mene je to dosta tradicionalno. U većini slučajeva napišem prvo tekstove i nakon toga nastojim povezati energiju sa zvukom. No, to dosta ovisi od ploče do ploče. Monitor: Elektronska glazba u Hrvatskoj se uglavnom svodi na informatički pismene ljude koji posjeduje laptop. Je li dobro ili loše što danas svi mogu stvarati elektronsku glazbu? Koja je razlika između umjetnika i nekoga tko samo ima program Fruitloops? Alec Empire: To ovisi o individualcu, a ne alatu. Ako netko nešto izražava pomoću alata onda mi to može biti zanimljivo. Ako pak neki idiot stišće gumbiće i ništa ne izražava, onda ne vidim poantu. Volim kada je glazba fizički opipljiva, ali laptopi imaju dosadan zvuk. Meni se ne gleda nekoga kako šalje e-mail. Programirati svijet unutar kompjutera je ideja iz ranih 90-tih. Mislim da smo se od toga daleko odmakli. Osobno mi se čini da to što netko ima studio u kompjutoru ne vodi ničemu što se isplati slušati. Monitor: Radio si s umjetnicima tipa Sonic Youth, Bjork, Jon Spencer Blues Explosion. Je li teže raditi za druge ili stvarati vlastite pjesme? Alec Empire: Uživao sam raditi s tim ljudima. Sve su to različiti karakteri i sve su to vrlo intenzivna iskustva. Uvijek sam uživao i ne bih rekao da je teže raditi s drugim glazbenicima, samo drugačije. Monitor: Jesi li se zabavljao dok si remiksirao pjesme Rammstein? Čini nam se da represija zvuči baš kao i oni. Misliš li da je ironija dobra isprika za to? Alec Empire: Mislim da su Rammstein sumirali sve ono što su Ministry, NIN, Laibach i Manson bezuspješno pokušavali godinama. Oni to definitivno rade s dozom humora. Bilo mi je super remiksirati njihove pjesme jer vokalna izvedba je naprosto nevjerojatna. Mislim da bi trebali napraviti accapella album. Volim izvođače kao što su Klaus Kinski, Nina Hagen i ostale Nijemce koji isfuravaju taj suludi njemački naglasak. Mislim da je njemački jezik vrlo poseban i da ima jako težak zvuk. Monitor: Imaš vlastitu etiketi, vlastiti studio. Može li se reći da nisi pod komercijalnim pritiskom? Alec Empire: Nisam pod komercijalnim pritiskom, ali volim kada naiđem na kreativni pritisak. Komunicirale Zrinka Horvat i Ivana Markov zrinka.horvat@ina.hr ivana@monitor.hr 25. listopada 2005. Copyright © 1996. - 2004. Internet MONITOR |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.10.2007., četvrtak
Sjećanja na neke nastupe i djelovanje hrvatskih glazbenika u Švicarskoj
|
Radovan Lorković U Hrvatskoj je glazbena umjetnost prije svega rasla na tlu bečkog utjecaja u vrijeme Habsburške monarhije. Njemačka jezična orijentacija tog utjecaja omogućila je u Zagrebu početkom stoljeća otvaranje prema berlinskoj sceni, no nije spriječila utjecaj pariškog kulturnog kruga na skladatelje. Nakon drugog svjetskog rata tome se priključio utjecaj svjetske glazbene pedagogije kao i integracija Nove glazbe putem Zagrebačkog Bijenala. Ti ponešto proturječni utjecaji nisu u Zagrebu stvarali polikulturalnost švicarskog tipa. Utjecaji Nove bečke škole iz početka ovog stoljeća kao i mađarske glazbe ostali su u Zagrebu od Austro-Ugarske do danas bez znatnijeg utjecaja, iako se Belu Bartok-a i Arnolda Schönberg-a u svijetu ubraja među najznačajnije skladatelje našeg vremena. S druge strane, nagli razvoj glazbenog života u Švicarskoj upravo iza Drugog svjetskog rata ne samo da je bio plod ekonomskog i političkog uspona ovd zemlje, već je nosio sva obilježja njene podjednake otvorenosti prema svim susjednim i udaljenijim kulturama. Na nstupe i djelovanje hrvatskih glazbenika utjecala je svakako i osobitost stoljetnim demokratskim društvenim strukturama obilježenog duha Švicaraca, nepovjerljivog prema svim oblicima samoprezentacije, uobičajenog u glazbenoj prezentaciji svijeta ali i hrvatskih glazbenika. Švicarski glazbeni krugovi priznavali su oduvijek standarde europske glazbe sa svim njezinim, koji puta i upitnim autoritetima. S jedne strane Švicarska je uvijek spremno pružala pomoć svima od onih koji su željeli ovdje studirati ili naći utočište pred progonima, no