Različitost religija može podijeliti ljude! I doista,
čovječanstvo je podijeljeno u pogledu shvaćanja
Boga, predodžbi i slika o Bogu. Živimo u svijetu
u kojemu postoje različite religije. Spomenimo
samo one najpoznatije: židovstvo, kršćanstvo,
islam, pa religije dalekog Istoka, kao što su
hinduizam, budizma, taoizam.

Zbog toga nije dovoljno reći da postoji Bog.
Odlučujuće pitanje glasi: Kakav je Bog?
Je li dobrohotan, ravnodušan? Koji je njegov plan
sa svijetom? O tome ovisi naš odnos prema životu,
prirodi, prema sebi samima i drugim ljudima.

Prvi su kršćani uz pomoć grčke filozofije razvili
učenje o Trojstvu kako bi izrazili ono specifično
kršćansko poimanje Boga. Kršćanska vjera
ispovijeda da je Bog zajednica ljubavi svete Trojice:
Oca, Sina i Duha Svetoga. Tako je slika Oca nama
putokaz do Boga koji je moj stvoritelj, kojemu
zahvaljujem za dar život; Otac kojemu se obraćam
s pouzdanjem i na koga se u vjeri oslanjam.

Slika Sina putokaz je do Boga koji me susreće u Isusu
iz Nazareta, kao moj brat i prijatelj, kao moj učitelj
koji poziva na nasljedovanje. Slika Duha Svetoga
putokaz je do Boga kojega mogu doživjeti kao nutarnju
snagu i onoga koji me oslobađa i uspravlja; koji nam
“doziva u pamet sve što je Isus rekao”, to jest aktualizira
i ponovno otkriva dublji duhovni smisao Kristovih riječi.

Često mislimo da je tajna Božanskog Trojstva samo
za svećenike i teologe, a ne za obični puk. To je pogrješno.
Kršćansku vjeru u Presveto Trojstvo treba praktično živjeti.
Kako? Prvo, ako je Bog u sebi događaj ljubavi, zajedništvo
u ljubavi, odnos, razgovor, prijateljstvo, ja i ti, primanje
i davanje, tada svako uspjelo ljudsko zajedništvo, jest slika,
sakrament, prispodoba Boga i njegove trojstvene ljubavi!

Božansko Trojstvo model je vjerničke zajednice, Crkve.
Što možemo naučiti od Trojedinoga Boga? Da nitko sebe
ne stavlja u središte! Svaka od božanskih osoba upućena
je u ljubavi na onu drugu.

(Prema katoličkoj literaturi - Izvor na upit)

Stožer našeg vjerovanja u trojstvenoga Boga je vjera:
Isus je Božji Sin. Ako je Isus Sin Božji, tada je on "Bog
od Boga, svjetlo od svjetla, pravi Bog od pravoga Boga,
rođen ne stvoren, istobitan s Ocem", kako mi to kažemo
u misnom vjerovanju.
Kod označavanja Boga kao "Oca" i Isusa Krista kao
"Sina Božjega" svakako treba paziti na to, da pojmovi
"Otac" i "Sin" u odnosu na Boga i Isusa Krista ne razu-
mijevaju se u biološkom, nego u metafizičkom, to jest
u prenesenom smislu. Oni su slike odnosa kao i većina
biblijskih slika. Oni su "metafore (slike) pripadnosti"
(Jürgen Werbick).
Time se ne misli da oni nisu pravi izričaji za stvarnost.
Naprotiv: oni nam izriču, da je Isus Krist na jedinstven
i osobito bliz način u odnosu prema Bogu, da je on potpuno
bio prožet Božjom stvarnošću. Zbog toga smo mi ljudi
po Isusu i njegovom Duhu primljeni u taj odnos i smijemo
se zvati "sinovi i kćeri", "djeca Božja".
Ovdje se radi o Ocu, koji (kao u poredbi o "milosrdnom ocu")
daje sinu slobodu, da svoj život neovisno o njemu oblikuje,
i koji kad se dogodi što se dogodilo, ponaša pun sućuti
i nježnosti. Time se približava slika Boga kao oca jednoj
drugoj slici Staroga zavjeta: Bog je kao majka koja ljubi.

"Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti" (Iz 66,13).
Herbrejska riječ za majčino tijelo jezično spada u pojam
ljubećeg milosrđa. Konačno Bog nije ni čovjek ni žena,
puno više nadilazi ukupne spolne kategorije. Zapovijed
da se ne pravi nikakva slika Boga, zadržava svoju vrijednost
i ujedno je stalno sjećanje i opomena. Mi se stoga kod
našeg predstavljanja Boga ne smijemo zadovoljiti slikom.

