Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
18.10.2007., četvrtak
Glazbeni opus Ivana Marka Lukačića
|
S glazbenim opusom Ivana Lukačića dogodilo se slično kao i s hrvatskim, dalmatinskim glazbenicima u doba renesanse i baroka: sigurno ih je bilo, a nama su nedostupni, nepoznati. Izgubili su se materijalni dokazi o njihovoj opstojnosti. Ili još nisu pronađeni. Iz tog razdoblja su nam poznati mnogi predstavnici slikarstva, kiparstva, graditeljstva i književnosti: Juraj Čulinović, Frano Laurana, Ivan Duknović, Nikola Božidarević, Julije Klović, Andrija Medulić; Marko Marulić, Marin Držić, Petar Zoranić, Petar Hektorović, Hanibal Lucić, Ivan Gundulić, Junije Palmotić i drugi. A imena glazbenika su ovita velom tajnovitosti i šutnje. No dostupna nam glazbena djela iz tog razdoblja očito namijenjena izvođenju u naseljima na našim obalama svjedoče - da je bilo izvođačkih tijela sposobnih da svladaju i teškoće zamršenijih partitura i da skladatelji nisu bili prisiljeni da drugdje, u tuđini, potraže sreću, u povoljnijim prilikama i boljim mogućnostima za ostvarivanje svojih planova i ciljeva. Osim toga, baš su naši umjetnici imali posebnu sreću što je, tako reći na dohvat ruke, s druge strane jadranske obale cvala golema talijanska kultura, prožeta obilježjima mediteranskoga humanizma, u koji su se i sami uklapali. Italija je tada prva zemlja na glazbenoj karti Evrope. Glazbenika je tada u Dalmaciji očito bilo i po svojoj prilici ne u malom broju, i to ne samo domaćih već i stranih. Što se nije sačuvalo više imena i više djela – iako ne valja isključiti iznenađenja i otkrića u budućnosti – tome su svakako krive nepodesne prilike. Nemar, nebriga, pomanjkanje stručnjaka koji bi ih još onda proučavali i o njima pisali, nepovoljan smještaj, oštećenja, požari, ratovi, elementarne nepogode – sve je to pridonjelo da je velik dio tog našeg blaga s područja umjetničke glazbe zauvijek nestao. S toliko više ljubavi moramo nastojati da sve što je ostalo, sve što je vrijedno i pristupačno unesemo u svoj glazbeni život, da naučimo mlade generacije voljeti to svoje kulturno naljeđe, poštovati one koji su ga stvarali očitujući natprosječnu darovitost. Ivan Lukačić kao čovjek i glazbenik Već smo ranije spomenuli spornost godine njegova rođenja i dan njegove smrti, te njegovih 74 nepunih godina života. Rodom Hrvat, Šibenčanin, franjevac, studije završio u Italiji stekavši naslov «bakalaureja» i glazbenog magistra. Sav mu se glazbenički rad odvijao u Splitu, gdje je bio gvardijan franjevačkog samostana, a uz to i «prefekt glazbe u metropolitanskoj splitskoj crkvi.» (usp. Andreis Josip: Povijest glazbe, 75-77 str) Krsno mu je ime Marko, a Ivan redovničko ime. Završio je i nauk iz teologije i filozofije i studirao je glazbu, dalje se usavršavao, kad je stekao naslov magistra glazbe. Služba u splitskoj katedrali bila je za njega kao glazbenika značajnija od službe gvardijana. Već u početku svoje splitske «karijere» bio je uvažen kao glazbenik, premda njemu nije bilo mnogo stalo do objavljivanja njegovih djela. Iz njih progovara lik njega kao umjetnika što ćemo vidjeti u analizi njegova jedinog poznatog djela – zbirci od 27 moteta Sacrae Cantiones, «Svete pjesme», namijenjene bogoslužju, čiji su tekstovi najvećim dijelom uzeti iz Svetog Pisma, doslovno ili u prilagođenom obliku (u obliku tzv. liturgijske adaptacije), ili manjim dijelom iz liturgijskih knjiga, a dva moteta imaju tekst nepoznata porijekla. Zbirka moteta Sacrae Cantiones Zbirka moteta Sacrae Cantiones svjedoči o vrijednosti skladateljskog rada Ivana Lukačića. Zbirku je, kako već znamo, l62O. godine izdao Jakov Finetto u Veneciji, u Mlecima. Zbirka se sastoji od moteta, od jednoglasnih do peteroglasnih: šest jednoglasnih, četrnaest dvoglasnih, tri troglasna, tri četveroglasna, od kojih u jednom može sudjelovati i peti glas, i jedan peteroglasni. Božidar Širola kaže da je izdavač Finetto u toj zbirci sabrao djela svog suvremenika Lukačića iz većeg razdoblja, što se lako razabire iz strukture tih «cantiones sacrae», a da je dr Plamenac od tih moteta jedanaest njih priredio za praktičnu izvedbu znalački izrađajući njihov continuo (generalbas), te da je Hrvatski glazbeni zavod to tiskao pod naslovom: «Ivan Lukačić, Odabrani moteti» i da je tim izdanjem zapravo otkriveno djelo našeg najvećeg majstora glazbenika iz čitave starije hrvatske glazbene povijesti. Ex ore infantium (Iz usta djece) izgrađen je na načelima renesansne polifonije, uz instrumentalnu pratnju, s preuzetim tekstom psalma 8. i na kraju dodanog usklika «Alleluia» Cantabo Domino (Pjevat ću Gospodu) primjer je barokne monodije, s tekstom doslovno preuzetim iz Svetog Pisma, osim zadnje riječi. Domine, puer meus iacet (Gospodine, moj sluga leži) pokazuje nam Lukačićev smisao za dramatsko oblikovanje glazbenog djela. Ovaj biblijski tekst izvode tri osobe, svaka s posebnim obilježjem svoga pjeva: gospodar uzbuđeno, Krist smireno, dostojanstveno, a pripovjedač neodređeno. Quam pulchra es (Kako si lijepa) je kao molitva s više puta ponovljenom glavnom misli u izvođenju zbora, a između svakog ponavljanja nastupaju pojedini solisti. Taj motet ima dakle responzorijski oblik, a solisti pjevaju versikule – stihove, tj. tekst Pjesme nad pjesmama. Canite et psalite (Pjevajte i svirajte) je po svom svečanom punom zvuku tipično barokna skladba: tenor, sopran, bas i alt (četiri solista) iznose, svaki pojedinačno, obilno vokalizirane melodije i njihovi se nastupi izmjenjuju s nastupima zbora što je karakteristika instrumentalnog koncerta (veoma proširene barokne forme): izmjena solista i orkestra. Prenosimo:Katolici na internetu |
