(Milost i trud)

Kada znamo da je Božja milost sa nama,
ona nam daje snagu, mudrost i što god
je potrebno da možemo razumjeti i činiti
sve ono što je Bogu milo. Tu vrstu milosti
mi trebamo i tu je vrstu milosti sveti Pavao
imao i kazivao u svom životu. Zbog toga
on kaže: “Milošću Božjom ja jesam što jesam
i njegova milost iskazana meni ne bijaše uzaludna,
nego sam se trudio više negoli svi oni; ali ne ja,
nego milost Božja koja bijaše sa mnom“

Kada doista jesmo u milosti i kada ona djeluje
u nama ona proizvodi trud, napor da činimo ono
sto Bog želi i traži od nas. Neki ne vole takvu vrstu
milosti. Oni više vole milost bez truda ili napora.
Tako je jedan od učitelja te “druge milosti” dao
naslov svojoj knjizi “Predodređeni za vladanje:
tajna beznapornog (eng. effortless) uspjeha,
te cjelovitog i pobjedonosnog života”.

Nije čudo, stoga, da neki ljudi vole – bez napora,
biti uspješni i pobjedonosni. To zvuči primamljivo,
zar ne? No, milost koju je Pavao imao ona je u
njemu proizvela trud, napor da oostvari Božju volju.

Zna se da je ljudska narav ranjena grijehom te kao
rezultat, ima sklonosti koje nisu prirodne, već su
posljedica grijeha po istočnim grijehom i po svojim
osobnim grijesima kojima se čini bližnjemu ono što
moralan čovjek ne čini i ne želi da mu drugi čine.

Ovdje se ponavlja pitanje: što je dakle na nama činiti
da bi primili milost/i. Prvo, treba priznati i zatražiti
oprost svojih grijeha (svako ih ima), obratiti se,
oprostiti sebi i drugima, te prihvatiti volju Božju u
svom životu (biti ponizan). Da li je to teško?
To nije lako, jer se treba odreći nekih udobnosti
poroka, grijeha koji žele odgoditi Božju blizinu.

Kada primimo milost, tada naše rane zacjeljuju, rane
koje su ostale kao posljedica grijeha i ometale stjecanje
i vršenje ljudskih vrlina/krjeposti. Život po milosti koju
steknemo i živimo po njoj, ne isključuje trud, poteškoće
odricanja, dapače, dobivamo snagu, lakše je sve izdržati
te ostati u vjeri nadi i radosti života - u Božjoj blizini...

(Krjeposti i milost)

U prethodna dva posta govori se o ljudskim vrlinama/
krijepostima ( razboritost, pravednost, jakost i
umjerenost) prema kojima imamo čvrsto raspoloženje
činiti dobro, te o bogoslovnim krjepostima (vjera,
ufanje i ljubav), koje se odnose izravno na Boga, i one
nas potiču da kao Božja djeca živimo u Božjoj blizini.

A kada živimo u Božjoj blizini onda zadobivamo Božju
milost koju Bog putem vrlina ulijeva u duše vjernika
kako bi vrline/krijeposti po spoznaji, snazi i poticaju
imale trajni učinak u djelovanju nas kao Božje djece,
pa je u ovom postu bitno prepoznatio kako to postići,
kako primati milost kao poticaj za duhovno zdrav život.

Što je dakle na nama činiti da bi primili milost/i.
Prije svega treba priznati svoje grijehe (obratiti se),
oprostiti sebi i drugima, te prihvatiti volju Božju u
svom životu (biti ponizan). Gospodin kaže da molimo:
“Otpusti nam duge (grijehe) naše”, i još: “Ako vi ne oprostite,
neće ni Otac vaš, koji je u nebu, oprostiti vaše prijestupe”
(Marko 11:26). Tada u činjenju dobra možemo očekivati
one milosti koje su nama najprimjerenije, prema
kojima možemo ostvarivati volju Božju u svom životu.

Božja prisutnost u nečijem životu kroz koju on očituje
svoju naklonost, odnosno, pomoć toj osobi, ukazuje
na smisao da je milost prepoznatljivo, vidljivo Božje
očitovanje u našem životu. To očitovanje se može
manifestirati u radosti, miru, snazi, mudrosti i slično,
Ujedno, milost je očitovanje Božje dobrote u nama...