Mi moramo prihvatiti različite slike Božje, koje se uzajamno
dopunjuju. Mi moramo takoreći sagraditi "Božju puclu"
(Hermann-Josef Frisch) (To su slike od dijelova nepravilna
oblika). Što su bogatija naša imena i predodžbe, što su
bogatije naše slike i slikovne riječi o Bogu, time je bogatija
i naša vjera, time su dublji naš odnos prema Bogu i naša
molitva.

(Izbor iz katoličke literature - Izvor na upit)

Poznata je legenda iz života sv. Augustina (r. 354. g.),
(kada je htio napisati knjigu o Bogu, a to mu nikako
nije polazilo za rukom), u kojoj se kaže da je jednom
usnuo da šeta uz more te je zapazio jednog dječaka
kako se igra uz obalu na morskom žalu.
Dječak je prelijevao morsku vodu školjkom u
jednu rupu u kamenu. Na pitanje sv. Augustina,
što radi, dječak je odgovorio: "Prelijevam more
u ovu rupicu". Augustin će njemu: "To ti neće uspjeti.
To je nemoguće". Onda mu je dječak odgovorio:
"Prije ću ja preliti more u ovu rupicu, nego ćeš ti
otkriti tajnu Presvetoga Trojstva".

Tada su mu se otvorile oči jer je svojim ograničenim
razumom pokušavao nemoguće - razumjeti tajnu
Presvetog trojstva. Ta zgoda iz života sv. Augustina
jasno nam daje na znanje, da je Bog duboka tajna.
On nije nikakav predmet kojeg bismo mogli utvrditi
kao i druge predmete. Njega nema na način kao što
ima stvari ili ljudi na svijetu. Biblija ga naziva skrivenim
Bogom (usp. Iz 45,15), koji prebiva u svjetlu nedostupnu
(usp.1 Tim 6,16).
Mi kao prolazna bića ne možemo nikada razumom
obuhvatiti njega, beskonačnoga i svega drukčijega.
"Znanje to odveć mi je čudesno, previsoko da bih ga
dokučio" (Ps 139,6). Sve što mi možemo kazati o
Božjoj tajni, to su samo slike i usporedbe.

Po njima samo izdaleka dotičemo tajnu Boga.
Tu vrijedi riječ apostola Pavla: "Doista, sada gledamo
kroza zrcalo, u zagonetki…"(1 Kor 13,12). "Zrcalo" i
"poredba" znače: naše slike i pojmovi mogu svakako
izreći "nešto" o Bogu. Također Isus govori u poredbama
i koristi svakidašnje događaje, da bi nam približio Božje
djelovanje ljudima.
Mi ne možemo govoriti o Bogu drukčije nego govorom svijeta.
(prilagođeni tekst iz više izvora)

(Prisjetimo se):

Svaki dan suočavamo se sa svojom vjerom.
Šutnja i ignoriranje te činjenice ne vodi u našu
korist nego, dapače daje šansu nevjeri da ovlada
našim bićem. Rakoh i sam u par navrata ovdje da
vjeru treba živjeti svojim živorom, u dobru i ljubavi
tako da nam život bude molitva. Zahvalnost Bogu
na svemu stvorenom da bi mi mogli živjeti i ostvarivati
svoje ciljeve je prvo što ne smijemo zaboraviti kada
nam se ukaže novo svjetlo svakog dana. "Bože hvala
ti na još jednom danu koji mi daruješ" pa sve ostalo,
jer zahvala je kao molitva, ona zamjenjuje molitvu.

Sjetimo se prilikom našeg prvog susreta s vjerom
u činu Krštenja naši su roditelji i kumovi obećali
vjernost Bogu u naše ime, jer tada to nismo mogli
znati. Odrastajući, sve se više upoznajemo s vjerom.
Svojim životom počinjemo je živjeti. Na prvoj svetoj
pričesti se kao mala djeca ponovo utječemo Bogu,
obećavajući mu istu onu vjernost koju su nekoliko
godina ranije obećali naši roditelji i kumovi.

