Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
30.10.2007., utorak
Ranokršćansko shvaćanje glazbe
|
Ideal je moći uživati u zemaljskim stvarima u zahvalnosti pred Bogom, ali poradi Boga moći ih u svakom času ostaviti Piše: Anto KOVAČIĆ Pojava kršćanstva u povijesti filozofije i religije predstavlja kontrastan moment. Nova religija, promatrana iz ugla nekršćanskog svijeta, izgledala je čudnom, nastranom, ludom. Iz kršćanske perspektive poganstvo je predstavljalo zbirni pojam svega onoga što bi čovjeka moglo odvući od vječne sreće u nebu, zavodljivo carstvo ovoga svijeta. Ovaj se kontrast odražava i u ranokršćanskom poimanju bogoslužne glazbe. Jedan od spornih pojmova po kojemu se rano kršćanstvo oštro razgraničilo i izdvojilo iz konteksta svoga vremena je pojam užitka, a taj se opet veoma blisko dotiče glazbe. Dok je za grčko-rimsku kulturu i staroistočne narode (također i za Židove u Starom zavjetu) glazba izvor i izraz užitka i radosti, često neobuzdane i tjelesne, i to ne samo u životu nego i u bogoslužju, ranokršćanski duh od takva stava zazire, jer svaki oblik navezanosti na ovozemaljski užitak može biti spona koja priječi uzdizanje duha k nebu. Odatle je razumljivo ono, možda pomalo i pretjerano, opiranje svakom poganskom utjecaju. Zato su iz kršćanskog bogoslužja odstranjeni instrumenti, pokret i ples, te svi melodijski elementi koji su navodili na senzualnost i mekoputnost. Ranokršćanski oci u poganskoj glazbi vide moralnu pokvarenost i nepristojnost, te kršćanima savjetuju da se okane poganskih instrumenata, osobito onih povezanih s njihovim kultovima. Sveti Ambrozije, milanski biskup, osuđujući svjetovnu glazbu i sviranje na instrumentima na jednom mjestu kaže: Jao tebi, izgubit ćeš život zbog timpana i psalterija! Najzanimljiviji primjer u kojemu se osobito zorno ogleda duh ranokršćanskog poimanja glazbe je sveti Augustin, inače najstariji predstavnik glazbeno-teorijske misli latinske antike (napisao je nedovršeno djelo o glazbi De Musica). U svojim Ispovijestima on opisuje napetost koju je osjećao u vezi s glazbom: u njoj s jedne strane nalazi previše uživanja, koje čovjekov duh lako može zaokupiti i odvratiti od razmatranja nebeskih stvari, a s druge strane mora priznati veliku vrijednost glazbe koja čovjeku upravo može pomoći u uzdizanju duha k nebu. Neki lijep crkveni napjev koji izvodi školovan pjevač ugodnoga glasa može zarobiti duh, tako da uživajući u napjevu ne čuje duhovnu poruku teksta koju on nosi. S druge pak strane Augustin mora priznati da se slabiji duh može preko ugodnosti slušanja podići do čuvstva pobožnosti. Sâm se sjeća vremena svoga obraćenja kad su mu ugodni crkveni napjevi tjerali suze na oči, jer je kroz napjev mnogo intenzivnije doživljavao poruku riječi i uzdizao dušu u molitvi. No, neprestani oprez pred opasnošću navezanosti na užitak ne da mu mira. Onda pak uviđa da se pretjerano toga čuva, te upada u preveliku strogost, toliku da bi odstranio pjevanje iz Crkve. U toj strogosti čini mu se sigurnijim ono što je učinio aleksandrijski biskup Atanazije, koji je naredio pjevaču psalama tako neznatno variranje u visini tona da je to više sličilo čitanju nego pjevanju. Kolebajući se između opasnosti naslade i doživljaja spasonosnog djelovanja u glazbi, Augustin naginje pozitivnom stavu i odobrava pjevanje u Crkvi, ali ne neopozivo. Jer opet, kad osjeti da ga sámo pjevanje dira više nego riječi koje se pjevaju, mora ispovjediti grijeh koji zaslužuje kaznu. Suvremenom čovjeku ovakvo razmišljanje može zvučati smiješno i čudno, čak i ako je uvjereni kršćanin. Umjereno uživanje u prirodnim i zdravim stvarima, a u takve spada osobito glazba, ni najstrože duhovnosti danas ne dovode u pitanje. S druge strane, prevelika briga oko vlastite duhovnosti smeta samoj duhovnosti, jer je vodi u skrupuloznu ukočenost i sterilnost, zaokupljenost sobom i vlastitom savršenošću pred Bogom. Augustin, međutim, ne prezire užitak, nego navezanost na njega. Ideal je moći uživati u zemaljskim stvarima u zahvalnosti pred Bogom, ali poradi Boga moći ih u svakom času ostaviti. Augustinova dilema o glazbi, ipak krije u sebi jednu istinu: s obzirom na duhovnost – da ljudski duh teži slobodi od svega što je od njega niže, a s obzirom na glazbu – da je glazba moćna, ali ne jednoznačna, ona u čovjeku može podgrijavati sve, a čovjek bira što, duh ili niske strasti. Prenosimo: Svijetlo riječi |
