(Milost i trud)
Kada znamo da je Božja milost sa nama,
ona nam daje snagu, mudrost i što god
je potrebno da možemo razumjeti i činiti
sve ono što je Bogu milo. Tu vrstu milosti
mi trebamo i tu je vrstu milosti sveti Pavao
imao i kazivao u svom životu. Zbog toga
on kaže: “Milošću Božjom ja jesam što jesam
i njegova milost iskazana meni ne bijaše uzaludna,
nego sam se trudio više negoli svi oni; ali ne ja,
nego milost Božja koja bijaše sa mnom“
Kada doista jesmo u milosti i kada ona djeluje
u nama ona proizvodi trud, napor da činimo ono
sto Bog želi i traži od nas. Neki ne vole takvu vrstu
milosti. Oni više vole milost bez truda ili napora.
Tako je jedan od učitelja te “druge milosti” dao
naslov svojoj knjizi “Predodređeni za vladanje:
tajna beznapornog (eng. effortless) uspjeha,
te cjelovitog i pobjedonosnog života”.
Nije čudo, stoga, da neki ljudi vole – bez napora,
biti uspješni i pobjedonosni. To zvuči primamljivo,
zar ne? No, milost koju je Pavao imao ona je u
njemu proizvela trud, napor da oostvari Božju volju.
Zna se da je ljudska narav ranjena grijehom te kao
rezultat, ima sklonosti koje nisu prirodne, već su
posljedica grijeha po istočnim grijehom i po svojim
osobnim grijesima kojima se čini bližnjemu ono što
moralan čovjek ne čini i ne želi da mu drugi čine.
Ovdje se ponavlja pitanje: što je dakle na nama činiti
da bi primili milost/i. Prvo, treba priznati i zatražiti
oprost svojih grijeha (svako ih ima), obratiti se,
oprostiti sebi i drugima, te prihvatiti volju Božju u
svom životu (biti ponizan). Da li je to teško?
To nije lako, jer se treba odreći nekih udobnosti
poroka, grijeha koji žele odgoditi Božju blizinu.
Kada primimo milost, tada naše rane zacjeljuju, rane
koje su ostale kao posljedica grijeha i ometale stjecanje
i vršenje ljudskih vrlina/krjeposti. Život po milosti koju
steknemo i živimo po njoj, ne isključuje trud, poteškoće
odricanja, dapače, dobivamo snagu, lakše je sve izdržati
te ostati u vjeri nadi i radosti života - u Božjoj blizini...
Post je objavljen 30.04.2019. u 08:29 sati.