Nakon toga dolazi krizma, vjenčanje i mnoge prigode
u kojima obnavljamo svoje krsne zavijete. Dobro je na
nekom svetom mjestu ponovo izabrati Boga za svoga
Spasitelja, njemu predati sebe i svoje najmilije.
Vremenom Zlo neprestano pokušava nadvladati nad
nama, načelno se trebamo odreći Sotone i svih grijeha
koji nas udaljavaju od Boga. Svijet u kojem živimo pod
utjecajem je Zloga. Prilika da se sjedinimo s Bogom
i obnovimo svoje krsne zavijete s Bogom uvijek je otvorena.

I baš sada, ovoga trenutka, prava je prilika da napokon,
kao kršćani, u mislima obnovimo svoje zavjete i predamo
se u cijelosti Bogu... Radost u srcu neće izostati!
(prilagođen tekst)!

Isus navješćuje svoj odlazak

Farizeji su dočuli da mnoštvo tako govorka
o njemu te glavari svećenički i farizeji poslaše
stražare da ga uhite. Onda Isus reče:
»Još sam malo vremena s vama
i idem k Onome koji me posla. Tražit ćete me,
i nećete me naći. I gdje sam ja, vi ne možete doći.«

Tada se Židovi zapitaše među sobom:
»Kamo ovaj kani poći da ga mi nećemo naći?
Ne kani li poći rasijanima među Grcima
i poučavati Grke? Što znači riječ koju reče:
'Tražit ćete me i nećete me naći; i
gdje sam ja, vi ne možete doći'?«

Rijeke žive vode

U posljednji dan, veliki dan blagdana,
dok je Isus tamo stajao, povika:
»Ako je tko žedan, neka dođe k meni i neka pije.
Onaj tko vjeruje u mene - kao što Pismo reče -
'iz njegove će utrobe poteći rijeke žive vode'.«
A ovo reče o Duhu kojega su imali primiti oni
koji povjeruju u njega. Duh, naime, tu još ne bijaše,
jer Isus još ne bi proslavljen.

Pitanja o Kristovu podrijetlu

Kad su neki iz mnoštva čuli ove riječi, govorili su:
»Ovo je uistinu Prorok.« »Ovo je Krist« - govorili su.
Neki su opet govorili: »Zar Krist dolazi iz Galileje?«
Ne kaže li Pismo da će Krist doći od roda Davidova
iz mjesta Betlehema, odakle je i David?«

Tako zbog njega nastade razdor među ljudima.
Neki su ga od njih htjeli uhititi, ali nitko ne dignu na nj ruku.
Stražari tada dođu glavarima svećeničkim i farizejima,
a oni ih upitaše: »Zašto ga ne dovedoste?« Stražari odgovoriše:
»Nikada nitko nije ovako govorio.« Farizeji im nato odgovoriše:

»Zar ste i vi zavedeni? Je li tko od glavara povjerovao u njega?
Ili tko od farizeja? Nego ova svjetina što Zakona ne zna - prokleta je!
«Rekne im Nikodem, onaj koji jednom prije dođe k njemu,
a bijaše jedan od njih: »Sudi li naš Zakon nekoga a da ga
najprije ne sasluša i ne dozna što čini?«Tada mu odgovoriše:
»Nisi li i ti iz Galileje? Istraži i vidi da iz Galileje ne ustaje prorok.
«I otiđoše svaki svojoj kući.

Footnotes:

Isus, kruh života
(neka se zna):

Sutradan mnoštvo, koje je ostalo na drugoj obali mora,
primijeti da ondje, osim jedne, ne bijaše druge lađice,
te da Isus ne uđe u lađicu zajedno sa svojim učenicima,
nego da njegovi učenici otploviše sami. Tu, međutim,
pristadoše neke druge lađice iz Tiberijade, blizu mjesta
gdje jedoše kruh pošto Gospodin dade hvalu.

Kada dakle mnoštvo primijeti da ondje nema Isusa ni
njegovih učenika, uđoše u lađice i otiđoše u Kafarnaum
tražeći Isusa. Kad ga nađoše na drugoj strani mora,
rekoše mu: »Rabbi, kad si ovamo došao?« Odgovori im Isus:
»Zaista, zaista, kažem vam, tražite me ne zato što ste vidjeli
znamenja, nego zato što onoga kruha jedoste i nasitiste se.

