nedjelja, 27.02.2022.
Što sam još čitala
Od kad sam zadnjih puta pisala krenuo je taj ludi, nepotrebni rat. Mediji nas na sve strane napadaju vijestima. Trudim se ostati dobrog raspoloženja bez obzira na sve. Užasno je sve to skupa samo gledati i slušati, a uopće pomisliti da bi moglo doći i do nas je jednostavno strašno. Zato neću pisati o tome. Ostaje nada da će što prije proći i odnijeti što manje žrtava.
U zadnje vrijeme nisam pisala što čitam pa evo da malo pobjegnem u svijet knjiga.
Pročitala sam J.L.Horst, T.Enger: Odbrojavanje. Knjiga mi je bila dobra, ali onda kraj nekako razočaravajući pa sad ne znam što bih rekla, a i prošlo je već neko vrijeme od kad sam ju pročitala.
Zatim sam pročitala S.Lapena: Par iz susjedstva. Opet nekako slično kao i prošla. Radnja dobra, a onda pred kraj nekako tako-tako.
Trenutno čitam Liane Moriarty: Devet potpunih neznanaca.
Vikend je bio dobar. Klinci su išli u maškare kod jedne bake i djeda u petak, pa danas kod druge bake i djeda. Igrali su se doma. Helena je jučer prijepodne imala gimnastiku, a poslijepodne, dok je Leon spavao, je slikala. Ja sam malo čitala. Dosta je hladno pa nismo baš bili vani jer smo tek ozdravili. U utorak imaju maskenbal u vrtiću. Nadam se da će ostati zdravi. Helena je ove godine Hermiona iz Harry Pottera, a Leon Batman. Iščekujem proljeće i sunčanije dane.
Slika preuzeta sa: dreamstime.com
srijeda, 23.02.2022.
22.02.2022.
Kažu da je danas poseban datum jer se današnji datum više nikad neće ponoviti. Hmmm… Zar nije svaki datum samo jednom i više se ne ponovi?
Kako god bilo, sviđa mi se datum jer je dobar broj, a ja, kao i gotovo svi matematičari, volim dobar broj. 
22022022 je palindrom, s koje god strane da ga čitamo je isti.
Također je i ambigram. Barem ako ga napišete onako drugačije, kao na kalkulatoru, znate što mislim. Odnosno izgleda isto čitan i odozdo i odozgo.
Nisam baš sigurna da sam postigla nešto veliko i značajno danas. Možda sam trebala započeti pisati knjigu ili se baviti nekim novim hobijem. Umjesto toga probudila sam se u 6 i 15 na zvuk zvona mog mobitela. Provjerila vremensku prognozu i ustala. Vrijeme mi je bitno da znam kako obuči djecu.
Ustala sam i onda sam kao na autopilotu. Podignem rolete u dnevnom boravku, otvorim balkonska vrata da se provjetri, iscijedim si malo limuna u deci vode i popijem, pa produžim u kupaonu. Još uvijek na autopilotu obavljam jutarnju toaletu. Presvućem se. Ovih dana većinom iz pidžame u trenirku jer radim od kuće. Ne šminkam se. Ni inače se ne šminkam osim u nekim posebnim prilikama tipa vjenčanja, krštenja i slično. Sreća da je tako jer ne znam kako bih stigla inače. Jutra su uvijek kaotična.
Onda natrag u dnevni zatvoriti balkonska vrata pa ugrijati mlijeko s medom za Leona jer si on to voli popiti ujutro. Usput uzmem sirup za imunitet za klince. Pa kod njih u sobu da ih probudim. Imam neku pjesmicu izmišljenu kojom ih budim. Malo podignem roletu jer ako podignem previše, odmah viču da ne mogu gledati, pa tako, polako. Popiju si vitamine, Leon uzme mlijeko, Heleni nekad uvalim pola banane ili nešto jer ona je tako teška na jelu, pogotovo ujutro. Upalim im crtić na 10-ak minuta dok se razbude jer tako nam paše. Natjeram m van iz kreveta i netko složi kavu i neki doručak.
