ponedjeljak, 26.02.2024.

Vikend, pisanje i priča

Za vikend smo bili u termama Sv. Martin. Malo s djecom uživali na bazenima. Danas sam si uzela jedan dan godišnjeg za mene samu. Odlučila sam dovršiti jedan roman koji sam počela pradavno i da ne povjerujete, ali ne mogu ga pronaći. Uopće ne znam gdje je ispao između promjena laptopa, hard diskova i sličnog. Pronašla sam usput tri druga moja romana, dva započeta i jedan dovršen, ali samo u isprintanim verzijama. Nemam pojma gdje sam pogubila svoja piskaranja. U svakom slučaju, u glavi mi je priča pa ću je napisati ponovno jer ionako nije bilo ni blizu kraja. Moram tu napisati jer na njoj sam zapela i nakon te nikad ni jedan roman nisam napisala do kraja.

Radionica kreativnog pisanja još uvijek ide dobro. Nadam se da će tako i dalje.

Danas vam donosim moju kratku priču koju sam slala na natječaj Kristalna pepljara 2023. Srezana je dosta da bi zadovoljila maksimalni broj znakova za natječaj, ali još uvijek sam zadovoljna.

Virtualna stvarnost


PONEDJELJAK

Mobitel je zvonio. Nada je prala suđe. Razmišljala je da ga pusti neka zvoni, ali netko je bio baš uporan. Pozivatelj je bila Marija koja je živjela par kuća niže u ulici. 
- Molim?
- Nado, jesi li čula što se dogodilo?
- Što se dogodilo? - odmah se uspaničila Nada jer su im djeca išla zajedno u školu i prvo je pomislila na njih. 
- Muž susjede Kristine jutros je poginuo. Pregazio ga je vlak.
- Ajme, kako strašno! Jadna Kristina! Jadne njihove djevojčice! - zavapila je Nada istovremeno u sebi zahvaljujući Bogu što nije stradao nitko od njene obitelji.
- Da čovjek ne povjeruje. Jedan trenutak si tu, drugi te nema. Nitko od nas ne zna kad će mu kucnuti zadnji čas - govorila je dalje Marija. 
- Istina. Proveli su tako lijep vikend. U subotu su bili na bazenima s djevojčicama. Vidjela sam na Instagramu. Djevojčice su bile tako sretne. Ivan i Kristina savršen par. Uvijek veseli, nasmijani, zaljubljeni, predivni roditelji.
- Znam. I ja sam vidjela fotografije. U nedjelju su šetali šumom. Ona fotografija njih četvero kraj potočića je predivna. Bože, kako se to moglo dogoditi? Kako će se ona ikada oporaviti od toga?
- Morat će. Potrebna je djevojčicama.
- Hoćemo li zajedno do nje?
- Da, naravno. Samo da se presvučem i dođem po tebe.

Prekinule su razgovor, ali Nada je i dalje razmišljala o Kristini. Ona sama nikad nije imala ni približno savršen život kao Kristina. Sve su joj prijateljice oduvijek zavidjele na vikendima s mužem izvan grada, putovanjima i izletima, predivnim rođendanskim zabavama i proslavama godišnjice braka. Kod nje se uvijek nešto događalo. Nada je obožavala pratiti njene objave na Instagramu. Bio je to prikaz jednog života iz bajke. A sad ovo. Ovako tragično. Kao bajka bez sretnog kraja. Ponovno se sjetila Kristininih fotografija s djevojčicama i Ivanom od jučer. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, pisalo je ispod fotografije u toj objavi. 