s druge strane potreba "obrane" male zemlje protiv invazije stranih umjetnika nosila je i obilježje ozbiljnog duhovnog otpora protiv preplavljivanja upitnih utjecaja iz cijelog svijeta. Kaže se, da Švicarski seljak nakon poljskog rada navečer uzima flautu ili violinu u ruke i svira komornu glazbu. Zaista, privatni interes za kućno muziciranje u omjeru prema profesionalnim težnjama danas je ovdje razvijeniji nego u Hrvatskoj, gdje je često već u najranijem stadiju poduke nagrada na natjecanju ili ocjena na ispitu glavni cilj. U Hrvatskoj je ogroman opseg švicarskog glazbenog interesa slabo poznat. Iza rata u vrijeme privrednog procvata nastale su (slično kao i u Hrvatskoj) mnogobrojne glazbene škole. Povećale su se ili osnovale operne kuće u gradovima kao Basel, Bern, Biel, Luzern, Zürich, Lausanne i Ženeva. U tim gradovima djeluje i po nekoliko simfonijskih orkestara te brojne organizacije i društva za izvedbu stare ili pak najnovije glazbe. Interes za staru i najnoviju glazbu, u Švicarskoj je nadasve poduprt velikim materijalnim sredstvima javnih medija, koji ovdje imaju dugu tradiciju, a osobito u Baselu i Ženevi. Švicarska glazbena tvorba uživa i potporu zaklade Pro Helvetia. Izmjena između hrvatskih i švicarskih glazbenika, toliko uobičajena u glazbenom svijetu, omeđena je granicom međusobnog razumijevanja. Tako primjerice nastupi švicarskih vrhunskih interpreta kao pijanista Paul Baumgratnera ili violinista Hansheinz Schneebergera u Zagrebu nisu našli na odjek, koji su postigli neki ponekad i manje značajni interpreti iz drugih zemalja .Nasuprot tome karakteristični i vrijedni švicarski skladatelji kao Willy Burkhard i Othmar Schoeck izvedeni su već početkom stoljeća u programima Zagrebačkih Madrigalista. Bez obzira na poslovičnu švicarsku sklonost prema glazbenicima iz istočne Europe švicarske glazbene okolnosti hrvatskim su glazbenicima uvjetovale izbor između asimilacije dužim boravkom koja traži svladavanje švicarsko-njemačkog ili barem engleskog, francuskog ili talijanskog jezika ili pokušaja redovitog gostovanja iz domovine.Pri tome nije zanemariv i utjecaj poznate švicarske skepse prema svakoj želji za površnijim uspjehom. Hrvatski su glazbenici na švicarskoj glazbenoj sceni stoga rijeđe sagradili krug obožavatelja ili nimbus zvijezde nego što su sustavnim radom prenosili tekovine hrvatske glazbene pedagogije u ovdašnji glazbeni život. Promatrajući od pedesetih godina do danas rad hrvatskih glazbenika u Švicarskoj prvenstveno iz vidokruga Berna i Basela izgleda, da su hrvatski skladatelji bili manje prisutni nego izvođači. Razlog tome bio je vjerojatno u relativno tradicionalnoj usmjerenosti hrvatske glazbene tvorbe, koja nije pobudila pravog interesa u Švicarskoj. Osim povremenih posjeta Milka Kelemena (Profesor kompozicije u Stuttgartu i osnivač zagrebačkog Bijenala) u koncertima Nove glazbe ili informacija o Ivi Malecu (djeluje na Boulezovom IRCAM-centru u Parizu), na programima koncerata hrvatskih interpreta u Švicarskoj nalazimo manje upadljiva hrvatska glazbena djela Jakova Gotovca, Stjepana Šuleka ili Blagoja Berse, Borisa Papandopula, Ive Mačeka, Brune Bjelinskog, (pod vodstvom njegova sina Alana Bjeliskog) Stanka Horvata, Frane Paraća, Adalberta Markovića i drugih. Baselski, mladi simfonijski orkestar Sinfonietta preduzeo si je, u jednoj od slijedećih sezona izvesti program posvećen hrvatskim skladateljima, što bi moglo pobuditi globalniji interes. Oko 1980. ugledni zagrebački pijanist Fred Došek sjajno je izveo više zamašnijih glasovirskih sonata hrvatskih skladatelja na Muzičkoj Akademiji u Baselu. R. Lorković i F. Došek izveli su od od devedesetih godina nadalje niz koncerata čiji sastavni dio su bila i mnoga djela hrvatskih skladatelja. Od hrvatskih dirigenata najdublji utisak ostavio je u nekoliko navrata Lovro Matačić: u vrijeme, kad se poznati dirigenti pokušavaju profilirati proizvoljnošću izvedbe i šematičnim stilom interpretacije, njegov prirodan izbor tempa, prepoznavanje pravog, dubokog