Marketing
Povratak iz prošlosti
Toliko se toga izdogađalo od kako nisam bila na blogu da ne znam ni gdje ni kako početi.
Pokušala sam se više puta vratiti, ali jednostavno nikako nije išlo jer koliko god neke stvari odlučila potisnuti u meni i ne spominjati, i ne pisati, jednostavno to tako ne ide i iz nekog razloga stoje tu kao blokada i sprečavaju me u pisanju.
U travnju 2019. jedna od mojih dobrih prijateljica, osoba koju sam poznavala dugi niz godina, jedna divna osoba, zakoračila je pred jureći vlak i tako završila svoje putovanje na ovom svijetu.
Odlučila sam bila tada ne pisati o tome, ne spominjati, jer nije se radilo o meni i nisam htjela tu tragediju okrenuti kao da ima ikakve veze sa mnom i mojim životom, ali nekako me to ipak duboko povrijedilo jer evo i skoro pet godina kasnije kad god krenem pisati na blogu, misli mi skrenu u tom smjeru. Čak ni ovog trena nisam još sigurna hoću li na kraju kliknuti Objavi. Racionalni dio mene zna da nisam mogla ništa učiniti jer je sve očito tako dobro skrivala u sebi da nas je sve prevarila, ali ipak mi je ostalo tisuće pitanja. Od onoga zašto li je to učinila, pa do kako nisam ništa primijetila, jesam li je trebala ispitivati više, slušati bolje, vidjeti jasnije... Jedna prijateljica mi je rekla da možda ni ne moramo znati njene razloge niti razumijeti njen čin jer je to možda i nešto što mi ne možemo shvatiti. Vjerojatno je u pravu. Još uvijek je se često sjetim. Kao da je nekako sve od misli i osjećaja vezanih uz taj nemili događaj ostalo zarobljeno u nekom balonu na koji vrijeme nema utjecaja. Ne izjeda me. Život se nastavio dalje. Ali nekako je zamrznuto i kad pomislim na nju, javi se isti kovitlac osjećaja. Nadam se da ću se jednom kad pomislim na nju sjetiti raznih drugih gluposti iz tinejđerskih dana, a ne da će uvijek biti samo taj kraj.
No eto, neka je sada i to vani, tj. ovdje na blogu. Valjda je trebalo svoje mjesto. Možda će sada opet biti lakše pisati. Ne znam, od tad sam se osjećala nekako neiskreno pri svakom blog postu jer to što se dogodilo nisam ni spomenula. Samo sam prešutila. Možda sve skupa i nema previše smisla, ali ako pomogne da ponovno pišem, vrijedilo je pokušati. Ona neka počiva u miru, a ja ću pokušati ponovno pisati o svakodnevnici i svemu što mi padne na pamet - svim onim sitnicama koje čine život.
Post je objavljen 04.01.2024. u 18:26 sati.