petak, 28.12.2018.
Samo neke misli
Kako se vratiti na blog i napisati post nakon toliko vremena? Da počnem s onim pričama da me dugo nije bilo jer sam se bavila drugim stvarima kao što su djeca, muž, kuća, obitelj, izrada fotoknjiga sa slikama klinaca mojim i muževim roditeljima za Božić itd. Ili da se jednostavno pravim da nije uopće prošlo toliko vremena i nastavim pisati. Ma o čemu uopće pisati? Treba li mi blog?
Pisanje je bilo veliki dio mene. Sjećam se kako sam poslije škole jurila doma da bih napisala zadaću i naučila, a onda se bacila na pisanje i pisanje i pisanje. Nisam tad ni pisala na računalu nego u bilježnice rukom. Pisala bih dok ne bi došlo vrijeme za spavanje ili dok me ruka ne bi toliko bolila da više nisam mogla. Kako je samo bilo jednostavno tada pisati. Nisam se opterećivala time da li mi rečenice dovoljno dobro zvuče, da li su mi likovi dovoljno stvarni i da li su mi događaji mogući ili jednostavno previše nemogući i naivni. Pisala sam i dnevnike. Ispunjavala stranicu za stranicom o svom životu, svojim snovima, idejama, željama... Ne znam u kojem sam trenutku točno prestala. Valjda se s vremenom strah da moje gluposti ne pročita mama ili sestra pretvorio u nešto više. Mislim, znala sam zapisati svašta što me u nekom trenutku mučilo ili ljutilo, a onda ako bi netko to pročitao, bilo bi teško objasniti da ne mislim nešto tako kako piše...
Ono što hoću reći je da mi je s vremenom ostao samo ovaj blog. Sve ostalo se nekako rasplinulo. I teško mi ga je pustiti. Nisam nikad imala neki hobi, neku veliku strast. Netko slika, netko crta, netko izrađuje nakit i tome slično. Meni je valjda to oduvijek bilo pisanje. Na neki način se bojim da ako ga pustim, neću više imati ništa samo moje, samo za moju dušu.
Moguće da baljezgam gluposti. Volim svoj život. Volim gdje sam trenutno. Obožavam svoju djecu. Volim biti mama. Ali tako je lako dopustiti da mi se cijeli život vrti samo oko njih i zanemariti sve ostalo. Sad su mali i trebaju me, ali znam da će već za koju godinu doći vrijeme kad me neće toliko trebati i ne želim tada nemate ništa. No pa ne baš ništa. Volim ja čitati, pogledati film ili seriju, ukrašavati kuću za ljeto, jesen, Božić... Ne znam uopće kako bih to sročila. Od kad znam za sebe, htjela sam biti mama. Jedino drugo što sam htjela je biti spisateljica. Na neki način ako pustim pisanje kao da puštam polovicu sebe. Zato je teško pustiti. Čak i kad nemam što pisati.
Ovih dana uživam u polumraku uz žaruljice bora i žaruljice po regalu. Trenutno je mirno jer mi je Helena ostala spavati kod bake i djeda, Leon spava, a muž je negdje s dečkima s posla. Inače je rijetko mirno. Neka. Volim našu nesavršenu svakidašnjicu. Volim i one dane kad doživim i pet živčanih slomova dnevno, a još više volim one nježne, predivne trenutke pune ljubavi i dječje osmijehe koji su najveće blago svijeta.
Sretan Božić i laku noć!