Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
06.10.2007., subota
Umjetnost (ne)mijenja svijet
|
Howard Zinn i Thom Yorke Slavni "anarhistički" povjesničar Howard Zinn i još slavniji pjevač Radioheada Thom Yorke razgovaraju o odnosu umjetnosti i politike, političnim i revolucionarnim umjetnicima te moći umjetnosti da popravi društvo Sarah Burton Howard Zinn i Thom Yorke nikad nisu zajedno ručali, mahali jedan drugome na crvenom tepihu niti uopće razgovarali. No, što da jesu? Uzeli smo nedavno objavljenu Zinnovu knjigu Artists in Times of War kao priliku da vidimo što bi se dogodilo kada bi ta dvojica različitih ljudi govorili o ulozi umjetnika u politici. Napokon, tko bi bio bolji za taj razgovor od Thoma Yorkea iz Radioheada? Nakon što se napokon slegla prašina oko kontroverznog naslova njihova najnovijeg albuma Hail to the Thief , koji je naizgled izravan udarac na američkog predsjednika, Yorke i dalje inzistira da Radiohead nije političan ni na koji namjeran način. Odlično. Zato je sve što trebamo učiniti spojiti ga s Zinnom, uglednim profesorom, povjesničarem, piscem drama i autorom djela A People History of the United States . Zinn i Yorke imali su mnogo toga za reći o umjetnosti i politici, no ne bez pokrivanja svega od Marxa i Picassa do Donne Summer i grupe Public Enemy. Umjetnici nam pružaju strasti i osjećaje Pablo Picasso jednom je rekao "Umjetnost je laž koja nam pomaže da shvatimo istinu." Kako biste reagirali na taj citat koji opisuje ulogu umjetnika kao onih koji potiču promjenu i pokazuju nam kakav bi svijet trebao biti? Zinn: Pa, kada opišete kakav bi svijet trebao biti, u određenom smislu ne govorite istinu. Ne opisujete stvarnost, nego fantaziju. Opisujete budućnost, ponekad utopijsku, ponekad onu kakva je u mašti. Zato u određenom smislu to jest laž koja je iznimno važna u razotkrivanju istine. U pitanju nisu samo umjetnici koji razgovaraju o budućnosti ili o tome kakav bi život mogao biti u budućnosti, što čini neku vrstu laži. Čitava je fikcija neka vrsta laži; pričate priče koje nisu istinite, no one nekako pridonose vrlo važnoj istini. Yorke: Fox News je laž (smijeh). Netko bi trebao govoriti istinu, no to ne bi trebao biti moj posao. Zato mislim da ću biti na strani laži. Mislim da nijedan umjetnik ne može tvrditi da ima pristup istini ili autentičnoj verziji događaja. No, očito oni imaju malo bolja sredstva na raspolaganju jer imaju svoju umjetnost da potaknu bilo što o čemu pokušavaju pisati. Imaju glazbu. Zinn: To je točno, i znate, istina u rukama umjetnika, čak i kada govore fikcionalno, čak i kada izmišljaju nešto, postaje vrlo moćna stvar. Zato što nam umjetnici pružaju strasti i osjećaje – oni daju neku vrstu duhovnog elementa stvarnosti koji osnažuje istinu, što daje intenzitet koji jednostavno prebrojavanje činjenica ne može postići. Yorke: Time se vraćamo onome što bi trebalo izazvati veliku uzbunu. Ako postoje političke emisije na televiziji, pa ipak je potreban umjetnik da zaista aktivira političku raspravu, to vam govori nešto zaista prilično zastrašujuće o razini političke rasprave koja se odvija na mainstream programima – ispunjenima desničarskim stajalištima. Jedna od zanimljivih stvari jest da su ljudi koji bi trebali oblikovati budućnost političari. No sam politički okvir je tako mrtav i zatvoren da se ljudi okreću drugim izvorima, na primjer umjetnicima, jer umjetnost i glazba omogućavaju ljudima određenu slobodu. Očito dužnost umjetnika postoji, no prije je riječ o osudi političkog sustava kad netko poput Zinna vidi umjetnike kao vidioce, idealizirajući ih kao ljude koji su odgovorni za poticanje promjene. Mislim da bi to bilo odlično, no ljudi tako razmišljaju zato što se nigdje drugdje ne događa sudjelovanje. Zinn: Istina, političku moć kontrolira korporativna elita, a umjetnosti su poprište za neku vrstu gerilskog rata u smislu da gerilci u totalitarnoj situaciji traže pukotine i mogućnosti gdje mogu polučiti neki učinak. Kada se događa zbacivanje tiranija – kao, primjerice, u fašističkoj Španjolskoj ili Sovjetskom Savezu – to počinje u kulturi, koja je jedino područje u kojemu ljudi mogu imati neku slobodu. Počinje s književnošću, poezijom i glazbom, jer one nisu izravne prijetnje establišmentu. One su suptilne i neizravne, i zato establišment igra na kartu da to neće dovesti ni do čega opasnog, no često u toj igri gube. Sjećam se kada sam bio u Južnoj Africi 1982., u vrijeme snažnog apartheida. Bilo je malo oblika neslaganja koji su se mogli dogoditi u kulturi – poput Market Theatera u Johannesburgu, gdje su postavljani komadi o bijelcima i crncima, zapanjujuće, usred apartheida. Nemoguće je izmjeriti učinak tih pojava jer one djeluju polagano u duljem vremenskom razdoblju poput vjetra i vode koji nagrizaju stijene. Ne mislim preuveličavati moć umjetnika, no to je posebna vrsta moći koja dotiče ljude izvan zahvata političke moći. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez |
