Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
31.10.2007., srijeda
Glazba i nasilje
|
Glazba je dobra i plemenita, kao i sve drugo što je Bog stvorio. Ali, kao i sve drugo što je Bog stvorio, u ljudskim rukama može postati sredstvom za bilo što Piše: Anto KOVAČIĆ Pojam glazbe u ljudskoj psihi refleksno izaziva pozitivne asocijacije. To je umjetnost, nešto što čovjeka oplemenjuje. Pa i za šund glazbu, koja čovjeka kulturno snižava, ipak većina ljudi neće reći da ima neko posve negativno, razarajuće i dehumanizirajuće djelovanje. No, može li glazba ipak biti i takva? Može li, recimo, biti povezana s nasiljem i na nj poticati? U povijesti umjetničke glazbe nema primjera povezanosti glazbe s nasiljem. Postoje, međutim, brojni primjeri u programnoj glazbi (takva je ona koja slijedi izvanjski program, tj. pokušava glazbeno opisati neki izvanglazbeni događaj i doživljaj), u kojima se opisuju slavne bitke i pobjede. U tim slučajevima glazba nikad ne ide za tim da svojim sadržajem izrazi brutalnost i nasilje, nego herojstvo ljudskog duha, ljudski ponos i želju za slobodom, kako političkom tako i duhovnom. O glazbi kao o sredstvu koje može izazvati agresivne misli i osjećaje nije se do u novije vrijeme mnogo govorilo. Međutim, od šezdesetih godina 20. stoljeća naovamo u zabavnoj muzici (pojam zabavnog podrazumijeva sve neumjetničke stilove, rok, heavy-metal, dance, rap i sl.) sve je veća sloboda teksta. Stihovi te glazbe često otvoreno govore o nasilju, drogi i seksu, ponegdje s impliciranim ili otvorenim odobravanjem tih stvari. Zastupnici te glazbe (njezini kreatori i slušatelji) opravdavaju to argumentom da je glazba umjetnost, a dotični glazbeni stil samo jedan od načina izražavanje sebe i svojih osjećaja, smatrajući to posve legitimnim. U vezi s tim postoji hipoteza katarze: ideja da izražavanje agresivnih misli i osjećaja ispražnjava čovjeka od njih, umanjujući tako njihovo akumuliranje i naknadno djelovanje. Agresivni bi impulsi tako mogli biti reducirani gledanjem, čitanjem ili pjevanjem sadržaja o ljutnji i agresiji, kao i simboličkim agresivnim ponašanjem. Možda u tome ima i nešto istine, ali istraživanja su pokazala da je ideja katarze promašena kad su u pitanju mnoga područja medija. Neka istraživanja su pokazala da studenti koji slušaju rap i heavy-metal pokazuju više sklonosti agresivnom ponašanju, nego oni koji slušaju drukčiju vrstu muzike. Slušatelji heavy-metala pokazali su više negativnih sklonosti prema ženama, a oni koji slušaju rap očituju se kao nepovjerljivi. Također se ukazuje na povezanost između slušanja rapa i heavy-metala sa slabim studiranjem, upotrebom droga i većim seksualnim slobodama, problemima ponašanja u školi, policijskim pritvorima i sličnim. Koliko je vjerovati tim istraživanjima, koliko su temeljita i točna, upitno je, ali svakako postoji neka povezanost između tih glazbenih stilova i spomenutih oblika ponašanja. Poznato je da sami rokeri često vole reći da rok nije samo glazba, nego stil života. To pokazuje i činjenično stanje za koje nisu potrebna specijalna istraživanja. Proizvođači rap glazbe često su članovi klanova koji se i ubojstvima međusobno obračunavaju. Zanimljivo je zapaziti i da će se među ljudima koji se ozbiljno bave kulturom, filozofijom i duhovnošću teško naći slušatelji heavy-metala. Ovdje treba dobro razlikovati kulturnu rok glazbu koja je stilski veoma različita od heavy-metala i zaista može biti pozitivna, ugodnog plesnog karaktera. Nikakav vizualni, slušni ili tekstualni sadržaj nema apriornu magičnu moć ako čovjek taj sadržaj ne prima koncentrirano i s njim se emotivno ne suživljuje. Ali ni u obrnutom slučaju opet se ne dolazi do jednostavnog recepta. Netko može voljeti teški rok, i ne biti nasilan, štoviše, može biti miroljubiv i obrazovan. Glazba je stimulans, ali neutralnog karaktera. Taj stimulans svoje konačno usmjerenje i učinak dobiva kad se pomiješa s nečim drugim – svjesnim i podsvjesnim nagonima. Kao adrenalin: pomiješan s mržnjom u ratu daje jedan učinak, a s ambicijama u sportskom natjecanju, posve drukčiji. Tko pjeva zlo ne misli, kaže stara narodna poslovica. Je li doista tako? Ako se prisjetimo što se sve pjevalo u proteklom ratu, i još uvijek se povremeno zapjeva, onda nije, barem ne u svakom slučaju. Glazba je dobra i plemenita, kao i sve drugo što je Bog stvorio. Ali, kao i sve drugo što je Bog stvorio, u ljudskim rukama može postati sredstvom za bilo što. Prenosimo: Svijetlo riječi |