Starajte se ne za hranu propadljivu, nego za hranu koja ostaje
za život vječni. Nju će vam dati Sin Čovječji, jer njega pečatom
potvrdi Otac, Bog.« A oni ga upitaše: »Što da činimo kako bismo
radili djela Božja?« Odgovori im Isus: »Ovo je djelo Božje –
da vjerujete u onoga koga On posla.«

Oni mu onda rekoše: »Koji dakle znamen činiš da vidimo
i da ti povjerujemo? Što možeš uraditi? Naši očevi jedoše manu
u pustinji, kao što je zapisano: 'Dade im jesti kruh s neba!'«
Tada im reče Isus: »Zaista, zaista, kažem vam, nije vam Mojsije
dao kruh s neba, nego vam Otac moj daje istinski kruh s neba;
jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.«

Rekoše mu nato: »Gospodine, daj nam uvijek toga kruha!«
Reče im Isus: »Ja sam kruh života. Onaj koji k meni dolazi,
zasigurno neće ogladnjeti, i tko u mene vjeruje, zasigurno
neće nikada ožednjeti. No rekoh vam: ta vidjeli ste me, i –
ne vjerujete. Sve ono što mi Otac daje doći će k meni,
a onoga koji k meni dođe neću izbaciti van.

Jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju Onoga
koji me posla. A ovo je volja Onoga koji me posla: da nijednoga
od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ga uskrisim u
posljednji dan. Ovo je, naime, volja moga Oca: da svaki koji vidi Sina
i vjeruje u njega ima život vječni, i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.«

Jednakost Sina s Ocem:
(podsjetimo se)

Isus im je nato odgovorio:
»Zaista, zaista, kažem vam, Sin ne može ništa činiti sam od sebe,
nego ono što vidi da čini Otac; jer što On čini, to isto čini i Sin.
Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini; pokazat će mu
i veća djela od ovih, te ćete se čuditi. Jer kao što Otac podiže
i oživljuje mrtve, tako i Sin oživljuje koje hoće.

Otac, naime, ne sudi nikomu, nego je sav sud predao Sinu,
kako bi svi poštovali Sina kao što poštuju Oca. Tko ne poštuje Sina,
ne poštuje ni Oca koji ga posla. Zaista, zaista, kažem vam:
tko sluša riječ moju i vjeruje Onomu koji me posla, ima život vječni
te ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.

Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas, i - sada je! - kad će mrtvi čuti
glas Sina Božjega, i koji čuju, živjet će. Jer kao što Otac ima život u sebi,
tako dade i Sinu da ima život u sebi. I dade mu vlast da sudi, jer je Sin
Čovječji. Ne čudite se ovome, jer dolazi čas kad će svi koji su u
grobovima čuti njegov glas i izaći: oni koji su činili dobro –
na uskrsnuće života, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude.

Ja ne mogu sam od sebe činiti ništa. Kako čujem, sudim,
i sud je moj pravedan, jer ne tražim volju svoju, nego volju Onoga
koji me posla. Ako ja svjedočim sam za sebe, svjedočanstvo
moje nije istinito. Postoji drugi koji svjedoči za mene, i znam:
istinito je svjedočanstvo kojim svjedoči za mene.

Vi ste poslali k Ivanu, i on je posvjedočio za istinu. Ali ja ne primam
svjedočanstva od čovjeka, nego to govorim kako biste se vi spasili.
On bijaše svjetiljka koja gori i svijetli, a vi htjedoste samo za čas
uživati u njezinoj svjetlosti. Ja pak imam svjedočanstvo veće od
Ivanova, jer djela koja mi je dao Otac da ih izvršim, upravo ta djela
koja činim, svjedoče za mene da me je Otac poslao.

I Onaj koji me posla, Otac, sam je posvjedočio za mene. Niti ste
ikada čuli njegova glasa, niti vidjeli njegova obličja, a ni riječ njegova
ne prebiva u vama, jer ne vjerujete onomu koga On posla.

Istražujete Pisma, jer vi sami mislite po njima imati život vječni.
I ona su ta koja svjedoče za mene, a nećete doći k meni,
da život imate. Od ljudi slave ne primam, ali vas sam upoznao:
nemate u sebi ljubavi Božje! Ja sam došao u ime Oca svojega
i ne primate me. Ako tko drugi dođe u ime svoje, njega ćete primiti.

