Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
25.10.2007., četvrtak
Muzika sferâ
|
Život je glazba, ali koliko dobra ili loša, uvelike ovisi o nama Piše: Anto KOVAČIĆ Danas smo prilično daleko od stare Grčke. Ne geografski i vremenski, nego duhovno. Drukčije gledamo stvari. Glazba je danas, na primjer, sredstvo masovne zabave, trenutne ugode, zarade i slave. Za istinske umjetnike ona je mnogo više od toga, no, nije velik broj onih koji kroz nju dotiču etičke vrijednosti i koje ona vodi do razmišljanja o ljepoti svemira, pa i do mistike. Taj su pogled na glazbu imali stari Grci. Pitagora, ime koje većinu ljudi asocira na geometriju, osobito čuvene katete i hipotenuzu trokuta, u glazbi je već davno, u 6. st. prije Krista, otvorio prostore mišljenja i gledanja koji daleko nadilaze obični, osjetilni doživljaj glazbe. Proučavao je ton mjereći žicu na instrumentu i ustanovio da intervali koje upotrebljavamo u glazbi stoje u matematičkim omjerima: 1:2 (oktava), 2:3 (kvinta), 3:4 (kvarta) itd. Otkrio je, dakle, da se ono što uhom osjećamo može mjeriti, ili bolje rečeno, da se može osjećati ono što ima mjeru. Budući da se Pitagora bavio astronomijom i mistikom brojeva, vjeruje se da od njega potječe ideja da se i proporcije putanja nebeskih tijela, Sunca, Mjeseca i planeta, također mogu shvatiti kao vrsta glazbe, ako glazbu ne poimamo samo kao harmoniju koju čujemo uhom, nego svaki sklad koji možemo doživjeti, osjećati i misliti. U to se vrijeme vjerovalo da se Sunce, Mjesec i planeti okreću oko Zemlje svaka u svojoj sferi. Mislilo se da sfere stoje u čistim brojčanim odnosima kao i muzički intervali, stvarajući tako nebesku harmoniju, odnosno muziku sferâ. Osim Pitagore, idejom muzike sferâ bavili su se i drugi. Među njima u 17. stoljeću glasoviti znanstvenik Johannes Kepler, koji je također vjerovao da svemirom upravljaju brojevi. Poput Pitagore, Kepler nije smatrao da se znanost i duhovnost međusobno isključuju, te je u svojim istraživanjima oduševljeno radio na otkrivanju kozmičkog misterija. Budući da se slika svijeta u to vrijeme već promijenila (Zemlja više nije središte sustava), koncepcija se morala drukčije postaviti, te pozorno istraživati i proračunavati, no nije prošlo bez rezultata. Kepler je otkrio omjere muzičkih intervala u Sunčevu sustavu. Iako su neki znanstveni materijalisti duhovnu dimenziju njegova rada smatrali ostacima okorjelog srednjovjekovlja, ispostavilo se da muzika sferâ nije tek lijepa pjesnička intuicija. Dinamika Sunčeva sustava ima izravne sličnosti sa zakonima glazbene harmonije. Zamisao o muzici sferâ i danas ne prestaje intrigirati. Suvremena tehnologija omogućuje precizno praćenje kretanja nebeskih tijela i mjerenje njihovih perioda i oscilacija u Sunčevu sistemu. Precizne brojke su nam dostupne, a ako se glazba može izraziti u brojčanim relacijama, onda se i brojevi mogu pretvoriti u glazbu koja se može čuti. Suvremeni britanski kompozitor Greg Fox, inače sklon znanstveno-racionalnim eksperimentima u komponiranju i bizarnim, nadrealnim efektima, došao je na ideju da to konkretno i učini. Brojke koje izražavaju orbitalne periode pojedinih planeta pretvorio je u zvučne frekvencije koje se mogu čuti. Rezultat toga neobičnog eksperimenta je djelo koje je nazvao Carmen of the Spheres. Protivno onom što bi sad netko očekivao, nije dobio nikakvu božansku muziku koja čarobno umiruje, nego zanimljivu, bizarnu zvučnu kreaciju, pogodnu možda za kakav moderan film. Muzika, osobito muzika sferâ ipak nije nešto što se doslovno može prevoditi s jedne razine na drugu. Postoji, međutim, nešto dublje u samom pojmu muzike sferâ, što je pak s druge strane posve jednostavno, i nimalo mistično i ezoterično, nego svakodnevno i sveprisutno. To je pojam mjere, odnosno omjera. Svugdje gdje postoji pravi omjer događa se sklad, harmonija. Ljudsko tijelo je mikrokozmos, prepun frekvencija koje su međusobno usklađene, kao i u makrokozmosu. Njih ne čujemo uhom, ali njihov sklad (ili nesklad) itekako osjećamo. Postoji jedan velik dio stvarnosti čije frekvencije i sami određujemo: to je naš svakodnevni život. Bezbroj stvari se svakodnevno događa i svaki trenutak i događaj je u suodnosu sa svima ostalim. Što se više tih suodnosa dovede u međusobni sklad, to je veća mogućnost za ostvarenje jedne glazbe višeg reda, glazbe života. Život je glazba, ali koliko dobra ili loša, uvelike ovisi o nama... Prenosimo: Svijetlo riječi |
