Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

31.10.2014., petak

Ljubav u Sahari

anybody seen my baby photo anybody-seen-my-baby_zpsea6e2d44.jpg

Ljubav u Sahari

naravno, za žene se podrazumijeva:
trebaju biti voljene
mažene-pažene, tetošene
obasipane darovima pažnjom
snubljene svjetlucavim šarenim stakalcima
zlatom, srebrom, finim suknom i svilom
debelim bankovnim računom
nježno tkanim i potiho izgovorenim stihovima (po mogućnosti u vezanom stihu)
zabavljane lucidnim humorom i povremenim dubljenjem na glavi
princeze i kraljice
posljednja kap vode u pustinji...

to je prirodno
tako se to radi na Discovery Channelu

međutim kada po tko zna koji put pukne stvar
kada se još jednom uruši taj krhki ljubavni svijet
nakon čitavog niza malih smrti
nakon brokera, burzovnih mešetara, bankara,
dirigenata, slikara, glumaca, spisatelja,
vodoinstalatera, automehaničara, policajaca,
nakon latino lovera,
Grka, Talijana, Francuza, Senegalaca
nakon čitave te iscrpljujuće potrage za srodnom dušom
žena nikada neće stati pred ogledalo i zapitati se:

«pa dobro, draga moja,
koje su to geografski dužine i širine
na mapi tvog bića
koje bi zapravo trebale biti
tako frenetično voljene? ha, koka? koje to?»

urlikom zvijer, za debakl će optužit sudca,
čovjeka sa surlicom
kurviša prokletog!

i čitav Svijet, naravno

to je prirodno
tako se to radi na Discovery Channelu


muzika za ugođaj: The Cardigans, Lovefool

- 12:21 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

29.10.2014., srijeda

Refleksije

sunrise photo rise_zpsf67d6ef5.jpg



Promatrao sam trudno purpurno nebo iz kojeg se rađala zlatna zora. U glavi sam još uvijek mogao čuti simfoniju iz sna. Posegnuo sam za plahtom s kreveta i na njoj, velikim crnim slovima sprejem ispisao:

SAMO VAS GLEDAM !

Uzeo sam dva teška stativa za reflektore koje sam namjeravao povezati sajlom i na nj ovjesiti transparent, te redateljski stolac na sklapanje, pa se zaputio na Trg sv. Lubrikantskog, pred zgradu Vlade.
Točno nasuprot ulaza u najviše državno tijelo rasprostro sam transparent i sjeo na redateljski stolac.
Prišao je pozornik.
- Dobar dan, osobnu kartu – rekao je strogo.
Pružio sam mu osobnu.
- Što to radite – upitao je.
Prstom sam pokazao transparent.
- Samo gledate?
Kimnuo sam glavom.
- Ispraznite sadržaj svojih džepova.
- Nemam ništa u džepovima – rekao sam.
- Ustanite – naredio je.
Ustao sam. Pretražio me je. Ništa nije pronašao.
Nakon što je provjerio podatke vratio mi je osobnu, pa lijenim korakom odšetao do kolege koji je stajao na ulaznim vratima. Izmijenili su nekoliko riječi. Držali su me pod budnim okom dok su ministri, zamjenici ministara, njihovi pomoćnici i pomoćnici njihovih pomoćnika te ostali državni službenici ulazili i izlazili iz zgrade.
Nepomično sam sjedio do pet poslijepodne, zatim sam spakirao stvari i pošao kući.

Sutradan sam učinio isto. Deset minuta nakon što sam se utaborio pridružilo mi se petnaestak ljudi. Donijeli su vlastite stolce i sjeli u liniju, bez riječi. Samo su gledali. I njih je, naravno, svakog ponaosob čuvar reda revno provjerio. Do pet poslijepodne nitko se nije pomakao niti je prozborio riječ. Razišli smo se u miru.

