ponedjeljak, 22.01.2024.
Svaštarije
Opet nekako prođu dani, a da ne napišem ni slova.
Nisam još pospremila božićna drvca. Pospremila sam ostale ukrase i božićno selo, a toga je kod mene bome poprilično. Ovih dana ću i borove. Osjećam da vrijeme opet nekako leti. Nije da mi proklizi kroz prste. Svašta i napravim. Ali ne znam kako je već 22.1. samo tako odjednom.
Vikend 13./14.1. bili smo u Gorskom kotaru. Išli smo se sanjkati na sanjkalište "Gorski sjaj" u Kupjaku. Bilo je još nešto snijega po Gorskom kotaru, ali na sanjkalištu su još napravili i umjetni tako da smo svi uživali.
Prespavali smo u hotelu Frankopan u Ogulinu. Jednom smo nekako slučajno završili u Ogulinu i baš nam se svidio. Helena voli ići u kuću bajke Ivane Brlić-Mažuranić pa smo ju i ovaj put posjetili.
Malo smo se provezli kroz Mrkopalj i do Begovog Razdolja pa se i tamo još malo sanjkali.
Upisala sam se na radionicu kreativnog pisanja i sad to imam svaki četvrtak od 18 do 21h i tako do ožujka. Nadam se da neću odustati.
U petak nam je i u Bjelovaru pao snijeg i obradovao i klince i nas. Sanjkali smo se po Bjelovaru na mjestima gdje smo se sanjkali i u djetinjstvu. Šteta što se snijeg potroši i otopi. Na mjestima se pretvorio u blato, ali evo danas je baš dosta hladno pa možda bude za još koji spust.
Pročitala sam i drugu knjigu u 2024. i počela treću, pa onda i još jednu za zadaću s radionice. Nekako slabo vremena imam za čitanje ovih dana. Kad bi samo dan potrajao duplo duže! Počela sam malo i raditi na fotoknjizi. Stalno sam u zaostatku. Evo sad tek krenula slagati slike od ljeta 2023, a imam i neki period koji nisam uopće posložila. Morat ću se vratiti na to.
Ovu sam knjigu pročitala.
Angela Marsons: Mrtva istina
Neka prehlada me lovi. Valjda će brzo proći.
nedjelja, 07.01.2024.
Prva pročitana knjiga u 2024.
Jučer je baš bio neki kišni dan ovdje kod nas u Bjelovaru, a još i subota tako da smo se svi četvero vukli po kući. Nije nam još bilo za skidanje božićnih ukrasa. Još uživamo uz svjetlost bora.
Klinci su, naravno, previše željni igrica na mobitelu, a ja sam uspjela malo više čitati. Ti nesretni ekrani neka ostanu za temu drugog posta. Ponekad se stvarno osjećam kao da se stalno oko toga s njima natežem i pregovaram. Privlače ih, pa ja pokušavam to ograničiti. I tako stalno u krug. Još uvijek pobjeđujem i držim se, ali strah me godina koje će doći. Baš je drugačiji taj svijet u kojem oni žive i odrastaju.
No, natrag na današnju temu.
Uspjela sam jučer pročitati prvu knjigu za 2024. godinu. Postavim si uvijek neki izazov koliko knjiga ću pročitati kroz godinu. Nekad sam znala i po 200, a onda je bio period kad nisam ni 10. Nekoliko godina je cilj bio 30 knjiga u godini, a prošle sam podigla brojku na 35 i uspjela pročitati 34. Tako da je opet cilj 35. Ne biram knjige da imaju manje stranica ili tako nešto da bi se samo broj povećavao. Nije mi to toliki gušt da pročitam što veći broj, ali zanimljivo mi je imati neki cilj.
Prva ove godine je Kristin Hannah: Vučja djevojčica
Nedavno se u Bjelovaru otvorilo Znanje pa sam dosta poklona za Božić tamo uzela, a između ostalog i sebi tu knjigu. Volim čitati tu autoricu. Piše mi baš lijepo, a teme su uvijek dosta teške no ipak iz svega toga izvuče neku pozitivu i daje svojim čitateljima pouku da koliko god teških stvari nam život stavio na put i koliko god se na tom putu možda raspali, uvijek postoji mogućnost da se na kraju ipak ponovno sastavimo i nastavimo dalje.
S kojom knjigom ste vi započeli 2024.?
petak, 05.01.2024.
"Kristalna pepeljara"
Da sada počnem godinu i u malo vedrijem tonu...
Ne znam je li itko čuo za Međunarodni književni natječaj "Kristalna pepljara" koji već 4 godine organizira Ogranak Matice hrvatske u Virovitici. Ako niste, sad ćete čuti. 
To je natječaj za najbolju kratku kriminalističku priču. Natječaj nosi ime jednoga od najuspješnijih djela hrvatskoga književnika Milana Nikolića, „virovitičkog Simenona“ i autora tridesetak kriminalističkih romana, čije je stvaralaštvo obilježilo pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća. Negdje sam pročitala da je i jedini hrvatski pisac krimića koji je od samog pisanja krimića baš i živio, ali to evo nisam još istražila je li stvarno istina.
Natječaj traje od 1. kolovoza do 1. studenog i pristižu priče iz svih djelova Hrvatske, ali i šire okolice.