Nada i Marija su zajedno prošetale do Kristinine kuće i pozvonile. Nisu one njoj bile bliske prijateljice, ali znale su porazgovarati na školskom dvorištu dok su čekale djecu i popiti kavu povremeno. Otvorila im je Kristinina majka. Nada ju je prepoznala iz Kristininih objava na Instagramu. Inače ju nikad do sad nije vidjela. 
- Kristina trenutno spava, ali reći ću joj da ste svratile. Cijenit će to. Doktor joj je morao dati nešto za smirenje i spavanje jer je bila skroz histerična - objasnila im je. 
- Naravno, razumljivo je s obzirom na okolnosti. Prenesite joj našu iskrenu sućut. Recite joj da su bile susjede Nada i Marija i ako bilo što treba, da se samo javi - rekla je Nada. 

PETAK, 3 dana ranije

Kristina je bila izgubljena u mislima i zagledana u neku točku daleko ispred sebe. 
- Mama, dosadno nam je - zavapila je njena mlađa kćerka.
- Odi se na dvorište igrati sa sestrom. Složila sam vam sve za piknik.
- Ali mi ne želimo piknik i na dvorištu je sve puno buba. Mrzim bube - pobunila se djevojčica. 
- Lara, molim te. Pa nisam to valjda uzalud slagala! Ajde, barem za neku fotku.
- No dobro - protisnula je šestogodišnjakinja i otišla po sestru da odu na dvorište. 

Kristina im se pridružila s mobitelom. Samo da okine koju fotografiju. Prvo je poslala Elu da se presvuče jer im haljinice nisu bile usklađene. Ela je negodovala, ali je to napravila. Onda im je stavila velike mašne u kosu i snimila nekoliko savršenih fotografija za njene pratitelje na Instagramu.

Ivan se taman vratio doma i uzdahnuo njoj iza leđa. U zadnje vrijeme se žalio da je previše opsjednuta društvenim mrežama i prikazom njihova života na njima, a da se premalo bavi njihovim stvarnim obiteljskim životom.

SUBOTA, 2 dana ranije

Kako je on to mislio da je njihov brak gotov? Pa njihov brak je bio savršen! Još se usudio za sve kriviti nju i njenu opsjednutost društvenim mrežama. Naravno da nije bila opsjednuta. Tko je njemu kriv što je ostao u pretprošlom stoljeću što se tehnologije ticalo. Još se drznuo prijetiti da će joj oduzeti i djevojčice ako se ne popravi i ne počne više brinuti o njima. Rekla mu je kako brine o njima svaki dan, a on njoj da tjerati ih na piknik za fotografiranje nije briga i provođenje vremena s njima kako one žele. Po njemu ih sputava u uživanju u djetinjstvu. Koja hrpa gluposti.

Pomirbeno je pristala da pitaju djevojčice što bi danas radile i izabrale su bazene i tako su sad išli na bazene. Kristina nije baš obožavala bazene, ali ako će to smiriti situaciju, zašto ne. Sigurno će lijepo izgledati na Instagramu.

Morala je priznati da djevojčice i Ivan doista izgledaju sretno. Snimila je nekoliko predivnih fotografija. Pridružila im se u vodi da uslika selfi s njima. Ivan se namrštio i htio izaći iz bazena. 

- Molim te! Pa trudim se, zar ne? - rekla mu je molećivo pa je odlučio zagrliti ih sve u vodi i poljubiti je u obraz.

Kristina je zatim izašla iz vode.

- Zar se nećeš kupati s nama? - pitala ju je osmogodišnja Ela.
- Poslije, mila - odsutno je rekla Kristina i legla na ležaljku gledajući savršenu fotografiju koju je upravo snimila. Mora smisliti tekst za objavu. Stvarno su ispali predivno, djevojčice tako sretne, ona i Ivan tako zaljubljeni. Možda još imaju šanse. Ivan je negodovao gledajući je, a onda se nastavio zabavljati s djevojčicama. Više nije mogao tako živjeti. Što se njega ticalo, s Kristinom je bilo gotovo. 

