Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
08.10.2007., ponedjeljak
Politični i nepolitični umjetnici
|
(nastavak) Mogli bismo, dakle, reći da ima mjesta i za izravno politične i za nepolitične umjetnike? Što mislite, kakvu važnost ima svatko od njih? Zinn: Postoje razne vrste umjetnika. Ima umjetnika koji stvarno nemaju društvenu svijest, koji ne vide da postoji veza između umjetnosti i života na način koji obvezuje umjetnika da pogleda svijet oko sebe i vidi što je loše te da pokuša svojom umjetnošću to promijeniti. Ima umjetnika koji samo zabavljaju. Možemo gledati na zabavu kao na nešto korisno jer ne želimo ukloniti umjetnost koja je samo zabavna niti inzistirati da sva umjetnost mora biti politična, da mora biti revolucionarna, da mora mijenjati. No ima mjesta i za komediju, i glazbu, i cirkus i ostalo što zapravo nema velik utjecaj na društvo, osim što zabavlja ljude – čini da se ljudi osjećaju dobro i djeluje poput neke vrste religije. To je ono što je Marx nazvao opijum za mase , nešto što je ljudima potrebno. Potrebno im je nešto što odvlači pozornost. Takva umjetnost ima svoju svrhu, no ako je to sve što umjetnici rade, zabava koju tražite postat će trajna. Bijeda u kojoj ljudi žive i ratovi kroz koje ljudi moraju proći, to će postati trajno. U svijetu postoji golem broj ljudi čiji su životi ograničeni, skučeni. Životi čiste bijede, bolesti i nasilja. Da bismo to promijenili, moramo imati umjetnike koji će biti toga svjesni, koji će koristiti svoju umjetnost na takav način da ona pomaže promijeniti društvo. Ne mora biti izravno sredstvo, ali može imati neku vrstu poetičkog učinka. Yorke: Mislim da mi u Radioheadu uopće nismo politični, mislim da sam krajnje svjestan koliko je sve to beznačajno. Teško je proizvesti politično umjetničko djelo. Ako sve što ono uspijeva učiniti jest postojati u okvirima političke rasprave, ono tad koristi taj jezik, a općenito, to je ružan jezik. Vrlo je beživotan i definitivno nije nešto lijepo. Jedini razlog, čini mi se, zbog kojega se imalo približavamo ideji politične umjetnosti, kao i u bilo kojem drugom slučaju kad se kupuje glazba, jest to što te stvari upijaš. To su stvari koje okružuju tvoj život. Ako sjedneš i pokušaš nešto učiniti s jasnim ciljem i pokušaš to promijeniti s ovim, i učiniti to s onim, to nikad ne uspijeva. Mislim da je najvažnija stvar, kada je riječ o glazbi, osjećaj bijega. No ima različitih načina da pobjegnete. Mislim da je bijeg nešto kao dolazak na predstavu s deset tisuća drugih ljudi i reakcija na taj trenutak. Podijeliti taj trenutak – to je bijeg. Odakle god glazba izvorno dolazi sekundarno je za ono što se događa u tom trenutku, kako vas glazba šalje na neko drugo mjesto. To je važno. Zinn: Istina je da je većina političkog jezika ružna. Moramo cijeniti one političke pisce čiji je jezik lijep, kao što su Arundhati Roy ili Barbara Kingsolver, uključujući i one čiji je politički jezik duhovit, kao što je Michael Moore. I moguće je reagirati na tu ružnoću izjavom da glazba ne treba pokušati biti očito politična jer će izgubiti svoju ljepotu. No to se ne mora dogoditi. Pogledajte Dylana. Vrlo snažan politički, ali i poetski. Yorke: Moj bi argument bio da mislim kako nema mnogo istinski politizirane umjetnosti koja je dobra umjetnost. Prvi je zahtjev da mora biti dobra umjetnost, a ako to jest, onda u njoj postoji taj osjećaj bijega. No, da bi stvar bila bijeg uopće ne mora biti sladunjava ljiga. Nikada nisam vjerovao da je pop-glazba eskapističko smeće. U njoj uvijek ima i tame, čak i u odličnoj pop-glazbi. Ako pogledamo pjesmu I Feel Love Donne Summer, s obzirom na stihove i način na koji se odvija, čini se vrlo eskapističkom, ali tu je velika tama iznad svih zvukova i načina na koji Donna pjeva. Upravo u onome iza tog eskapizma zapravo je slika onoga što je oko vas. Ako to sve zanemarite, tada nemate osjećaj poboljšanja stvari, jer ništa nije identificirano. Tada je to besmislica koja služi samoj sebi, poput većine političkih rasprava u mainstream medijima. Ima svoj vlastiti jezik, no zapravo se referira na jebeš sve. Zinn: Ne mislim da ima išta u eskapizmu ili onome što bismo mogli nazvati pukom zabavom bez daška politike. To nam je u životu potrebno, ne da preuzme čitav naš život, nego da nam pruži pogled na svijet u kojemu ne moramo razmišljati o politici i njezinim strašnim borbama. S engleskoga prevela Lovorka Kozole. Sarah Burton je urednica magazina Resonance . Pod naslovom Truth in the Hands of Artists objavljeno na http://www.alternet.org/story.html?StoryID=17242 , November 24, 2003 . Prenosimo:Zarez I |