sadržaja djela i potpuno emocionalno predavanje i u zadnjoj fazi njegove djelatnosti bili su pravo otkrićeza švicarsku publiku. Baselska kritika uočila je značaj tog umjetnika, jednog od velikih interpreta našeg vremena. Sasvim drugačiji karakter Milana Horvata slično je visoko cijenjen: njegov neumoran trud oko uravnotežene dotjeranosti orkestralne izvedbe uspijeva očekivanje konvencionalne interpretacije spojiti sa sadržajnošću doživljaja. Nakon pola stoljeća njegovo zalaganje nije izgubilo ništa od svoje inteligentne preglednosti. Gostovao je nekoliko puta sa zagrebačkom filharmonijom ali i s velikim švicarskim orkestrima. (kojim?) U Zürichu je u operi nekoliko godina djelovao dirigent Nikša Bareza, kome je bila između ostalog povjerena i značajna praizvedba rekonstruiranim trećim činom upotunjene Bergove opere Lulu. U Baselu već decenijama djeluje u operi Baldo Podić, koji svojim neobično snažno doživljavljenim interpretacijama uvijek iznova oduševljava publiku. Sedamdesetih godina uspješno je u baselskoj Martinskirche gostovao i dirigent Nikola Debelić sa Dubrovačkim Gradskim Orkestrom. Ovdje treba spomenuti i Zagrebačke soliste, koji su svoje nastupe u Švicarskoj započeli još pod majstorskim vodstvom Antonija Jangira. Od komornih sastava uspješno je gostovao Zagrebački gudači kvartet tada još sa Josipom Klimom i Edom Pečarićem kao violinistima. Ovi ansambli pokazivali su visoku razinu zagrebačke violinske škole koju su potvrdila i predavanja doajena zagrebačkih violinskih pedagoga, Ljerka Spillera (već više od pola stoljeća djeluje u Buenos Airesu). Od mlađih violinista istako se i Goran Končar, koji je između ostalog u Wnkenhof-u kraj Basela izveo sonatni program uz pratnju supruge Ide Gamulin. Oko 1976 nastupio je u Baselu s uspjehom i zagrebački klavirski trio Slavenski u sastavu Ljerka Pleslić-Bjelinski, glasovir, Evelina Jambrošić-Skulté, violina i Darije Antonović, violoncello. U vrijeme rata 1992. izveli su hrvatski studenti glazbe u Švicarskoj i Austriji u Luzernskom Konservatoriju dobrotvorni koncert s nekoliko djela hrvatskih autora. Sudjelovali su violinisti Anđelko Krpan i Sergej Novoselić i pijanisti Vlasta Salopek, Ivana Novak i Đorđe Stanetti, koji je nekoliko godina djelovao kao pedagog u Neuchâtelu. Vlasta Salopek studirala je u Luzernu kod Huberta Harry-a, i nakon toga uspjela sagraditi uspješnu djelatnost kao koncertant i pedagog u Luzernu. U Švicarskoj je nastupio i flautist Damir Bašković. Poznati zagrebački violoncellist Valter Dešpalj djelovao je u Zürichu 1970.tih. U posljednje vrijeme često se na oglasima velikih koncerata čita ime Radovana Vlatkovića, koji pripada najvećim imenima svirača roga. Od pijanista nesumnjivo je najveći utisak ostavio Ivo Pogorelić, no prije njega vrlo su uspješno nastupili i Stjepan Radić, vladimir Krpan, Pavica Gvozdić, Fred Došek kao i Melita Lorković, a kasnije i Lovro Pogorelić. Nastupi Ive Pogorelića u velikim dvoranama švicarskih gradova uvijek su značajan glazbeni događaj, usprkos njegovim izjavama o ulozi interpreta i katkad vrlo osobnom tumačenju djela. Međutim, kritika i publika uvijek su mu bezrezervno priznavali pripadnost svjetskoj pijanističkoj eliti. Pripadnost velikoj klasi pijanista potvrđena je i Meliti Lorković prigodom njene izvedbe Čajkovskijevog klavirskog koncerta u Ženevi s Orkestrom Romanske Švicarske 1956. Treba spomenuti i njene izvedbe djela švicarskih skladatelja u ženevskom Centre des Premieres Auditions, kao i hrvatskih autora na bernskom i baselskom radiu. Njen najznačajniji uspjeh bio je međutim u Baselu 1976. recitalima posvećenim zadnjim Beethovenovim sonatama i djelima Schumanna i Chopina, koji su ovdje snimljeni 1976.-82. uz program djela hrvatskih autora. Švicarski radio posvetio je jednu emisiju i skladatelju, dirigentu i glazbenom piscu Mladenu Pozajiću. Osobitu Pažnju izazivali su uvijek hrvatski pjevači u velikim opernim kućama Švicarske. Od njih su prije svega nezaboravni nastupi Dunje Vejzović, kasnije slavnog interpreta Wagnerovih opera u Bayreuthu. U Bernu je u operi vrlo uspješno djelovala i poznata zagrebačka pjevačica Božena Ruk-Fočić. Manje upadljivo djelovali su u Švicarskoj hrvatski glazbeni pedagozi. Treba istaći pijanisticu Ljerka Dimitrović i Anja Radović koje su svojom temeljitom,kompetentom i visoko stručnom podukom u Sissachu i Baselu stekle izvrstan ugled. Njihov rad temelji se na zagrebačkoj izobrazbi klavirske metodike Ladislava Šabana. Kao profesor baselske muzičke akademije značajni doprinos švicarskoj violinskoj pedagogiji ostavio je R. Lorković. Njegovo četrdesetgodišnje djelovanje obilježeno je uz pedagošku i koncertnu djelatnost vođenjem koncerata ansambla Musica Viva Basel kao i komornog orkestra njegovih studenata. Prenosimo:Hrvatsko Veleposlanstvo |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.10.2007., srijeda
Platonova raga
|
Neven Jovanović Za Platona, muzika i politika sudbonosno se rimuju. Muzička pravila odražavaju politički poredak, a svako narušavanje reda u muzici uzdrmat će same temelje države. Ovom je idejom sa škakljivim implikacijama (Jole kao pravi gospodar Hrvatske?) započeo izlaganje o Platonovoj psihologiji glazbe grčki filozof, sveučilišni profesor i akademik Evanghelos A. Moutsopoulos, u petak 3. svibnja, u Zagrebu, u dvoranici Hrvatskog društva skladatelja, pred dvadesetak slušalaca. Platonove nazore o glazbi Moutsopoulos rekonstruira i tumači standardnim metodama povijesti filozofije, identificirajući Platonove izvore, te prateći razvoj Platonova promišljanja glazbe kroz dijaloge od Fedona do Timeja i Zakona. Glazba konzervira Platon je bio muzički konzervativac (Moutsopoulos ljepše kaže "klasicist"): najbolji su muzički oblici oni tradicionalni, oni koji su preživjeli stoljeća i stoljeća, jer je upravo stalnost bitna kvaliteta koju glazba mora osigurati Polisu. Usput, za Platona je najbolja glazba ona koja povezuje govor, ritam i melodiju - njega ljuti "avangardno" razdvajanje govora od glazbe. Kako su izgledale glazbe u Platonovo doba, ne znamo. Poznajemo ritmove antičke glazbe (Platon ih je također dijelio na "dobre" i "loše,"), jer se daju rekonstruirati iz metara klasične grčke poezije; no, melodijske su nam strukture sasvim nejasne - najbitniji naš podatak, upozorava Moutsopoulos, jest da Platonove harmoniai imaju s gregorijanskim modusima veze samo po imenima (dorski, jonski, frigijski itd); antička grčka glazba sličnija je glazbenim formulama indijskih raga, ili arapskih maqamat. Glazba antičke Grčke zvučala bi, dakle, modernom evropskom uhu orijentalno (uostalom, sjetimo se da se dobar dio antičkog grčkog, kao i antičkog rimskog, života odvijao u Aziji, i Africi). Glazba stiže samu sebe Glavninu izlaganja Moutsopoulos je posvetio rekonstrukciji Platonova tumačenja kako, i kojim putem glazba djeluje na ljudsku dušu. Zvuk je, za Platona u Timeju, udar koji preko zraka na uho ulazi u mozak, odande u krv (medicina Platonova doba ne poznaje ulogu živaca, kao ni ulogu bubnjića u uhu), da bi naposljetku stigao do duše; ljudska je duša u Platonovoj viziji trodjelna, nalazi se dijelom u mozgu, dijelom u prsima, dijelom između dijafragme i pupka; dakle, kretanje tona doseže sva tri dijela duše. Ako se ton kreće brže, biti će viši; ako se kreće sporije, bit će niži. Akorde čujemo zato što tonovi usporavaju kad preko uha uđu u tijelo (a kroz tijelo do duše), tako da sporiji uspiju sustići one brže - to usporavanje unutar tijela, međutim, ne utječe na visinu tona; tijelo je, očito, medij u kojem vladaju drugačiji zakoni nego u zraku, i tu Platon iz fizike i fiziologije prelazi u metafiziku. Naime, kad se tonovi jednom sustignu, ako su konsonantni, unutar duše ostvarit će harmoniju koja postoji odranije, izvan duše, i sastoji se u brojčanom odnosu. Time se u duši rađa odraz Vječne Harmonije, donoseći osjetilni užitak za neznalice, a za mudrace radost kontemplacije. Također, Platon zamjećuje da kretanje izazvano glazbom može održati ili obnoviti ravnotežu između tijela i duše. Naime, hipertrofija