NEDJELJA, 1 dan ranije

Osvanuo je predivan sunčan dan. Kristina je pripremila doručak dok su Ivan i djevojčice još spavali, a onda ih probudila. Zatim ih je potjerala da se prvo malo srede jer su došli onako čupavi i sneni. Počešljala je djevojčice. Odjenula im je čiste, ispeglane pidžame. Kod Ivana nije inzistirala jer joj je odmah drsko rekao da nije za njenu predstavu od ranog jutra i da, bez obzira na jučerašnji dan, on i dalje odlazi čim nađe neki stan za unajmiti. Stvarno je namjeravao otići i uništiti sve što je kroz godine gradila.

Navukla je osmijeh na lice i snimila nekoliko fotografija svojih nasmiješenih kćeri i savršenog stola s doručkom koji je pripremila. Snimila je jednu obiteljsku trudeći se da se Ivan vidi, ali da se ne vidi jasno izraz njegova lica. 

- Hajde, pojedite sad, pa ćemo se odjenuti i idemo u šetnju! - rekla im je veselo. 

Ivan je opet krenuo negodovati. Lara je počela prigovarati zbog buba. U zadnje vrijeme ih nije podnosila i stalno su joj smetale. Ela je bila pomirljive naravi pa nije protestirala iako bi radije slikala vodenim bojama. Naučila je već da se nema smisla suprotstavljati majici kad nešto odluči.

- Daj mi još danas barem - šapnula je Ivanu i tako je i njega pridobila. 

Šuma u blizini njihove kuće je bila predivna na ovako lijep dan. Kao neki drugi magični svijet. Priroda je imala tu moć. Poveli su i svog psa, labradoricu Lolu. Kristina je opet snimila nekoliko fotografija za Instagram. Pri ovako dobrom dnevnom svjetlu fotografije su izgledale savršeno. 

Fotografirala ih je još jednom sve zajedno. Možda njihova zadnja zajednička fotografija. U glavi joj se lagano formirao plan. Ne, neće dopustiti Ivanu da joj sve uništi. „Moja obitelj. Dvije malene djevojčice, jedan veliki pas, jedan savršeni muž i jedna jako sretna žena”, napisala je ispod objave na fotografiji usput se pitajući postoji li neki otrov u kući koji se ne bi mogao otkriti u krvi. Nije znala dovoljno o otrovima, a nije bilo ni vremena za istraživanje. Čim Ivan krene s potragom za stanom, cijelo naselje će znati. Sve će se raspasti. Morala je djelovati brzo. 

PONEDJELJAK rano ujutro

Ivan se spremao na jutarnje trčanje kao i svakog jutra kroz tjedan. Stavio je slušalice u uši i krenuo.

Snimila je jednu njegovu fotografiju kroz prozor i potom sebe u krevetu. Objavila je oboje na Instagramu uz tekst: „Neki će biti zdravi, a neki dobro naspavani.”

Zatim je brzo ustala i izašla za njim.

Još je bilo mračno vani i većina ljudi još se nije probudila. Kristina je znala kojim putem Ivan trči. Uvijek je trčao istom rutom. Rob navike. Čekala ga je u blizini pruge. Nije bilo obilježenog prijelaza, ali uvijek je na tom mjestu prelazio prugu. Nije je čuo kad mu se približila. Udarila ga je najsnažnije što je mogla velikom granom po glavi i odmah se onesvijestio. Odvući ga na prugu bilo je malo teže nego je planirala, ali uspjela je. Brinulo ju je malo što ako vlakovođa kaže da je čovjek ležao na pruzi, ali sreća ju je poslužila pa je Ivan taman pomalo došao k sebi i ustao. Vlakovođa je krenuo kočiti, ali bilo je nemoguće zaustaviti vlak na vrijeme.

Kristina je odjurila doma kroz mračnu ulicu i zapalila granu u velikoj kanti gdje su iza u dvorištu znali paliti granje. Vratila se u krevet. Sad samo mora pričekati. Zatim malo histerizirati, a kad dođe vrijeme bit će savršena udovica i samohrana majka. Bolje i to nego da je svi žale zbog propalog braka i da joj Ivan oduzme njene djevojčice. Svi bi je ogovarali. Jedva bi dočekali da se njen savršeno bajkoviti život raspadne poput kule od karata. Ne, to nije mogla dopustiti.