Tih 10 minuta prođe kao sekunda i onda kreće natjeravanje klinaca da se spreme. Neka jutra ide bolje, a neka ne ide nikako. Jutros su išli prvi put nakon izolacije pa je čak bilo ok, ali zna biti plakanja za autićem koji baš treba, a nitko ne zna gdje je i ne možemo ga naći i slično. Ili recimo da netko neće jaknu, a vani je 1 stupanj. Nekad su i problemi tipa tko je otvorio vrata i tko je prvi zakoračio van. Bude i naguravanja i svašta nešto.
Pješke idemo do vrtića osim ako baš pada jaka kiša i puše vjetar. Iako to u zadnje vrijeme znači da netko mora nositi Leona bar dio puta jer ne može hodati kako kaže. Helena i ja idemo s Leonom u prizemlje vrtića da se on preobuje. Tu odjednom živne i počne se zezati sa svojim malim prijateljima i prijateljicama. Nema veze je li do maloprije tulio kao kišna godina, odjednom je sve dobro. Onda pak Helenu otpratim na kat gdje nju dočekaju njeni prijatelji i prijateljice. Zatim mogu ići kući raditi. M je jutros išao u ured pa je otišao odmah, ali nekad me sačeka pa se zajedno vratimo kući raditi.
Posao kao posao. Isto mi je više-manje kao i u uredu. Jedina razlika što se doma manje odmorim jer svaku slobodnu minutu iskoristim da ubacim veš u pranje ili ga stavim sušiti, da pod pauzom oribam kupaonu ili pristavim neki ručak. Nešto se uvijek nađe. Zanimljivo kako kad je m sam, on ništa ne nađe za odraditi. Niti se suđe treba potrpati u perilicu, niti brzinski usisati podove. On samo radi. Ne znam zašto ja uvijek moram biti na više strana. No danas sam pod pauzom izašla prošetati jer nisam bila vani skoro dva tjedna. Otišla sam u knjižnicu zamijeniti meni knjige, a onda i na dječji odjel zamijeniti njihove jer sve smo pročitali u tih skoro dva tjedna izolacije. Barem dobro iskorištena pauzu jer sam se kretala, bila na svježem zraku i zamijenila knjige.
U 16h kad mi završi radno vrijeme, jurim po djecu jer vrtić nam radi do 16 i 30 i uvijek smo među zadnjima. Ne znam kako to da svu tu djecu roditelji uspiju pokupiti prije 16h. Treba mi nekih 15 min do vrtića, ali i manje ako se požurim. Onda opet dok se spremi jedno pa drugo pa izađemo van. Preko puta vrtića je igralište. Ako ne pada kiša, uvijek me mole da malo idemo, pa odemo, kao na malo, a onda se ne daju doma. Leon opet zeza jer mu se ne da hodati. Znači, može trčati koliko god treba po igralištu, ali čim krenemo kući, noge ga bole. M nekad naiđe s posla pa zajedno idemo, a nekad je on duže ili produži kući kao danas jer je imao neku dostavu na posao pa ga je kolega s tim odvezao doma. Ako smo oboje od kuće, idemo zajedno po njih, osim ako opet on ima neki sastanak koji traje duže.
Tako smo se mi troje danas zaputili do Konzuma jer je Helena htjela neki album za sličice. No nismo uspjeli otići u Konzum jer je Leon odlučio kupiti lize na Tisku preko puta Konzuma i nije se dao nagovoriti. Putem kući smo još svratili do mojih da pozdrave baku i djeda jer ih nisu dugo vidjeli. Popili smo kavu, malo se podružili, a onda smo trebali kući da moja mama ode do moje bake. No Helena je htjela ostati kod bake i pretpostavljam da je već bila i gladna i umorna, pa je krenulo kmećanje i plakanje i vikanje i jedan pravi tantrum. Baka nas je vozila doma iako imamo 200 metara valjda, ali Helena je htjela da baka vozi samo nju, pa se nastavilo s tantrumom i u autu. Jedva ju dobili da se smiri i izađe iz auta.