duše izaziva u tijelu groznicu i druge poremećaje; hipertrofija tijela izaziva pak duševne probleme, među kojima je najteži neznanje. Pri hipertrofiji tijela pomaže glazbeno kretanje; Platon i njegovo doba dobro poznaju muzikoterapiju. Tako je otprilike izgledalo Moutsopoulosovo izlaganje; bilo je znanstveno na uvjerljiv način, profesor i akademik je naočit, ima lijep dubok glas, odmjerene kretnje, govorio je dobrim engleskim i svesrdno nam pomagao da ga razumijemo. Međutim, ne piše Noga filologa o Moutsopoulosu samo zbog toga. Pravi je razlog tek slijedio - odnosno, pravi je razlog, poput Platonovog akorda, nastao iz su-zvučanja dva različita tona, su-zvučanja koje je - na meni privlačan način - dekonstruiralo žanr znanstvenog referata. Glazba otkriva Nakon izlaganja, naime, upriličen je mali koncert: Evanghelos Moutsopoulos je i kompozitor, te je pijanistica Žanina Carić izvela dva njegova ciklusa od po tri skladbe. Promjena prizora: umjesto stola klavir, umjesto bradatog muškarca u samozatajnom sakou mlada žena golih dugih ruku, u crnoj večernjoj haljini (konvencije ozbiljne glazbe, kao i konvencije akademskog izlaganja, samo od žena očekuju priznavanje vlastitog tijela - ili samo ženama olakšavaju takvo priznavanje). Carić je svirala odrješito, precizno, sočno; klavir je postao mašina za fokusiranje tonske energije. To je koncentriranje bilo vrlo umjesno, jer Moutsopoulosove kompozicije ne koriste mnogo materijala, u njima nema mjesta za rasipanje i razbarušenost; one su škrte, većinom dostojanstveno ravnomjerne i naglašeno harmonične (toliko harmonične da je Ruben Radica odmah izašao), uz mjestimičnu neobičnu sinkopu. Od ove odmjerenosti odudaraju tek posljednji komadi iz oba ciklusa, jedan zvuči romantičarski, drugi etno i disonantno. Upravo ti komadi-klimaksi pomogli su nam da osvijestimo grešku u koju smo automatski skliznuli. Nakon izlaganja, svi smo zbog nečeg očekivali da Moutsopoulosova glazba bude ilustracija iznesenog, premda je izlaganje bilo o Platonu, a ne o Moutsopoulosu. A ipak, pazi - usprkoj toj greški, tom naivno iracionalnom prijenosu - Moutsopoulosove kompozicije jesu donekle zvučale kao ilustracija Platonovog glazbenog svjetonazora. Donekle! Iznimke, spomenuti komadi-klimaksi, onaj romantičarski i onaj etno, upozorili su nas da je gospodin akademik u svom izlaganju nešto sakrio: sebe. Ovakav je neuobičajen kontekst zapravo učinio Moutsopoulosove kompozicije "intimnim" komentarom "objektivnog" izlaganja, naveo nas na spekuliranje: što onaj tamo gospodin s bradom, dubokim glasom, sakoom i velikim rukama zapravo misli o Platonovoj i platonovskoj glazbi? Elegantna samootkrivajuća gesta s gostovanja Evanghelosa A. Moutsopoulosa u Zagrebu podsjetila nas je, u krajnjoj liniji, na sva ona dozlaboga samozadovoljna i sva ona dozlaboga usplahirena znanstvenička tijela koja obično gledamo kako na predavanjima, tribinama i simpozijima prezentiraju "objektivnu istinu" (i očekuju, valjda, da apstrahiramo njihove nedragovoljne performanse). Vidi, vidi: može to i puno kreativnije! Prenosimo:FFZG |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.10.2007., utorak
4. Potpora učiteljima
|
4.1. Izobrazba učitelja Da bi učenici mogli uživati u stvarnim glazbenim doživljajima i da se ispune svi ciljevi vrlo zahtjevnog nastavnog plana potrebno je prije svega osposobiti odgovarajuće učitelje. Mnogi učitelji su doduše već za vrijeme studija upisali u glavne predmete i glazbu ili didaktiku glazbe(oba predmeta uključuju izobrazbu na jednom instrumentu ili u pjevanju) pa su tako već pripremljeni za zahtjeve glazbene nastave. No, budući da nije svaki budući učitelj tako postupio, propisao je 9.propis o promjenama u ispitu za učitelje iz 2002.god. dodatne uvjete za pristup državnom ispitu za učitelje koji žele djelovati na osnovnim školama. Tu je dakle glazba i didaktika glazbe naknadno propisana. Time se osigurava da se studenti koji se pripremaju za zvanje učitelja moraju upoznati s temeljima glazbene didaktike. Bavarska