Kako biste vi mogli vjerovati, kad primate slavu jedni od drugih,
a slave od Boga jedinoga ne tražite? Ne mislite da ću vas ja
tužiti pred Ocem. Vaš je tužitelj Mojsije, u koga se uzdate.
Jer kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali, jer je on
pisao o meni. Ali ako ne vjerujete njegovim spisima,
kako ćete vjerovati mojim riječima?«

Isus, svjetlo svijeta
Isus im onda ponovno progovori:
»Ja sam svjetlo svijeta. Tko mene slijedi,
zasigurno neće hoditi u tami, nego će imati svjetlo života.«

Tada mu farizeji rekoše:
»Ti svjedočiš sam za sebe; tvoje svjedočanstvo nije istinito.«

Isus im odgovori: »Premda svjedočim sam za sebe,
moje je svjedočanstvo istinito, jer znam odakle dođoh
i kamo idem, a vi ne znate odakle dolazim ni kamo idem.

Vi sudite po tijelu; ja ne sudim nikoga.
Pa ako ja i sudim, moj je sud istinit, jer nisam sam,
nego: ja i Onaj koji me posla, Otac.

I u vašem je Zakonu zapisano
da je svjedočanstvo dvojice istinito.
Ja sam onaj koji svjedočim za sebe,
a za mene svjedoči i Onaj koji me posla, Otac.

Pitali su ga nato: »Gdje je tvoj Otac?«
Isus odgovori: »Ne poznajete ni mene, ni Oca mojega.
Da ste upoznali mene, upoznali biste i Oca mojega.«

Ove riječi prozbori Isus pokraj riznice, dok je poučavao u Hramu.
I nitko ga ne uhiti, jer još ne bijaše došao njegov čas.

Iscjeljenje sina kraljeva službenika
(da se podsjetimo):

Poslije dva dana ode odande u Galileju.
Sam Isus, naime, posvjedoči da je prorok
bez časti u svom zavičaju.

Kada dakle dođe u Galileju,
Galilejci ga primiše lijepo. Oni bijahu vidjeli
sve što je učinio u Jeruzalemu za blagdana,
jer su i sami bili uzašli na blagdan.

I dođe ponovno u Kanu Galilejsku
gdje bijaše pretvorio vodu u vino. Ondje bijaše neki
kraljevski službenik čiji je sin bolovao u Kafarnaumu.
Kad je čuo da je Isus došao iz Judeje u Galileju,
ode k njemu i stade ga moliti da siđe i izliječi mu sina,
koji je već bio na umoru. Isus mu tada reče:

»Da ne vidite znamenja i čudesa,
zasigurno ne biste povjerovali.«
Rekne mu kraljevski službenik: »
Gospodine, siđi prije no što mi dijete umre.«
Odvrati mu Isus: »Idi, sin tvoj živi.«

Povjerova čovjek riječi koju mu reče Isus te ode.
Dok je još silazio, njegove mu sluge pritrčaše u susret,
govoreći da njegovo dijete živi. Ispita ih dakle
o satu u koji mu je bilo bolje, a oni mu rekoše:
»Jučer o sedmom satu pusti ga ognjica.«

Otac onda uvidje da je to bilo u onaj čas
kad mu je Isus rekao: »Sin tvoj živi.«
I povjerova on i sav njegov dom.
A ovo bje drugi znamen koji učini Isus
došavši iz Judeje u Galileju.

- Poruka preko vidjelice Mirjane:

“Draga djeco, Velika je ljubav moga Sina.
Kada biste spoznali veličinu njegove ljubavi
ne biste mu se prestali klanjati i zahvaljivati.
Uvijek je živ s vama u Euharistiji
jer je Euharistija njegovo srce.

Euharistija je srce vjere.
On vas nikada nije ostavio.
I kada ste pokušavali otići od Njega,
On od vas nije. Zato je moje majčinsko srce sretno
kada gleda kako mu se ispunjeni ljubavlju vraćate,
kada vidim da mu dolazite putem pomirbe, ljubavi i nade.

Zna moje majčinsko srce da ste,
kada pođete putem vjere, mladice,
pupoljci ali uz molitvu i post biti ćete plodovi,
moje cvijeće, apostoli moje ljubavi.

Biti ćete nositelji svjetla i rasvjetljivati ljubavlju
i mudrošću sve oko sebe.
Djeco moja, kao majka vas molim:
molite, mislite, razmatrajte.
Sve što vam se događa lijepo, bolno, radosno, sveto,
čini da duhovno rastete, da moj Sin raste u vama.

Djeco moja, prepustite mu se, vjerujete mu,
uzdajte se u njegovu ljubav, neka vas on vodi.
Neka Euharistija bude mjesto gdje ćete
nahraniti svoje duše i poslije širiti ljubav
i istinu, svjedočiti moga Sina.
Hvala vam.”