petak, 11.03.2022.
Cvijeće
Ovih dana sam primijetila da me veseli cvijeće. Nekako sam loše raspoložena ovih dana pa je svaka mala sitnica bitna.
utorak, 08.03.2022.
Ukrasi i pokloni
Kad već svi pišu na sve strane, onda evo i ja. Drage moje čitateljice, sretan vam Dan žena. Uživajte danas što više.
Prekjučer smo Helena i ja izvukle neke ukrase za Uskrs pa je jedan dio i odnijela u vrtić. Ona vam inače jako voli nositi stvari u vrtić i jako voli poklanjati nešto pa tako često odnese i pokloni vrtiću ili prijateljicama. Obično radi i neke paketiće za Valentinovo za cijelu grupu (ovo je nažalost provela u izolaciji pa nije), svetog Nikolu, Božić i tako svašta. Pakirala je pakete i kad su skupljali za Petrinju nakon potresa. Nekad se i previše uživi u poklanjanje, pa se znamo šaliti da bude i brata poklonila.
No, sad sam skrenula s teme. Evo malo našeg uskršnjeg/proljetnog ugođaja. Fali mi još ukrasa. Fali mi i onih vezanih za samo uskrsnuće jer nemam ništa protiv zečića i pilića, ali voljela bih da djeca ipak dobiju dojam o čemu se zapravo radi.
Meni je jučer popodne stigao predivan paketić i baš me jako obradovao. Čim završim trenutnu knjigu, krećem s čitanjem ove.
Martina Vidaić:"Stjenice"
petak, 04.03.2022.
Kako zaustaviti vrijeme?
Ne mogu vjerovati da smo već u ožujku. Vrijeme mi prolazi tako nevjerojatnom brzinom. Malo me to i plaši. Ponekad bih ga voljela usporiti. Prolazi tjedan za tjednom, a nekako je uvijek u zraku kao „ima vremena“, „sutra ću“ i tako. Što ako nema vremena? Što ako samo proleti, a ja ne napravim sve što bih željela? Jesam li do sad napravila dosta?
Moj Leon i dalje odlazi u vrtić obučen u Batmana. Ne da se. Puštala sam ga ovaj tjedan, ali morat ćemo prestati od ponedjeljka. Nadam se barem. Iako, zapravo nije ni važno. Neka se veseli.
Tako brzo rastu ta djeca. Helena će mi na jesen krenuti u školu, a mogla je teoretski i prošle godine jer je taman rođena 2.4. pa je na toj granici, ali eto odlučili smo se da će krenuti sa skoro 7 i pol godina.
Svatko od njih ima neku svoju osobnost, svoje želje i načine. Priznajem, ja bih nekad da budu onako kako si ja zamislim, ali oni su ipak svoji ljudi, iako mali ljudi, i ne može biti kako si ja želim. Znam ja to, ali opet ponekad zaboravim.
Jučer sam u ormaru našla još neke božićne poklone za dva nećaka, nećakinju i moje kumče. To samo znači da ih nisam vidjela stvarno dugo. Izolacije, bolesti, posao, stalno nešto, a vrijeme ne čeka.
Moram se stvarno malo više potruditi da rješavam stvari u trenutku i da ne čekam bolji trenutak jer možda savršeni trenutak nikad ne dođe.
Eto, neke tako polusjetne misli me love danas. Držite se.