sveučilišta razvila su uz temeljnu ponudu i dodatne mogućnosti studiranja. Sveučilište u Regensburgu nudi unatrag nekoliko godina tzv. „glazbenu vozačku dozvolu“. Ona se bazira na slobodnom izboru studenata da sudjeluju u kursevima poput pjevanje, sviranje gitare, pokret i ples, muzicirati i glazbu približiti drugima, voditi orkestar itd. Takvi kursevi održavaju se u blokovima ili tjedno za vrijeme semestra i bude interes, uz posredovanje dodatnog znanja o glazbi, i za druge stručne kurseve koje sveučilište nudi. Sveučilište Erlangen-Nuernberg nudi u kooperaciji s Državnim ministarstvom za obrazovanje vikend kurseve koji studentima omogućavaju dodatno obrazovanje izvan nastavnog plana. Tu se mogu naći kursevi vođenja puhačkog orkestra ili rock-pop grupe. 4.2. Dodatna naobrazba učitelja Pa i učitelji koji već rade u osnovnim školama imaju mogućnosti nadoknaditi i popuniti svoje znanje iz glazbene didaktike. Učiteljska akademija u Dillingenu razvila je raznolik koncept dodatene naobrazbe učitelja kojeg nudi po cijeloj bavarskoj, dakle u mnogim općinskim i kotarskim mjestima gdje učitelji lako mogu doći do dodatnih kvalifikacija. U prvom koraku izobraženo je 200 multiplikatora koji imaju najmanje 3 godišnje učiteljsko iskustvo. Oni sad na lokalnim područjima organiziraju to dodatno školovanje. Tako se metoda glazbene didaktike širi kao sadržajna i metodička vrijednost koja obogaćuje nastavu. Isto tako su već 1998. uvedena mjesta glazbenih savjetnika na Državnim uredima za nastavu. U unutar školskom dodatnom obrazovanju oni pomažu kolegama učiteljima da izgrade što veću zbirku vrijednih pjesama kao i prikladnu zbirku instrumenata. U zajedničkim kreativnim radionicama učitelji upoznavanju pratnju poznatim pjesmama i upoznavanju primjere kako se provađa projekt glazbene nastave koji zahvaća i sve ostale nastavne predmete. Mnoštvo daljnjih mogućnosti za dodatno školovanje na lokalnim, regionalnim i nadregionalnim nivoima nude se u svakoj školskoj godini od 2003/04. Uz sve spomenute mogućnosti na inicijativu Bavarske kazališne akademije, Bavarsko ministarstvo nastave omogućuje učiteljima da prodube svoja glazbena znanja ali i da u šest dvodnevnih radionica pod budnim okom stručnih docenata upoznaju temelje kreativnog plesa, slušanje glazbe, razvoj dječjeg glasa, didaktika pjesme, instrumentalna pratnja pjesme, glazbeno kazalište i još mnogo toga. Očekuje se da će i ti učitelji u svom lokalnom okružju dati impulse za daljnje doškolovanje učitelja. 5. Glazbeni odgoj nakon nastave u tzv. poslijepodnevnom čuvanju djece Glazbeni odgoj za djecu koja ostaju cijeli dan u školi na brizi nastavnika treba tek osmisliti i uvesti u praksu. Tu se u svakom slučaju otvara potencijalno polje rada s glazbom i drugim, glazbi srodnim disciplinama. Međutim za sada taj problem leži u rukama komunalnih vlasti ili Roditeljskih vijeća koja mogu o tome donašati prijedloge i zaključke. U svakom slučaju potrebna je suglasnost i spremnost svake pojedine škole. U okviru razvoja što boljeg profila škole moguća je suradnja npr. s glazbenim školama koje su u mjestu a već imamo podatke da su takve suradnje u pojedinim mjestima i realizirane. Tako bi učenici mogli u okviru poslijepodnevnog boravka u školi dodatno se posvetiti učenju instrumenta ili u manjim grupama i pjevanja. Želja da se učenicima što je moguće ranije omogući upoznavanje kompleksnih forma zajedničkog muziciranja bilo kroz pjesmu, bilo kroz ples ili instrumente, može se opravdati vrlo jakim i specifičnim saznanjima o psihološkoj strani učenja i o neuropsihologijskom utjecaju glazbe na mlade. Ali za glazbu u školama nisu potrebni nikakvi dokazi. Zajedničko muziciranje djeci predstavlja veselje – upravo to veselje treba glazbeni odgoj na osnovnim školama djeci omogućiti. Literatura Altenmüller, Eckart (2000): Macht Musizieren intelligenter? Auer, Margot/ Hartwig, Horst W. (2001 und 2003): Lehrplankommentar für die bayerische Grundschule. Didaktische Grundlagen und praktische Umsetzung. Band 1 (2001), Band 