Idući dan skupilo nas se stotinjak, a u četvrtak nas je bilo 1000. U petak su sve okolne ulice bile pune nijemih i nepomičnih ljudi. Čitavo to vrijeme nitko nije dobacio grubu psovku, niti je uzviknuo kakvu bombastičnu parolu, učinio omalovažavajuću gestu ili prijeteći pokret spram državnih dužnosnika. Ipak, očekivano, sa rastom šutljive većine, oko parlamenta gomilale su se snage represivnog aparata.

Zapuhao je hladan sjeverac. Na zvoniku crkve sv. Lubrikantskog odzvonilo je podne. Ustao sam. Za mnom – svi kao jedan – ustala je i šutljiva većina.

Krenuo sam ka ulazu.

muzika za ugođaj: LEGIONARII - Stahlpakt Black Sun March (Album Version)


- 09:26 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

27.10.2014., ponedjeljak

Gladni u Međugorju

Sa likovnim kolonijama vam je isto kao i sa vjenčanjima, možete ih podnijeti tek određen broj. U mom slučaju pet. Do tada sam već bio ispunio kvotu, međutim kada mi je poštar Lala uročio pozivnicu da sudjelujem u likovnoj koloniji Međugorje XXX (podatci poznati uredništvu) rekao sam, moram poći, moram osjetiti ima li ondje ičega, možda čak – s obzirom da imam kvalitetne nadčulne antene – ugledam Gospu i postanem smjeran kršćanin, a ne ovaj gadni, osamljeni, zajedljiv, nerealizirani, prezira vrijedan intelektualac!
Stoga sam otpisao: zahvaljujem na pozivu, bit će mi čast i zadovoljstvo sudjelovati u vašoj koloniji. Vidamo se uskoro...
Spremio sam slikarski pribor, ali ne i uljene boje, i sjeo na ponoćni bus. Vozilo je bilo gotovo prazno. Tek nekolicina sumnjivih lica i niti jedan komad. Sklopio sam vjeđe i spavao glavninu puta.
Na granici policajac je uzeo moju putovnicu na provjeru. Zašto baš meni, nikada nisam uspio dokučiti.
U Međugorje smo pristigli oko 8 izjutra. Uspostavilo se da su svi putnici redom bili umjetnici.
Sa dvojicom sam sjeo na pivo. Ostali su nekamo otprhnuli.
Janko je bio je amater-slikar iz Letovanića, ali ne samo da je bio amater-slikar iz Letovanića, bio je i poduzetnik, kupovao je karakteristične drvene kuće tog podneblja s namjerom da načini turističku atrakciju, etno selo. Bio je ponosni vlasnik tri kuće i slikao ih je napamet, jednu za drugom, kako ću se kasnije imati priliku uvjeriti. Zapravo, samo to je slikao.
Šime je bio osnovnoškolski profesor te naturalizirani Zagrepčanin iz Brčkog.
Pijuckali smo piće dok se nije pojavio pomoćnik organizatora i poveo nas u sjemenište, mjesto gdje smo imali noćiti narednih dana.
Profesor mi je legao, činio se dovoljno opuštenim i dovoljno depresivnim da bih se s njim mogao družit, a i ja sam njemu nekako sjeo. Sporazumjeli smo se da dijelimo samostansku ćeliju.
Sad, kad netko veli sjemenište, pred očima mi redovito iskrsne slika svećeničkih pripravnika što se izgubljeni vrte u krug, poput derviša, ili se poput ortodoksnih Židova pred Zidom plača kimaju naprijed-nazad gornjim dijelom tijela, ti mladići-jangsteri nabreklih muda i ukrućenih udova što u seksualnoj groznici cvile i zazivlju Boga: ne dovedi nas u napast! Trude se ostati smjerni, oduprijeti se zovu požude, ne pokleknuti i zgrabiti vlastito spolovilo te istresi to žuljavo sjeme na pod! Sjeme u sjemeništu! Gomila sjemena u sjemeništu! Pače hektolitri sjemena u sjemeništu!
Stupivši u sobu, infracrvenim pogledom slikara-forenzičara, bez da sam prethodno upotrijebio kakav reagens, razabrao sam tragove grijeha na bijelim zidovima. Obilatog grijeha! Momci su bili slabi i bili su grješni.
Odložio sam ranac na pod i pomislio, pa dobro, spavao sam i na zašpricanijim mjestima. Mislim, u vlastitoj sobi.