Danas se neki ljudi izgovaraju na život u milosti
zbog toga što žive svjetovnim ili polusvjetovnim
ili razuzdanim životom. Oni kažu: “Mi živimo u milosti,
a ne pod zakonom i zbog toga možemo to činiti ili
ne trebamo to činiti.” Njihov stav proizlazi iz njihova
nerazumijevanja milosti. Milost je Božji dar koji nam
daje snagu da živimo Bogu ugodnim životom.

Milost je dakle božanski utjecaj u mom srcu i životu.
Kada živiš u milosti, ti živiš u nadnaravnoj Božjoj snazi
i naklonosti. Ako je netko primio milost ili zivi pod milošću,
u njemu se vidi – očituje – Božja snaga, mudrost, radost isl.
To je milost Božja i učenje o milosti treba voditi u tom smjeru.
Zbog toga Sv. Pavao kazuje “Milost vama, i neka milost Božja
bude sa vama” na početku i na kraju svih svojih poslanica.

(za one koji žele napredovati u vjeri)

Prema napisanom u prethodnom postu
među ljudskim vrlinama ili krjepostima
izdvojene su 4 koje se nazivaju stožernim
jer se sve ostale svrstavaju oko njih, to su:
razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Za razliku od ljudskih vrlina/kreposti, koje su
definirane kao: postojano i čvrsto raspoloženje
činiti dobro, bogoslovne krjeposti odnose se
izravno na Boga/Stvoritelja, i one potiču sve
kršćane da žive u vezi s Presvetim Trojstvom...

Bog ih ulijeva u duše vjernika da ih osposobi
da djeluju kao njegova djeca, pa izdvajamo
tri bogoslovne krjeposti: vjera, ufanje i ljubav.

Vjera je bogoslovna krjepost po kojoj vjerujemo
u Boga i sve što je On rekao i objavio i što nam
po svojoj Svetoj Crkvi predlaže vjerovati. Vjerom
se čojek slobodno i u potpunosti predaje Bogu
i teži spoznaji kod vršenja Božje volje...

Rečeno je: Pravednik će od vjere živjeti (Rim, 1:17).
„Kristov je učenik dužan ne samo čuvati vjeru
i od nje živjeti, nego i ispovijedati je, za nju
otvoreno svjedočiti i širiti je“ (KKC, 1816).
(Danas u svijetu postoji puno pravdenika –
obraćenika, misionara, karizmatika, koji nisu
svećenici, ali su obdareni i pozvani da svojim
svjedočenjima u vjere ujedno i žive od vjere)

Ufanje (nada) je bogoslovna krjepost po kojoj
čeznemo za nebeskim kraljevstvom i vječnim
životom kao za svojom srećom, stavljajući svoje
pouzdanje u Kristova obećanja i oslanjajući se
ne na svoje sile, nego na pomoć milosti Duha
Svetoga. (Molitvom zadobivamo pomoć Duha
Svetoga, ojačavamo nadu i ljubav prema Bogu
i čovjeku, te pouzdanjem u Krista spriječavano
Zloga da negativno djeluje na našu svijest)

Ljubav „je bogoslovna krjepost kojom Boga
ljubimo iznad svega radi njega samoga, a svoga
bližnjega kao same sebe - iz ljubavi prema Bogu,
ovo je Kristova „nova zapovijed“: ljubite jedni
druge kao što sam ja vas ljubio (Iv, 15:12)

(Post usklađen prema teološkoj literaturi)

(Istina što je to)

Istina je Čovjek kojeg vidiš,
Čovjek koji je danas umro za tebe,
što je tužna, a ujedno i radosna vijest dana...

I zato, sam ti morao priopćito tu vijest,
Da smo zajedno, danas, umro je naš Gospodin,
moj i Tvoj, za naše grijehe i za naš Novi Život.

Kad sam se jutros probudio,
mahinalno sam podigao glavu,
kroz prozor pogledo, vidio radost proljeća...

Poljubio sam ovaj dan,
U srcu, niz obraz potekle su mi suze
i još mi je vlažan dok ovo pišem...

Ne mogu opisati tu emociju,
osim što mi Duh Sveti čini da sam ispunjen
ljubavi Njegovom ne samo za sebe, za čitavu Planetu.

Malo je ovog vtrenutka jedan čovjek,
jedan stvor, moja mača i mačak, ili pitica u letu
kad sve vidim, hoću u ljubavi vidjeti čitavu Planetu...