Išli smo još i do svekra i svekrve. Prije toga se posvađali oko jela jer Leon nije htio jesti uopće. Strašno su izbirljivi s jelom. Onda je Helena opet nešto plakala iz tko zna kojeg razloga, ali se smirila kod bake. Leon se igrao s malim psom. Tako da je neko vrijeme bio mir.
Eh, ali kad tako cijeli dan izbivamo pa se vratimo kući kasno, njima se ne da odmah u krevet. Još se Helena nekako i spremila, ali Leon neće pa neće. Pa je ljut. Onda je on počeo plakati i nabacio svoj tantrum. Već je bilo blizu 10 kad su napokon zaspali. Bila sam baš ljuta pa nisam ni legla s njima. Obično me traže da legnem pa još pričamo priče i pomazimo se. No danas mi je bilo stvarno dosta svega.
Eto neki polumučan dan taj 22.02.2022. Ili normalan. Valjda takvi dani moraju biti s malom djecom. Ali bilo je puuuuuno boljih popodneva moram priznati. 
nedjelja, 20.02.2022.
How do I know if I am enough?
Zadnjih dana smo u izolaciji.
Opet.
Meni se čini kao da već traje mjesecima. Na neki način i traje.
U siječnju je nešto Leon bio bolestan pa je bio sa mnom doma, pa je onda i Helena nešto kratko, a odmah na to nadovezala se i jedna izolacija zbog vrtića. Helena je bila kontakt zaraženom djetetu. Iskreno, kad god to netko kaže/napiše, i dalje imam osjećaj kao da smo u nekom filmu, a ne stvarnosti. Sve u svemu, ne znam ni jesu li uspjeli biti 2 tjedna u vrtiću u ova dva mjeseca. Sreća (valjda!?) je da imam mogućnost raditi od kuće. Nije baš najdivnije, ali nekako izguramo.
No onda malo nadoknađujem prije 8, malo poslije 4 i većinom sam cijele dane na sto strana. Malo sastanak, malo nešto da odradim, malo briga za djecu. Znam, možemo mi žene sve to, ali bome nije lako imati karijeru i biti majka istovremeno. Imam nekoliko primjera oko sebe koji to dokazuju. Jedna strana se uvijek mora žrtvovati ili se nekako mora postići balans, pa biti osrednja u oba područja. Biti savršena majka i imati savršenu situaciju na poslovnom planu jednostavno nekako ne ide. Ili to samo meni ne ide? Možda previše očekujem od svega... Ili od sebe... Ili si pogrešno definiram savršenstvo... Naravno, očekuje se i ostati normalan u svemu tome. Baš me zanimaju vaša mišljenja pa slobodno komentirajte i ako se slažete, i ako se ne slažete.
Ja sam trenutno u balansu s te dvije strane sebe, pa ovisno kako mi je koji dan raspoloženje, vidim to kao nedovoljno dobra i u majčinstvu i u poslu ili pak zadovoljavajuća i u majčinstvu i u poslu. Valjda je to ono "je li čaša napola prazna ili napola puna" ili nešto u tom smislu.
Gledali su prije nekog vremena klinci video od našeg vjenčanja. Bilo je svakakvih smiješnih pitanja. Od kako je netko od gostiju bio tako mali tad, do gdje su oni bili.
L: Seka, a tko je nas čuvao? Tu su i baka Lj i djede D i baka R i djede B i teta A.
H: Ma braco, to ti je bilo prije puno, puno godina. Znaš ono kako mama priča priču pa kaže "bilo jednom davno"? E to ti je bilo tad jednom davno. Nas nije bilo tako davno.