2 (2003). Donauwörth. Bastian, Hans Günther (2001): Kinder optimal fördern - mit Musik. Schott Musik international. Doch, Tom (1994): Musik, die sanfte Medizin. In: Psychologie heute 6 (1994), S. 70 - 73. Friedman, David: "Mit dem Notenschlüssel die Sinuskurve erschließen." Sendung des Bayerischen Rundfunks vom 29.06.1999. Henze, Hans Werner (1986): Lehrgänge Erziehung in der Musik. Neue Aspekte der musikalischen Ästhetik III. Frankfurt am Main. Lehrplan für die Bayerischen Grundschulen, genehmigt mit Bekanntmachung des Bayerischen Staatsministeriums für Unterricht und Kultus vom 9. August 2000, Nr. IV/ 1-S 7410/1-4/84000. Leuschner, Wolfgang (1994): Rock’n’Kill. Die mörderische Macht der Nazi-Musik. In: Psychologie heute 3 (1994), S. 52-57. Rauscher, F. (1995): Listening to Mozart enhances spatial-temporal reasoning: towards a neurophysical basis. Neuroscience Letters 185, 44 - 47. Sepp, Erich (1995): Das Singerlebnis. In: Volksmusik in Bayern. 1 (1995), S. 10 - 15. Prenosimo:Familienhandbuch |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.10.2007., ponedjeljak
3. Hrabar ulazak u glazbenu raznolikost
|
Kako smo već prije opisali, uz mono kulturni razvoj i susretanje s svakodnevnom glazbom postoji još jedan nalaz koji nas prisiljava na razmišljanje: već s devet mjeseci reagiraju djeca i na najmanje promjene tempa ili visine tona. Ona pokazuju jasnu odbojnost prema disonancama i reagiraju različito na dur i mol. Dakle su živčani putovi koji obrađuju glazbu puno prije razvijeni i od recimo govorne sposobnosti djeteta. Nažalost, mnogo ljudi nije u stanju taj glazbeni senzibilitet očuvati do razdoblja punoljetnosti, odraslosti. Ljudi svoju glazbenu sposobnost zanemaruju i ona odumire jer ju ništa ne potiče na daljnji razvoj, pogotovo ne od suvremenih nosača zvuka koji se povlače na najmanji mogući zajednički nazivnik. Živimo u doba kad se odgovornost za odgoj sve više i više oduzima obitelji. Kad je tome tako moraju odgovorni za obrazovanje i odgoj reagirati i koristiti šansu koju im pruža glazba. Glazbenom odgoju bi stoga trebalo dati daleko veći značaj nego što ga ono ima danas. 3.1. Glazbeni rani odgoj – na primjeru Bavarske Bavarsko Državno ministarstvo za rad socijalu,obitelj i žene izradilo je u kooperaciji s Državnim institutom za ranu pedagogiju i u dogovoru s bavarskim Državnim ministarstvom za školstvo jedan obvezujući plan glazbenog odgoja za vrtiće i igraonice za djecu predškolske dobi. Uz mnoge poticajne teme koje se međusobno nadopunjuju ali i preklapaju nalaze se tu i sasvim jasno određena težišta odgoja. Prvo izdanje ovog plana od nedavno je objavljen kao knjiga. 3.2. Novi nastavni plan za Osnovne škole u Bavarskoj Novi nastavni plan za nastavni predmet glazba usmjeren je na raznolikost. Za razliku od plana nastave iz 1991.god. unaša novi plan množinu novih sadržaja. Pri tome je aktivno muziciranje u koje uz pjevanje, izmišljanje melodija i sviranje instrumenata ulaze i pokret i ples, zauzima centralno mjesto. Ne bi se smjelo dogoditi da vrijedni rezultati brojnih istraživanja koje smo ovdje do sada iznijeli postanu žrtve znanstvenih arhiva – pa čak i onda kad je sasvim jasno da je zbog njih u praktičnoj nastavi potreban priličan trud nastavnika. Najvažnija zadaća glazbenog odgoja u osnovnoj školi prema tome je „glazbeno obrazovanje, koje je usmjereno na poticanje učenika k individualnom, vlastitom procesu neprekidnog učenja…. nošenog odgovornošću prema svojoj okolici, a sve to potaknuto nezamjenljivim obrazovnim sredstvom – glazbom“.Pri tome se doprinos nastave glazbe ostalim općeobrazovnim predmetima očituje u poticaju kreativnosti, ustrajnosti, angažiranosti, sposobnosti timskog rada i u disciplini. Kako se takvi općeobrazovni ciljevi udruženi sa specifičnim zahtjevima glazbenog programa na bavarskim osnovnim školama višestruko ostvaruju, prikazati ćemo ovdje na nekoliko primjera. U neposrednom osloncu na sposobnosti i spretnosti koje djeca donose iz vrtića, učenici već u prvim godinama školovanja dobivaju