Zemlja danas stenje pod ljudskim teretom..
zar nam je grijeh zaista toliko ogroman da ona jadna plače.
Eto, zato mi je ovaj dana, makar tako tužan ,tako i radostan,

I, znam da je ovaj dan Vječan,
drugačijeg ga u srcu i ne mogu zamisliti.
I ne bojim se bolesti, zla, jer život je dan na moju radost

i Slavu moga Gospodina, Amen!
...
Sretan Ti Uskrs Božji Prijatelju,
Sretan Uskrs i uskršnji blagdani svima!..

(za one koji žele napredovati u vjeri)

Vrline su naši čvrsti stavovi, ili naša stalna
raspoloženja, trajne savršenosti razuma i
volje koje ravnaju svim našim činima,
zapovijedaju našim strastima i upravljaju
našim vladanjem po razumu i vjeri.

Vrline daju lakoću vladanja nad sobom
i radost za moralno ustrajno dobar život
Ove krjeposti stječu se ljudskim nastojanjem.
One su plodovi i klice moralno dobrih čina.

Među ljudskim vrlinama ili krjepostima možemo
Izdvojiti četiri koje se nazivaju stožernim
jer se sve ostale svrstavaju oko njih, to su:
razboritost, pravednost, jakost i umjerenost.

Razboritost je krjepost koja upućuje
praktični razum da u svim prilikama
razlikuje naše istinsko dobro i da izabere
prikladna sredstva da ga uspješno izvrši.
Razboritost je ujedno „ispravna norma
djelovanja“ piše sv. Toma Akvinski.

Pravednost je moralna krjepost koja
se sastoji u postojanoj i čvrstoj volji
kada odlučujemo i od sebe dajemo
Bogu i bližnjemu ono što im pripada!

Jakost je moralna krjepost koja
u poteškoćama osigurava čvrstoću
i postojanost u traganju za dobrom.
Ona jača odluku da se opremo napastima
i lakše svladamo zapreke u moralnom životu.

Krjepost jakosti osposobljava da pobijedimo
strah, čak i smrt, i da se odvažno suočimo s
iskušenjima i progonstvima. Ona daje hrabrost
da se čovjek odrekne i ako je potrebno da
i sebe žrtvuje da bi obranio pravednu stvar.

Umjerenost je moralna krjepost koja
obuzdava privlačnost naslada i osposobljuje
za ravnotežu u upotrebi stvorenih stvari.

Umjerenost osigurava vladavinu volje nad
nagonima tako da uravnotežena osoba usmjerava
svoje osjetilne težnje prema objektivnom dobru
i ne dopušta biti upravljana prema svojim
strastima. Ova krijepost u Novom Zavjetu
nazvana je „uzdržljivost“ ili „trijeznost“.

Izreka in medio virtus, „krjepost se nalazi u
sredini“, u vidu moralnog zakona znači da se
krjepost nalazi u sredini između nedostatka i
obilja. Ipak, in medio virtus nije poziv na
osrednjost. Krjepost nije sredina između dva
ili više poroka već ispravnost volje – vrhunac
volje – koji je suprostavljen ponorima poroka.

(Post je usklađen prema teološkoj literaturi)

(za one koji žele napredovati u vjeri)

Kršćanstvo po Kristu i njegovoj žrtvi, jedina je
religiji pokrenuta od samoga Boga, pokrenuta
je tako radosna vijest Ljubavi koja poziva na
međusobnu ljubav, bratstvo jednakost, mir,
dostojanstvo čovjeka, nepovredivost osobe,
te ističe pravu vrijednost osobe i ljudskog bića...
svih ljudi, religija kojoj je Bog stvarno nadahnuće
i cilj, Bog koji je Ljubav i ujedno Predmet ljubavi.

Po/red riječi Evanđelja, Bog među ljudima ima
svoje odabranike (mistike) na svoju slavu i
potvrdu religije koja nasljeduje Krista, pa danas
krščanske mistike prepoznajemo po njihovom
životu, oni pored posebnih darova imaju razvijenu
i kontenplativnu molitvu ili molitvu sa dubokim
i neposrednim odnosom čovjeka i Boga, odnosom
koji trajno pročišćuje i posvećuje dušu osobe,
kroz produbljivanje vjere i nesebične ljubavi.