Mobitel joj je uskoro zazvonio. Vrijeme je za predstavu!

- 13:11 - Ostavi trag (11) - Isprintaj - #

petak, 09.02.2024.

Kako ide život

Prošli vikend bilo je kao da je već stiglo proljeće. Otišli smo s klincima na Kamenitovac ili kako mi tu lokalno kažemo Planinarac. Ima nekoliko planinarskih staza, ali mi uglavnom prolazimo dječjom jer nam je taman. Uvijek mi je nekako ljepše u prirodi kad je tako lijep dan. Klinci obično žele ići iako na pola puta krenu lagano biti umorni, ali nekako ipak izguraju do kraja. Planirali smo poslije šetnje sjesti u planinarski dom i popiti bar kavu i sokić, ali bila je tolika gužva kad smo izašli iz šume da smo ipak otišli kući. Sve u svemu bio je to lijep vikend.

Još uvijek sam redovna svaki četvrtak od 18 do 21h u pohađanju radionice kreativnog pisanja "Pišem roman!" koju sam upisala. Nekad mi je malo i previše, ali uglavnom budem zadovoljna. Dobijemo i za zadaću nešto pročitati i napisati pa nekako nemam previše vremena za ostalo čitanje i pisanje. Uz sve ostale obaveze oko posla, kuće i djece, naravno.

Čitali smo do sad Lawrence Durrell: "Justine". Zatim J.D. Salinger: "Lijepa usta i zelene mi oči" što je jedna od priča iz zbirke "Devet priča". Nakon toga Haruki Murakami: "Samostalni organ". I zadnje Jeffrey Eugenides: "Nevina samoubojstva". Uz to što dobijem za zadaću čitam i Robert Galbraith: "The Ink Black Heart" na engleskom što ima oko tisuću stranica pa ne znam kad ću uspjeti završiti. Sad sam negdje na 650-oj ili blizu, ali opet smo jučer dobili nešto za čitanje za zadaću. Ne mogu se sjetiti što,a trenutno mi se ne da ustati do stola da provjerim. Valjda ću se sjetiti sutra pogledati prije nego odem u grad da mogu i do knjižnice.

Helena se odlučila okušati i u dramskoj pa sutra ide prvi put tu u naše kazalište da vidi kako to izgleda. Nadam se da će joj se svidjeti jer sve ju više zaokuplja virtualni svijet - Roblox i YouTube, a to mi se ne sviđa. Treba joj nekih interesa dalje od ekrana. Još uvijek ide na gimnastiku i to mi je super da joj se sviđa. Trebala bi ići u zimski kamp na Sljeme s gimnastikom tjedan kad su školski praznici. Nadam se da ne bude otkazano zbog premalo prijavljenih ili tako nešto. Borimo se stalno jer joj se užasno ne da pisati, pogotovo pisana slova, a sad su skroz u tome i zadaće su stalno puno pisanja. Možda ju previše davim s tim, ali i učitaljica joj piše napomene da ljepše piše.

Leon se već nekoliko dana maskira za vrtić. Odlučio je ove godine biti Venom. Nisam baš upoznata s likom, ali dosta mi je strašan kostim. On si je sav važan naravno. U utorak imaju maskenbal i u školi i u vrtiću, a mislim da bude i neka povorka po gradu. Imali smo malu dramu jer Helenin kostim još uvijek nije stigao, a baš si je nešto zamislila u glavi što nismo mogli pronaći u Bjelovaru, ali našli smo na kraju neki zamjenski. Držimo fige da ipak još do utorka stigne taj koji je željela.

Skužila sam da ne mogu više uploadati slike s laptopa na blog. Opet se mora negdje sa strane uploadati?!

- 23:43 - Ostavi trag (5) - Isprintaj - #