petak, 04.03.2022.
Kako zaustaviti vrijeme?
Ne mogu vjerovati da smo već u ožujku. Vrijeme mi prolazi tako nevjerojatnom brzinom. Malo me to i plaši. Ponekad bih ga voljela usporiti. Prolazi tjedan za tjednom, a nekako je uvijek u zraku kao „ima vremena“, „sutra ću“ i tako. Što ako nema vremena? Što ako samo proleti, a ja ne napravim sve što bih željela? Jesam li do sad napravila dosta?
Moj Leon i dalje odlazi u vrtić obučen u Batmana. Ne da se. Puštala sam ga ovaj tjedan, ali morat ćemo prestati od ponedjeljka. Nadam se barem. Iako, zapravo nije ni važno. Neka se veseli.
Tako brzo rastu ta djeca. Helena će mi na jesen krenuti u školu, a mogla je teoretski i prošle godine jer je taman rođena 2.4. pa je na toj granici, ali eto odlučili smo se da će krenuti sa skoro 7 i pol godina.
Svatko od njih ima neku svoju osobnost, svoje želje i načine. Priznajem, ja bih nekad da budu onako kako si ja zamislim, ali oni su ipak svoji ljudi, iako mali ljudi, i ne može biti kako si ja želim. Znam ja to, ali opet ponekad zaboravim.
Jučer sam u ormaru našla još neke božićne poklone za dva nećaka, nećakinju i moje kumče. To samo znači da ih nisam vidjela stvarno dugo. Izolacije, bolesti, posao, stalno nešto, a vrijeme ne čeka.
Moram se stvarno malo više potruditi da rješavam stvari u trenutku i da ne čekam bolji trenutak jer možda savršeni trenutak nikad ne dođe.
Eto, neke tako polusjetne misli me love danas. Držite se.
