subota, 23.04.2022.
Dan planete Zemlje u vrtiću
Spominjala sam baš nedavno u komentarima kako Helena ima super "tetu" u vrtiću i kako svašta rade.
Pa evo danas su izašli i u Bjelovarskom listu. 
Sadili su cvijeće i imali parlaonicu preko zoom-a s drugim vrtićima na temu ekologije.
utorak, 19.04.2022.
Uskrs
Mi smo bili malo na moru za ovaj prošli vikend, pa evo malo morske vedrine i za blog.
Vrijeme je bilo tako-tako. Moglo je baš i bolje. U petak super. U subotu je puhalo, ali bili smo u Zadru gdje je ipak bilo mirno. U nedjelju je baš jako puhalo da sam imala osjećaj da će otrgnuti vrata auta kad smo ujutro sestra i ja išle na misu i posvetu hrane. Ponedjeljak je već bio bolji, ali moralo se poći kući. Bio je to mali, ali slatki odmor iako nije svaki tren bio idiličan, naravno. Na kraju me moj Leon pitao hoćemo možda on i ja ostati još malo.
Bile su i obje moje sestre, nećaci, šogor, mama i tata. Puna kuća. Bojali smo jaja. Šetali usprkos vjetru. Bili na igralištima. Bacali kamenčiće u more.
Mama je ispekla tortu. Ja sam skrivala jaja po kući na kraju zbog već spomenutog vjetra. No, djeca su uživala u potrazi.
Čak sam uspjela i malo čitati.
četvrtak, 07.04.2022.
Termin za pisanje bloga
„Mi smo ono što stalno činimo. Dakle, izvrsnost nije čin nego navika. (W. Durant)“
Volim rutinu. Sve što radim na neki način dobije neku svoju rutinu. Ponedjeljkom brišem prašinu, utorkom čistim kupaonicu, četvrtkom idem u kupnju dok je Helena na gimnastici, petkom presvlačim krevete i tako, svaka ponavljajuća aktivnost ima neki svoj trenutak. Tu i tamo se pomjeri zbog bolesti ili nekih obaveza, ali to su iznimke. Jedino izgleda, eto, nisam našla kada točno pišem blog.
Čim zadatak nema neki svoj točan termin, sklona sam ga odgoditi. Popodne ću, navečer ću, sutra ću…
Iskreno, ne volim odgađati ono što moram napraviti. Zapravo, upravo suprotno, nekad bih se najradije odmah prihvatila svega čim krene dan. No naravno, samo onoga što se mora obaviti taj dan. Što mi je u planu. Na listi. Oduvijek sam bila osoba koja ima popise i liste za sve. Nažalost, blog mi se nikada nije pojavio ni na jednoj listi.
Tako prođu dani, a ne napišem ni slova. Mnogo puta mi prođe kroz glavu da ću nešto napisati, da ću staviti koju fotografiju, jer ipak se svašta dogodi kroz te dane. Usprkos rutini, uvijek je tu i nešto što iskače iz nje.
Izlika je puno. Nemam vremena, posao, djeca, kuća, rođendani, lijepo vrijeme pa smo puno vani, kiša pa zabavljam djecu unutra, navečer sam umorna… To su ipak samo izlike. Priznajem, nekad sam bila puno više za laptopom iako ne toliko u smislu sati dnevno. Sad sam za laptopom svaki dan. Krenem već od 7 neke dane i do 16h je tako jer eto posao tako zahtjeva. Moj privatni laptop je obično negdje u svojoj torbi i onda mi ga se ne da vaditi i tome slično. Portali, Facebook, chatovi, sve je sad na mobitelu. Priznajem, znam čak i blog napisati na mobitelu, ali nekako mi to nije to. Možda je stvar u meni. Mislim, sigurno je.
Tako je prošlo skoro mjesec dana od mog zadnjeg posta.
Imali smo dosta rođendana u krugu obitelji.
Helenin je bio zadnji. 2.4. u prošlu subotu je napunila 7. Ajme meni, ne znam kad prije tih 7!
Obavljale smo testiranja, preglede, cijepljenja i sve ostalo za upis u školu. Škola! Mislim da mene hvata veća panika od nje.
U nedjelju navečer sam dobila temperaturu. U ponedjeljak ujutro me sve boljelo i baš snažna glavobolja. Onda je u utorak krenulo grlo. Ne znam je li me ikad ovako peklo. Imam osjećaj da me peće prema ušima i prema nosu. Ne znam kako bih uopće opisala, ali grozno. Još uvijek me drži. Jedan tren se čini bolje, a drugi opet boli i dok dišem. Proći će. Zato ovaj tjedan radim od kuće.
Leon mi je isto neki šmrkav. Ujutro malo kašlje. Još uvijek gura i drži se.
Slabo sam i čitala proteklih tjedana. Pročitala sam jedino „Stjenice“ Martine Vidaić. Knjiga je odlična, ali kao i ostale stvari koje sam pobrojala, zaslužuje zaseban post.
Plan mi je natipkati tih nekoliko postova. I pronaći taj termin za pisanje bloga dok mi ne uđe u naviku.