nedjelja, 20.02.2022.
How do I know if I am enough?
Zadnjih dana smo u izolaciji.
Opet.
Meni se čini kao da već traje mjesecima. Na neki način i traje.
U siječnju je nešto Leon bio bolestan pa je bio sa mnom doma, pa je onda i Helena nešto kratko, a odmah na to nadovezala se i jedna izolacija zbog vrtića. Helena je bila kontakt zaraženom djetetu. Iskreno, kad god to netko kaže/napiše, i dalje imam osjećaj kao da smo u nekom filmu, a ne stvarnosti. Sve u svemu, ne znam ni jesu li uspjeli biti 2 tjedna u vrtiću u ova dva mjeseca. Sreća (valjda!?) je da imam mogućnost raditi od kuće. Nije baš najdivnije, ali nekako izguramo.
No onda malo nadoknađujem prije 8, malo poslije 4 i većinom sam cijele dane na sto strana. Malo sastanak, malo nešto da odradim, malo briga za djecu. Znam, možemo mi žene sve to, ali bome nije lako imati karijeru i biti majka istovremeno. Imam nekoliko primjera oko sebe koji to dokazuju. Jedna strana se uvijek mora žrtvovati ili se nekako mora postići balans, pa biti osrednja u oba područja. Biti savršena majka i imati savršenu situaciju na poslovnom planu jednostavno nekako ne ide. Ili to samo meni ne ide? Možda previše očekujem od svega... Ili od sebe... Ili si pogrešno definiram savršenstvo... Naravno, očekuje se i ostati normalan u svemu tome. Baš me zanimaju vaša mišljenja pa slobodno komentirajte i ako se slažete, i ako se ne slažete.
Ja sam trenutno u balansu s te dvije strane sebe, pa ovisno kako mi je koji dan raspoloženje, vidim to kao nedovoljno dobra i u majčinstvu i u poslu ili pak zadovoljavajuća i u majčinstvu i u poslu. Valjda je to ono "je li čaša napola prazna ili napola puna" ili nešto u tom smislu.
Gledali su prije nekog vremena klinci video od našeg vjenčanja. Bilo je svakakvih smiješnih pitanja. Od kako je netko od gostiju bio tako mali tad, do gdje su oni bili.
L: Seka, a tko je nas čuvao? Tu su i baka Lj i djede D i baka R i djede B i teta A.
H: Ma braco, to ti je bilo prije puno, puno godina. Znaš ono kako mama priča priču pa kaže "bilo jednom davno"? E to ti je bilo tad jednom davno. Nas nije bilo tako davno.
Meni je bilo istovremeno i sretno i sjetno gledati mene iz tog vremena. Tad sam još imala toliko ideja za budućnost i toliko snova i želja. Ne znam što se dogodilo. Mislim, dobar dio toga mi se ostvario. Možda je u tome i stvar. Možda trebam nove snove.
Moram priznati da nisam uopće imala plan pisati o ovome. Blog je opet nekako sam izvukao nešto iz mene.
Od 10.2. smo u izolaciji. Prvo je muž bio pozitivan, onda Helena, pa nakon toga i ja. Meni taman danas istekla izolacija, a Helena u utorak može opet u vrtić. Leon nam se za sad drži negativan iako je imao temperaturu 3 dana i curio mu je nos. Sad je počeo i kašljati. Izgleda da je njega nešto drugo napalo. Tako da ne znam hoće li on u utorak moći u vrtić ili će još morati ostati doma.
Kartali smo Crnog Petra ovih dana i igrali Domino po nekim izmišljenim pravilima jer nemaju strpljenja za prava. Slagali su Lego kockice. Helena je izrađivala neke likove od ostataka materijala od božićnih ukrasa i vrućeg ljepila. Čitali smo slikovnice. Maskirali su se i tako jurcali po kući. Igrali se vodom i redovno smočili pola kuće. Igrali se autićima. Gledali crtiće. Lovili se po dvorištu. Kao da živimo u nekom svom malo svijetu. I dovoljan mi je. Ali moramo se vratiti u normalu. 