pojačanu nastavu sviranja instrumenata. U prvom redu uče svirati i ovladati Orffovim instrumentima, vježbaju držanje udaraljki i lagane tehnike udaranja te prate pjesme s pojedinim tonovima i jednostavnim, ali ne i monotonim, ritmovima. S kompliciranijim instrumentima proširuje se ritmički repertoar i zahtjevnost zajedničkog muziciranja – uz sve više vježbe.. U trećoj i četvrtoj godini već se uvježbava pratnja u trozvučju koju se kombinira s ritmom. Uz to treba napomenuti da učenici svoj akustični senzibilitet vježbaju i razvijaju te da uče primijetiti i čuti promjene harmonija – sve to više-manje u igri – pa i onda kad ne pohađaju izvanškolsku glazbenu nastavu i kad nemaju kod kuće svakodnevno neki instrument na raspolaganju. Program nastave glazbe opremljen je s mnogo komentara koji mogu pomoći učiteljima kako sve te ciljeve mogu postići. Pa i izbor pjesama, o kojima u gore spomenutim komentarima ima mnogo savjeta i sugestija, usmjeren je na raznolikost: široka paleta od laganih i općepoznatih do rapa i hip-hopa. Od lokalnih narodnih pjesama do modernih hitova poznatih djeci. Nisu izostale ni pjesme „dalekih zemalja“ što prema planu zahtjeva „raznoliko i radosno muziciranje“. Erich Sepp je točno rekao da „doživljaj pjevanja“ treba imati vrlo veliki važnost kod učenja pjesama. Učitelji se moraju uvijek iznova kritički ispitivati da li je taj „doživljaj pjevanja“ moguće omogućiti djeci samo na temelju obilne školske arhive CD-ova. Pjesme se u nastavi glazbe u osnovnoj školi ne samo pjevaju nego ih prati višestruka aktivnost učenika. Učenici mogu predstavljati sadržaj ili raspoloženje pjesme, mogu pjesmu opisivati odgovarajućim komentarima, bojama, pokretima tijela. Ali i vlastito raspoloženje i pokret mogu pretvarati u melodije. U takvom metodičkom pristupu može se naći mnogo različitih mogućnosti za uključivanje i drugih nastavnih predmeta u nastavu glazbe što je olakšano činjenicom da u osnovnoj školi samo jedan učitelj podučava sve predmete. Općenito rečeno, nudi osnovna škola sasvim sigurno, višestruke mogućnosti da se naučene pjesme osvježe na najrazličitijim mjestima. Može se uvesti glazbene „rituale“ koji se koriste kod pozdravljanja, kod odlaska, dolaska, molitve, ili da se učenike nakon pauze pjesmom opet smiri. Pjesma može bitno doprinijeti strukturiranju dana i tako pomoći da se izbjegnu ponekad nemirni i preglasni prelazi s jednog nastavnog predmeta na drugi. Iza ovih visoko perspektivnih i obogaćenih varijanti pristupa glazbi i tekstu sakriva se i želja da se razvije svijest o kvaliteti glazbenog izraza. Estetsko vrednovanje moguće je tek ako postoji baza raznolikih iskustava, a senzibilnost prema sadržaju tekstova moguće je razviti temeljitom pripravom nastave jezika i čestim uspoređivanjem. Tako bi mogli učenici naći svoj pristup svjesnijem ophođenju s vlastitim navikama slušanja glazbe. Osobno glazbeno doživljavanje kroz pjevanje,sviranje i izmišljanje glazbe mora korespondirati sa slušanjem glazbe i upoznavanjem instrumenata. I tu je aktivni element slušanja glazbe u središtu: učenici se privikavaju otkrivanju posebnih događanja u glazbi, prepoznati ulazak različitih glazbala u kompoziciji ali i primjećivati glasnije i tiše dijelove kompozicije. Međutim, učenici ne staju kod slušanja glazbe, nego sviraju ono što su čuli, uvijek ponovo na vlastitim instrumentima. Uz to učenici pokušavaju proniknuti zakonitosti glazbenih sadržaja te ih kroz različite oblike pokreta predočiti u strukturi prostora. Na taj način zorno doživljavaju šemu i arhitekturu glazbe. To pogotovo uspijeva kod jednostavnijih narodnih plesova i pjesmicama uz kretanje:“U plesu i pokretu doživljavaju djeca vremenske i prostorne planove. Ona upoznavaju estetske principe i memoriraju ih kao tjelesno i duševno iskustvo“. Kad se dostigne određeni nivo i repertoar pokreta, plesnih formi i pjesama mogu učenici slobodno improvizirati i stvarati svoju glazbu – što predstavlja transfer znanja i suvereno vladanje naučenim. Prenosimo:Familienhandbuch |
