Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
03.10.2007., srijeda
Platonova raga
|
Neven Jovanović Za Platona, muzika i politika sudbonosno se rimuju. Muzička pravila odražavaju politički poredak, a svako narušavanje reda u muzici uzdrmat će same temelje države. Ovom je idejom sa škakljivim implikacijama (Jole kao pravi gospodar Hrvatske?) započeo izlaganje o Platonovoj psihologiji glazbe grčki filozof, sveučilišni profesor i akademik Evanghelos A. Moutsopoulos, u petak 3. svibnja, u Zagrebu, u dvoranici Hrvatskog društva skladatelja, pred dvadesetak slušalaca. Platonove nazore o glazbi Moutsopoulos rekonstruira i tumači standardnim metodama povijesti filozofije, identificirajući Platonove izvore, te prateći razvoj Platonova promišljanja glazbe kroz dijaloge od Fedona do Timeja i Zakona. Glazba konzervira Platon je bio muzički konzervativac (Moutsopoulos ljepše kaže "klasicist"): najbolji su muzički oblici oni tradicionalni, oni koji su preživjeli stoljeća i stoljeća, jer je upravo stalnost bitna kvaliteta koju glazba mora osigurati Polisu. Usput, za Platona je najbolja glazba ona koja povezuje govor, ritam i melodiju - njega ljuti "avangardno" razdvajanje govora od glazbe. Kako su izgledale glazbe u Platonovo doba, ne znamo. Poznajemo ritmove antičke glazbe (Platon ih je također dijelio na "dobre" i "loše,"), jer se daju rekonstruirati iz metara klasične grčke poezije; no, melodijske su nam strukture sasvim nejasne - najbitniji naš podatak, upozorava Moutsopoulos, jest da Platonove harmoniai imaju s gregorijanskim modusima veze samo po imenima (dorski, jonski, frigijski itd); antička grčka glazba sličnija je glazbenim formulama indijskih raga, ili arapskih maqamat. Glazba antičke Grčke zvučala bi, dakle, modernom evropskom uhu orijentalno (uostalom, sjetimo se da se dobar dio antičkog grčkog, kao i antičkog rimskog, života odvijao u Aziji, i Africi). Glazba stiže samu sebe Glavninu izlaganja Moutsopoulos je posvetio rekonstrukciji Platonova tumačenja kako, i kojim putem glazba djeluje na ljudsku dušu. Zvuk je, za Platona u Timeju, udar koji preko zraka na uho ulazi u mozak, odande u krv (medicina Platonova doba ne poznaje ulogu živaca, kao ni ulogu bubnjića u uhu), da bi naposljetku stigao do duše; ljudska je duša u Platonovoj viziji trodjelna, nalazi se dijelom u mozgu, dijelom u prsima, dijelom između dijafragme i pupka; dakle, kretanje tona doseže sva tri dijela duše. Ako se ton kreće brže, biti će viši; ako se kreće sporije, bit će niži. Akorde čujemo zato što tonovi usporavaju kad preko uha uđu u tijelo (a kroz tijelo do duše), tako da sporiji uspiju sustići one brže - to usporavanje unutar tijela, međutim, ne utječe na visinu tona; tijelo je, očito, medij u kojem vladaju drugačiji zakoni nego u zraku, i tu Platon iz fizike i fiziologije prelazi u metafiziku. Naime, kad se tonovi jednom sustignu, ako su konsonantni, unutar duše ostvarit će harmoniju koja postoji odranije, izvan duše, i sastoji se u brojčanom odnosu. Time se u duši rađa odraz Vječne Harmonije, donoseći osjetilni užitak za neznalice, a za mudrace radost kontemplacije. Također, Platon zamjećuje da kretanje izazvano glazbom može održati ili obnoviti ravnotežu između tijela i duše. Naime, hipertrofija duše izaziva u tijelu groznicu i druge poremećaje; hipertrofija tijela izaziva pak duševne probleme, među kojima je najteži neznanje. Pri hipertrofiji tijela pomaže glazbeno kretanje; Platon i njegovo doba dobro poznaju muzikoterapiju. Tako je otprilike izgledalo Moutsopoulosovo izlaganje; bilo je znanstveno na uvjerljiv način, profesor i akademik je naočit, ima lijep dubok glas, odmjerene kretnje, govorio je dobrim engleskim i svesrdno nam pomagao da ga razumijemo. Međutim, ne piše Noga filologa o Moutsopoulosu samo zbog toga. Pravi je razlog tek slijedio - odnosno, pravi je razlog, poput Platonovog akorda, nastao iz su-zvučanja dva različita tona, su-zvučanja koje je - na meni privlačan način - dekonstruiralo žanr znanstvenog referata. Glazba otkriva Nakon izlaganja, naime, upriličen je mali koncert: Evanghelos Moutsopoulos je i kompozitor, te je pijanistica Žanina Carić izvela dva njegova ciklusa od po tri skladbe. Promjena prizora: umjesto stola klavir, umjesto bradatog muškarca u samozatajnom sakou mlada žena golih dugih ruku, u crnoj večernjoj haljini (konvencije ozbiljne glazbe, kao i konvencije akademskog izlaganja, samo od žena očekuju priznavanje vlastitog tijela - ili samo ženama olakšavaju takvo priznavanje). Carić je svirala odrješito, precizno, sočno; klavir je postao mašina za fokusiranje tonske energije. To je koncentriranje bilo vrlo umjesno, jer Moutsopoulosove kompozicije ne koriste mnogo materijala, u njima nema mjesta za rasipanje i razbarušenost; one su škrte, većinom dostojanstveno ravnomjerne i naglašeno harmonične (toliko harmonične da je Ruben Radica odmah izašao), uz mjestimičnu neobičnu sinkopu. Od ove odmjerenosti odudaraju tek posljednji komadi iz oba ciklusa, jedan zvuči romantičarski, drugi etno i disonantno. Upravo ti komadi-klimaksi pomogli su nam da osvijestimo grešku u koju smo automatski skliznuli. Nakon izlaganja, svi smo zbog nečeg očekivali da Moutsopoulosova glazba bude ilustracija iznesenog, premda je izlaganje bilo o Platonu, a ne o Moutsopoulosu. A ipak, pazi - usprkoj toj greški, tom naivno iracionalnom prijenosu - Moutsopoulosove kompozicije jesu donekle zvučale kao ilustracija Platonovog glazbenog svjetonazora. Donekle! Iznimke, spomenuti komadi-klimaksi, onaj romantičarski i onaj etno, upozorili su nas da je gospodin akademik u svom izlaganju nešto sakrio: sebe. Ovakav je neuobičajen kontekst zapravo učinio Moutsopoulosove kompozicije "intimnim" komentarom "objektivnog" izlaganja, naveo nas na spekuliranje: što onaj tamo gospodin s bradom, dubokim glasom, sakoom i velikim rukama zapravo misli o Platonovoj i platonovskoj glazbi? Elegantna samootkrivajuća gesta s gostovanja Evanghelosa A. Moutsopoulosa u Zagrebu podsjetila nas je, u krajnjoj liniji, na sva ona dozlaboga samozadovoljna i sva ona dozlaboga usplahirena znanstvenička tijela koja obično gledamo kako na predavanjima, tribinama i simpozijima prezentiraju "objektivnu istinu" (i očekuju, valjda, da apstrahiramo njihove nedragovoljne performanse). Vidi, vidi: može to i puno kreativnije! Prenosimo:FFZG |