Pretprošle godine u još jednom pokušaju da se trgnem i ponovno nađem neku iskru u sebi i vratim se stvarima koje volim, naišla sam slučajno na njega i odlučila se prijaviti. Naišla sam na natječaj pred sam kraj, pa nije bilo puno vremena za previše razmišljanja što ću pisati. Uzela sam na kraju neki svoj pokušaj krimi romana koji je ostao nedovršen i jedno poglavlje srezala i preuredila da odgovara pravilima jer priča ne smije biti duža od 9000 znakova s prazninama. Srezati riječi i zadržati bit se pokazalo kao najveći izazov, ali uspjela sam i sretno prijavila priču. Sam taj čin pisanja i prijave priče me baš razveselio.
Moja priča te godine nije pobjedila, ali to mi nije bilo ni bitno. Stavila sam si zahvalnicu za sudjelovanje u okvir jer mi je baš bila neki osobni pomak na bolje.
Ove godine objavili su zbornik s 31 najzanimljivijom pričom iz prva 3 natječaja u tiskanom obliku, a i u elektronskom sa svim pričama. Nažalost nisam mogla otići na predstavljanje zbornika, ali poslali su mi primjerak poštom. Trebalo mi je malo da shvatim da je moja priča među tom 31-om otisnutom unutra. Zamislite to ugodno iznenađenje kad čitate redom priče i odjednom vaša. Jednostavno mi nije uopće ni palo na pamet da bi itko odabrao neku moju priču za išta. Išla sam ponovno čitati e-mail i lijepo mi je gospođa napisala u pozivu na predstavljanje zbornika da je i moja priča unutra, ali moj smušeni mozak to nije registrirao.
Tako sam postala objavljeni autor. 
Članak o predstavljanju zbornika priča
Potaknuta time (ne mislim pritom kao neki uspjeh nego taj osjećaj sreće u meni) odlučila sam napisati novu kratku krimi priču i prijaviti je na ovogodišnji natječaj.
Poziv ovogodišnjeg natječaja
Imala sam ideju kakva će biti priča, a na kraju sam u jednom trenu dobila inspiraciju i napisala nešto sasvim drugo. Prijavila sam se opet skoro u zadnji čas jer rok je dugačak od 1. kolovoza do 1. studenog pa uvijek ostavim pisanje za tren bolje inspiracije.
Sredinom prosinca stigli su rezultati.
Rezultati 4. međunarodnog književnog natječaja Kristalna pepljara
I tako sam postala i nagrađivani autor. 
četvrtak, 04.01.2024.
Povratak iz prošlosti
Toliko se toga izdogađalo od kako nisam bila na blogu da ne znam ni gdje ni kako početi.
Pokušala sam se više puta vratiti, ali jednostavno nikako nije išlo jer koliko god neke stvari odlučila potisnuti u meni i ne spominjati, i ne pisati, jednostavno to tako ne ide i iz nekog razloga stoje tu kao blokada i sprečavaju me u pisanju.
U travnju 2019. jedna od mojih dobrih prijateljica, osoba koju sam poznavala dugi niz godina, jedna divna osoba, zakoračila je pred jureći vlak i tako završila svoje putovanje na ovom svijetu.
Odlučila sam bila tada ne pisati o tome, ne spominjati, jer nije se radilo o meni i nisam htjela tu tragediju okrenuti kao da ima ikakve veze sa mnom i mojim životom, ali nekako me to ipak duboko povrijedilo jer evo i skoro pet godina kasnije kad god krenem pisati na blogu, misli mi skrenu u tom smjeru. Čak ni ovog trena nisam još sigurna hoću li na kraju kliknuti Objavi. Racionalni dio mene zna da nisam mogla ništa učiniti jer je sve očito tako dobro skrivala u sebi da nas je sve prevarila, ali ipak mi je ostalo tisuće pitanja. Od onoga zašto li je to učinila, pa do kako nisam ništa primijetila, jesam li je trebala ispitivati više, slušati bolje, vidjeti jasnije... Jedna prijateljica mi je rekla da možda ni ne moramo znati njene razloge niti razumijeti njen čin jer je to možda i nešto što mi ne možemo shvatiti. Vjerojatno je u pravu. Još uvijek je se često sjetim. Kao da je nekako sve od misli i osjećaja vezanih uz taj nemili događaj ostalo zarobljeno u nekom balonu na koji vrijeme nema utjecaja. Ne izjeda me. Život se nastavio dalje. Ali nekako je zamrznuto i kad pomislim na nju, javi se isti kovitlac osjećaja. Nadam se da ću se jednom kad pomislim na nju sjetiti raznih drugih gluposti iz tinejđerskih dana, a ne da će uvijek biti samo taj kraj.
No eto, neka je sada i to vani, tj. ovdje na blogu. Valjda je trebalo svoje mjesto. Možda će sada opet biti lakše pisati. Ne znam, od tad sam se osjećala nekako neiskreno pri svakom blog postu jer to što se dogodilo nisam ni spomenula. Samo sam prešutila. Možda sve skupa i nema previše smisla, ali ako pomogne da ponovno pišem, vrijedilo je pokušati. Ona neka počiva u miru, a ja ću pokušati ponovno pisati o svakodnevnici i svemu što mi padne na pamet - svim onim sitnicama koje čine život.
