Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
26.10.2007., petak
Glazba u antičkoj Grčkoj
|
Grci su čvrsto vjerovali da u glazbi postoji sugestivna moć kojoj čovjek mora podleći Piše: Anto KOVAČIĆ Glazbena je umjetnost u antičkoj Grčkoj uživala velik ugled, veći nego ostale umjetnosti. Ona je u odgojnom sustavu zauzimala važno mjesto. Kad se za nekog govorilo da je musikos, to nije značilo samo da se razumije u glazbu, nego i da je obrazovan. Odakle takvo uvjerenje o važnosti glazbe? Grci su čvrsto vjerovali da u glazbi postoji sugestivna moć kojoj čovjek mora podleći. Pod utjecajem te moći čovjek će lakše razvijati kreposne osobine – muževnost, hrabrost, odlučnost, ali moć glazbe može pobuđivati i razuzdanost, mekoputnost i mlitavost. Aristotel je smatrao da glazba neposredno oponaša strasti, odnosno duševna stanja koja mogu biti vrlo različita i oprečna: od blagosti, ljupkosti i umjerenosti do srdžbe i raskalašenosti. Ako, dakle, netko sluša glazbu koja oponaša neku strast, ta će strast i njega obuzeti. Ako to redovito radi, sva će njegova narav biti prožeta onim što sluša, bilo to nešto nisko i sramotno ili uzvišeno i plemenito. Zato mladež mora učiti glazbu i to dobru glazbu. Poznata je izreka velikog filozofa Platona: Što je u državi bolja glazba, bolja će biti i država! Glazba, dakle, ne smije služiti pukoj zabavi; njezin cilj mora biti skladno usavršavanje čovjekova duhovnog života, stišavanje i smirivanje strasti i zlih pobuda. Etičko shvaćanje glazbe kod starih Grka odnosi se prvenstveno na muzički sadržaj. Postojale su četiri osnovne glazbene ljestvice – dorska, frigijska, lidijska i miksolidijska. Svaka ljestvica melodijama koje su na njoj građene daje svoj karakteristični ugođaj koji je u grčkoj teoriji imao etičku kvalitetu. Tako su dorski napjevi muževni i veličanstveni, frigijski potiču uzbuđenja i strasti, lidijski izazivaju bol, a hipolidijski navode na raskalašenost i mekoputnost. Prema jednoj prastaroj legendi, jedan je pijani mladić poludio slušajući neki frigijski napjev. Izliječio ga je Pitagora, vrativši mu razum pomoću nekog drugog prikladnog napjeva. Dva glazbala – dva suprotna svijeta Etičku kvalitetu nisu imale samo vrste ljestvica i napjeva, nego čak i instrumenti. Grci su imali dva tipična instrumenta – kitaru (njezina varijanta je lira) i aulos. Kitara je žičani instrument, aulos je puhački, nalik na našu obou. Oba su instrumenta bila popularna, na njima se koncertiralo, izvodila se natjecanja, muziciralo se u domovima. Na području religije, međutim, kitara i aulos dobili su posve različite uloge: prvi je instrument bio vezan uz Apolonov kult, drugi uz Dionizov. Apolon je bog sunca, pjesništva i glazbe, zaštitnik umjetnosti, a Dioniz bog vina i veselja. Kitara (lira) i aulos simboliziraju, dakle, dva suprotna svijeta, Apolonov i Dionizov, i stoga predstavljaju dualizam vedrine i uzbuđenja, ravnoteže i strastvenosti. Filozof Nietzsche razmišljao je o apolinijskom i dionizijskom kao o dvama oprečnim principima umjetničkog stvaranja. Apolinijsko označava san, ljepotu nutarnjega svijeta, istinu višega reda, jednostavnost i prozračnost, a dionizijsko se očituje u opojnosti, samozaboravu, opčaranosti, neumjerenosti, barbarstvu i sličnom. Pogledi i shvaćanja starih Grka, poput ovih o glazbi, nisu nešto što danas može imati tek vrijednost kuriozitetâ kakve čitamo u rubrikama Jeste li znali? Doista postoje dva bitna pokretačka principa naše psihe koje možemo nazvati apolinijskim i dionizijskim. Kako se ta dva principa danas ogledaju u našem zadovoljavanju potrebe za glazbom? Ponajprije u podjeli glazbe na zabavnu i umjetničku. U zabavnu spada sve ono što služi pukoj razonodi i ne traži nikakav napor duha, od turbo-folka (prototip dionizijskog u glazbi!) do roka. Kod nas, nažalost, dominira svijet boga Dioniza: njegove frekvencije dočekuju nas na svakom uglu, titraju po kafićima, u jeftinim notama na radiju i televiziji, u disko-klubovima. U umjetničkoj glazbi uživa manji broj ljudi, ali onaj tko želi, dovoljno često ima priliku čuti kvalitetan koncert klasične glazbe na javnim priredbama, na televiziji i radiju, a na tržištu postoje i brojna CD izdanja. Apolinijsko i dionizijsko ne znače nužno pozitivno i negativno, dobro i loše, međusobno isključivo. To dvoje se na neki način međusobno ipak traži i nadopunjuje: razum bez imalo strasti čini čovjeka sterilnim i hladnim, strast bez razuma je slijepa i destruktivna. Jedno s drugim može biti pozitivno usmjerena životna energija. Pod uvjetom da se radi o pravoj mjeri. A pojam mjere opet nas vodi do starih Grka... Prenosimo: Svijetlo riječi |