Meni je bilo istovremeno i sretno i sjetno gledati mene iz tog vremena. Tad sam još imala toliko ideja za budućnost i toliko snova i želja. Ne znam što se dogodilo. Mislim, dobar dio toga mi se ostvario. Možda je u tome i stvar. Možda trebam nove snove.
Moram priznati da nisam uopće imala plan pisati o ovome. Blog je opet nekako sam izvukao nešto iz mene.
Od 10.2. smo u izolaciji. Prvo je muž bio pozitivan, onda Helena, pa nakon toga i ja. Meni taman danas istekla izolacija, a Helena u utorak može opet u vrtić. Leon nam se za sad drži negativan iako je imao temperaturu 3 dana i curio mu je nos. Sad je počeo i kašljati. Izgleda da je njega nešto drugo napalo. Tako da ne znam hoće li on u utorak moći u vrtić ili će još morati ostati doma.
Kartali smo Crnog Petra ovih dana i igrali Domino po nekim izmišljenim pravilima jer nemaju strpljenja za prava. Slagali su Lego kockice. Helena je izrađivala neke likove od ostataka materijala od božićnih ukrasa i vrućeg ljepila. Čitali smo slikovnice. Maskirali su se i tako jurcali po kući. Igrali se vodom i redovno smočili pola kuće. Igrali se autićima. Gledali crtiće. Lovili se po dvorištu. Kao da živimo u nekom svom malo svijetu. I dovoljan mi je. Ali moramo se vratiti u normalu.
utorak, 08.02.2022.
Snijeg, more, knjiga
Ne znam kako to vrijeme uvijek tako juri. Već je prošlo više od 2 tjedna od zadnjeg posta na blogu.
Bili smo nešto bolesni i Leon i Helena i ja. Nekakva prehlada. Ma kod Helene ni to, ali teta je zvala iz vrtića da dođem po nju jer ima temperaturu 37 s 3 pa je reda radi morala ostati doma. Taman kad je doktorica odlučila da se mogu oboje vratiti u vrtić, javili su da je Helenina grupa u samoizolaciji (taman je imala kontakt dan prije te njene kao temperature) i da do 1.2. ne mogu u vrtić. Tako sam na kraju otvorila nekoliko dana bolovanja da i ja ozdravim, a i već mi je bilo naporno tako raditi i u paraleli njih čuvati. Malo smo se bar družili u miru. Igrali se i čitali po cijele dane. Moram priznati da mi je sve bilo nekako malo tužno vratiti se u normalu vrtić - posao nakon toga.
Prošli vikend išli smo u Mrkopalj. Nije baš bilo previše snijega, ali opet čak dovoljno da se sanjkamo i grudamo, a napravili smo i snjegovića. Kuća koju smo iznajmili je bila baš lijepa. Klinci su se oduševili. Imali smo i jacuzzi pa su se stalno htjeli ići kupati.
Nismo bili dugo, ali uvijek kad tako nekamo otputujemo, vrijeme kao da se ipak malo uspori i to mi se sviđa.
U nedjelju kad smo krenuli doma, još smo prvo produžili do Crikvenice.
Bilo je lijepo iako nije bilo baš sunca.
Sve u svemu, vrijeme nas je poslužilo taman da uživamo i na snijegu i kraj mora. Ne mogu se žaliti.
Evo i pokoja slikica. 
Uspjela sam u međuvremenu pročitati još jednu knjigu i baš mi se jako svidjela. Hvala na preporukama u komentarima. Odabrat ću nešto i od domaćih autora ove godine.
Dakle, knjiga broj 4 za 2022. je Liane Moriarty: Sve što je Alice zaboravila.
Glavna junakinja nakon pada u teretani i udarca u glavu zaboravi zadnjih 10 godina života. Meni je bila zanimljiva i lako čitljiva, a i natjerala me da se zamislim koliko se čovjek promjeni kroz 10 godina života i koliko se odnosi među ljudima promjene.
