Baš kao što glazbenu umjetnost ne možemo izdvojiti iz ostalih područja umjetničkog stvaralaštva: slikarstva, kiparstva, graditeljstva i sl., tako ni glazbu i stil Lukačićeva skladanja ne možemo izdvojiti iz baroknih obilježja umjetničkih djela njegova vremena.
Spomenut ćemo ovdje glavne odlike baroknog načina izražavanja, jer je većinom svojih djela Lukačić predstavnik hrvatskog baroknog sakralnog glazbenog stvaralaštva.
U baroku i dalje živi humanizam; subjektivnost, naglašavanje individualnosti, isticanje životnog puta svake pojedine osobe zamjenjuje općenitost, objektivnost renesanse u kojoj je pojedinac iščezavao u kolektivu.
Barok postaje pokretan, dinamičan, ekstatičan, mističan; kontrast i monumentalnost, pretrpanost ornamentike, napetost i uznemirenost; vladanje monodije, tj. jednoglasja uz instrumentalnu pratnju, najčešće instrumenata s tipkama, dakle čembala, klavikorda, a u crkvi orgulja ili lutnje.
Dva osnovna pojma vezana uz baroknu glazbu jesu monodija i continuo. Jednako su vezana i uz svjetovnu vokalnu, i za crkvenu, odnosno duhovnu glazbu baroka. Skladatelji se sve više zanimaju za melodijske i harmonijske izrazitosti, tako da se linearnost postupno povlači.
Melodija, harmonija i ritmika u Lukačićevu skladanju
Melodijski elementi Lukačićevih moteta ostavljaju poseban dojam pri slušanju jer je glazba prije svega pjev i k njoj je upravljena slušateljeva pažnja, bez obzira na liniju, melodiku koja je u Lukačićevim motetima raznovrsna. Ovisi, dakako, o tekstu, ali se katkada, «zaboravljajući ga, iživljava u lukovima čiste glazbene ljepote».
Lukačić slijedi vjerni zanos teksta; na fizionomiju njegove melodike znatno utječe i ritmička struktura, odnosno mjera; upotrebljava vokalizaciju, melizme. Strukturu njegove, kao i svake druge, melodije čine intervali. U načelu poštuje palestrinijanske postupke u organiziranju melodije. Veoma često primjenjuje sinkopu, sekvenciranje.
Izvoran je u izgradnji melodije, osobito u njezinu monodijskom vidu, tj. u području novih baroknih tvorevina, premda ne zaboravlja ni obveze prema baštini prošlosti: u motetima bogato zastupa polifoniju, u svoj njenoj raznolikosti, elastičnosti, samostalnosti.
U uporabi harmonijskih elemenata Lukačić je «dijete svoga vremena». U to doba na području harmonije traje sukob modalnosti i tonalnosti, dur i mol se sve jače učvršćuju, ali se modusi još opiru i prisutni su. Razvija se i uloga disonance. Lukačić se služi određenim tipovima suzvuka, koji nisu brojni ni raznovrsni zatim moduliranjem u susjedne tonalitete, te tzv. oprekama koje ulaze u specifičnosti Lukačićeve harmonije.
I u ritmičkim okvirima skladbi iz ranih desetljeća baroka primjećuje se da barokno doba neobično voli kontraste. To je povezano i uz mjere kojima se Lukačić služi. On poznaje binarnu i ternarnu mjeru.
Formalna obilježja Lukačićevih moteta i tekstovi za njegove skladbe
Da bismo prikazali formalna obilježja Lukačićevih moteta, moramo prije svega ponovno istaknuti da je vrijeme njihova nastajanja izuzetno u svojoj prelaznosti. Crkvena glazba crpi tada svoju izražajnost iz dva izvora: iz renesansnih tradicija i monodijske ekspresivnosti. To su dva različita kolosjeka, ali se oni u ranom baroku ne isključuju, već često međusobno dopunjuju i obogaćuju.
Lukačićevim je motetima podrijetlo svakako u renesansnom motetu. On im je bio ishodište, odskočna daska, ali ništa više jer su se oni razvijali u skladu s tendencijama koje su u okvir renesansnog moteta unosile nove elemente i rastvarale, izobličavale homogenost njegova izgleda iz doba Palestrinine djelatnosti.
Najčešći oblik tekstova Lukačićevih moteta je tzv. Antiphona i tzv Responsorium. Skladatelj ne slijedi doslovno oblike pjesama liturgijskih knjiga. Kod Lukačića nalazimo doslovno preuzete liturgijske tekstove antifona, no antifona je samo dio nekoga liturgijskog oblika. Responzorijski oblik teksta kod Lukačića ni u jednom slučaju doslovno ne slijedi odgovarajući liturgijski oblik.
Što se tiče Lukačićevog formalnog tretiranja teksta, njegov se moet razlikuje od renesansnog. Renesansni je niz povezanih cjelina, a Lukačićev ranobarokni motet je niz odijeljenih cjelina. Ponavljanje im daje dramatičnost, uzbudljivost. Tu su i barokni kontrasti, težnja za promjenljivošću, izbjegavanjem jednoličnosti.
Moteti su vokalne skladbe, spoj teksta, riječi i glazbe. Lukačić je s mnogo umjetničke mašte izbjegavao izvjesnu amorfnost prekomponiranog teksta. U njegovim je skladbama bogatstvo cjelina i pojedinosti, glazbene su mu zamisli izvorne i zanimljive, a svim pravilima kontrapunktske igre vlada sigurno i vješto.
Što se pak teksta za njegove skladbe tiče, Lukačić se ponajviše služio tekstovima koji su se redovito upotrebljavali u liturgiji, u prvom redu u tzv. promjenljivim dijelovima Mise i božanskog časoslova, vrlo često uzetih iz Biblije, a katkada i slobodno sastavljenih. Skladajući izabrane tekstovne odlomke Lukačić redovito pazi na pravilan odnos tona i riječi, ponavljanjem pojačava domet riječi, tekstovi ga privlače i svojom poetskom snagom i snagom vjerskih osjećaja.
Prenosimo:Katolici na internetu
Post je objavljen 19.10.2007. u 07:00 sati.