Mistik ima ili može imati i karizmatske darove,
poput govora u jezicima, dar liječenja, stigme,
proroštva..., koje većina ljudi nema, no Bog je
svojim odabranicima udijelio taj dar isključivo
s određenom apostolskom svrhom ali taj dar/ovi
nisu namijenjeni osobnoj dobrobiti, niti ih je Bog
darovao da bi se osoba njima služila u privatne
svrhe, pa i po tome razlikujemo prave mistike.

Treba imati na umu da postoje osobe koje nisu
pobožne, niti nasljduju kršćanske vrijednosti, a
mogu raspolagati sličnim darovima i sposobnostima
demonskog podrijetla, te svojom bujnom maštom
i vizijama, nadrilječništvom i prorokovanjem
prenositi svoje obsjene i navoditi na krivi put.

Prema iskustvima katoličkih mistika koji su
prolazili put čišćenja duše kroz neposredno
iskustvo Boga, kroz rasvjetljenje do mističnog
sjedinjenja s Bogom, oni otkrivaju zakonitosti
prema kojoj je Bog uzročnik i utemeljitelj naše
cjelokupne evolucije svih životnih procesa te
ujedno i transcedentalnog počela svih stvari.

U svom rastu, mistici su imali intuiciju prisutnosti
Boga u punini svog bitka i spoznaju bez prostornih
i vremenskih ograničenja, Boga koji ostvaruje čovjeka
kao slobodno biće, te dolaze do spoznaje postojanja
duše koja može biti i postojati neovisno o tijelu
te može živjeti i nakon rastanka sa tijelom...

(za one koji žele napredovati u vjeri)

Bog nikome ne uskraćuje svoju milost
jer želi da se svi spase i svi su pozvani
na svetost, pa milost kao božji dar nama
i u nama, postaje izvor djela posvećenja;

Milost liječi i podiže našu grešnu narav,
ranjenu istočnim grijehom i čini nas
sposobnim djelovati kao djeca Božja
i nasljedovati Kristov lik to jest, biti,
svaki ponaosob, u naravi drugi Krist.

Ova sličnost Kristu očituje se u vrlinama,
pa potom, posvećenje znači rast u svetosti,
postižući sve neposredniji odnos s Bogom
do točke postajanja ne samo drugog Krista
već samog Krista, kao jedno te isto s Njim.

Rast u svetosti zahtijeva slobodnu suradnju
s milošću, a to podrazumijeva trud, borbu,
zbog poremećaja koji je uveden grijehom
radi čovjekove prirode i sklonosti grijehu.

Nema svetosti bez odricanja i bez borbe,
bez tog duhovnog boja, a kako bi pobijedili
u asketskoj borbi, moramo moliti Boga
da primamo milosti kroz sakramente.

Naše zajedništvo s Kristom bit će konačno
samo u nebu, zato moramo moliti Boga
za milost konačne ustrajnosti, to jest,
za dar žrtvovanja u Božjoj milosti, tako da
odlazimo sa svrhom sebedarja u ljubavi!

Poruka naše Nebeske majke Marije
od jučer 02.04.2019. g., preko
vidjelice Mirjane:

„Draga djeco,

kao majka koja pozna svoju djecu
znam da vapite za mojim Sinom.
Znam da vapite za istinom, za mirom,
za onim što je čisto i nije prijetvorno.

I zato vam se ja, kao majka,
po ljubavi Božjoj, obraćam i pozivam
da moleći čistim i otvorenim srcem
sami po sebi spoznate moga Sina
Njegovu ljubav, Njegovo milosrdno srce.

Moj Sin je u svim stvarima vidio ljepotu.
On traži dobro u svim dušama,
čak i ono malo skriveno,
da bi oprostio zlo.

I zato, djeco moja, apostoli moje ljubavi,
pozivam vas da mu se klanjate,
da mu neprestano zahvaljujete
i da budete dostojni.

Jer On vam je govorio božanske riječi,
riječi Boga, riječi koje su za sviju i zauvijek.
Zato, djeco moja, živite veselje, vedrinu,
jedinstvo i uzajamnu ljubav.

To je ono što vam je potrebno u današnjem svijetu.
Tako ćete biti apostoli moje ljubavi.
Tako ćete svjedočiti moga Sina na pravi način.

Hvala vam. ”