Tijekom tog likovno-kolonijalnog razdoblja zadaća nam je bila načiniti što više slika. Slike su potom u trebale završiti na nekoj aukciji u jednom od viđenijih zagrebačkih hotela, a prikupljeni iznosi bio je namijenjen Komuni za narkiće, pošto vrt svetog Franje u kojem smo radili jest bio komuna za narkiće.
Imali smo izbor slikati u tek ožbukanoj prostoriji - štalici – ili u pinjol šumarku.
Izabrao sam šumarak. Ukoliko se Bog manifestira u ovom krajoliku ja sam spreman uhvatiti ga za bradu, razmišljao sam. Promatrač, kako pokazuje sveti Gral kvantne fizike – Double Slit Experiment – nepojmljivo važan jest.

I tako sam slikao međugorski šumarak. Prvog dana posudio sam nekoliko akrilnih boja od Letovanića. Rezultat i nije bio loš s obzirom na oskudna izražajna sredstva. Studenti širokobriješke akademije odmah su asocirali – August Macke. Jah-jah, naravno! Svaki kutak likovnog svijeta istražen je i ma što god da čovjek učini to uvijek podsjeća na već viđeno. Pa se povlače paralele: Repin, Renoir, Matisse, Picasso, Courbet, Serov, Tizian, Dearain, Nolde, Soutine, Dufy, Kooning, Hodgkin, Calder, Masson, Jawlensky, Rottluff, Kirchner... – August Macke - složio sam se jer mi se sviđala jedna studentica.

august macke photo macke_zps31ff15b6.jpg
Macke, August, 1914, v. 62,5 × 75,3 cm, ulje -platno


Sutradan sam ponovo pokušao ući u trag esencijalnim silama. Ovog puta promijenio sam taktiku i tehniku, maskirao sam se u grm i uzeo akvarel! Slagao sam boje u poetskom skladu kada se pojavio glavni organizator.
- Super ti je to, ali daj naslikaj jednog Gladnog – rekao je baršunastim glasom.
Sad, Gladni je slika koju sam bio naslikao 1995., u strahu i očaju, nakon ratnog, postakademskog i tranzicijskog šoka. Njome sam anticipirao svoju bijednu i neunosnu slikarsku budućnosti, a čini se i hrvatsku budućnost. Slika je bila reproducirana u nekom katalogu i na osnov nje uručen mi je poziv za sudjelovanje u koloniji, kasnije sam pokopčao.
- Huh, Gladni – frknuo sam – davno je to bilo! Ne mogu se ponovo ufurati u taj film. Sada radim na posve drugačiji način.
- Jedan mali gladni – rekao je on. – Mali, mali gladni. Možeš ti to. Kako ne!
- Dobro, vidjet ću što mogu učiniti – rekao sam tek da ga se riješim.

gladni photo gladni1_zps7f2eb703.jpg
Gladni, 1995, v. 80x60cm, ulje-platno


Naredni dan ponovo sam slikao šumarak u potrazi za Gospom. No Gospe niotkuda. Umjesto nje ukazao se organizator.
- Šumarak? – upitao je razočarano.
- A, je – rekao sam.
- A gladni? Mali gladni?
- Gladni, nix – slegnuo sam nemoćno ramenima.
Smračio se. Najmanje 5 tisuća kunića raspršilo se u ružičastom oblaku dima. Do završetka kolonije nije me niti pogledao. Bilo je jasno da žali što me pozvao. Na određen način osjećao sam krivnju što sam ga iznevjerio.
Posljednjeg dana dao sam sve od sebe da uprizorim tog prokletog Gladnog, no nešto u meni je nadjačalo i ponovo sam naslikao pejzaž. Fantastična vizija i susret s Gospom je izostao.
Bio sam blago rečeno utučen. Tu večer zaputio sam se u birtiju Kod vidjelice, na kraj mjesta. Ondje sam zatekao hodočasnike iz Irske. Sjeo sam s dvije gospođe iz Belfasta od 60 i nešto godina, i tipom od cirka 55, i oblijevao sam se do kasno u noć. - Bože što su ti mogli popiti! Kada se astenična baba odrvenila, njezina mi je kolegica došapnula:
- Njoj su Englezi ubili dvoje djece!
A onda je cimnula prema tipu.
- A on radi u Mancehsteru!!!
Pridigao sam se lelujavo i zapjevao:

If you had the luck of the Irish
You'd be sorry and wish you were dead...

To je prenulo ovo dvoje uspavanih. Ustali su i pridružili mi se u pjesmi.

You should have the luck of the Irish
And you'd wish you was English instead!

Konobar nas je promatrao pogledom punim prezira. Pokazao sam mu srednji prst.

To vam je uglavnom pripovijest. No, što sam zapravo kanio reći? Nakon tri pive čini mi se da sam se malo pogubio. Aha, da, pa to da unatoč stečenom znanju i tituli akademskog slikara je nisam profesionalac, nipošto, jer profesionalac je uvijek na nivou, on je u stanju razdvojiti osjećaje od uma za veći benefit, u slavu novca. Ako se profesionalca angažira da naslika govno lokalnog despota, on će ga spremno naslikati; ukoliko mu se naredi da sam sebe pojebe u dupe s drškom kista, bez da ga prethodno namaže lanenim uljem, učinit će to; da uljepša lice ružne infantkinje ne treba mu niti reći, naravno da će to učiniti prema vlastitom nahođenju...
Ili da se prebacimo u literarni milje, tamo stvari još žešće zaudaraju: ukoliko se od profesionalnog pisca zatraži da napiše biografiju u prvom licu korumpiranog političara, beskrupuloznog tajkuna, heroja tranzicije i privatizacije, nezasitnog pohlepnog bankara, vjernog sljedbenika ekonomske doktrine psihopata Miltona Friedmana, generala-kamionđije i sadističkog narodnog junaka okrvavljenih ruku, on će kao pisac iz sjene spremno prihvatiti tu opciju; napisat će i bespoštedan, denuncirajući članak političkog protivnika za dnevne novine; i korporacijski roman pod naslovom Punoglavci; i humanistički govor državnog poglavara pred Ujedinjenim narodima; i dogovorenu korespondenciju s crnim vragom ukoliko to od njega zahtijeva njegov urednik; i banalan scenarij za tv sapunicu; i libreto za soft-porn operu, i tako dalje, i tako dalje, i zar tako dalje?

Slikari, pisci, glazbenici, glumci… Gomile i gomile ljudi bez umjetničkog i moralnog integriteta. Svi redom profesionalci, do srži! Strictly business i no hard feelings. – Da se smrzneš!

Muzika za ugođaj: John Lennon, Luck Of The Irish
- 09:54 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

22.10.2014., srijeda

Ćudoredni gospodin Ripley

snosha iz solosha photo graveyard_stroy_zps63744370.jpg


Nikako mi nije polazilo za rukom pronaći posao, ujutro bi se probudio, ispio kavu i napisao 20 000 molbi (štono kažu ameri, practice makes perfect), zatim bih besciljno lutao gradom.
Jednog poslijepodneva susreo sam tako Jurija, mog cimera iz studenskih dana, nisam ga vidio čitavo stoljeće, bili smo si dobri u to vrijeme, skoro pa prijatelji, usudio bih se reći. - Čime se baviš - upitao je.
- Trenutno tragam za poslom - otpovrnuo sam.
- Ukoliko si zainteresiran mogu ti srediti posao na groblju - rekao je dobrohotno.
- Taman prema mojim kvalifikacijama - promrmljao sam isfrustrirano i dodao – ma, daj što daš!
Zapisao je telefonski broj i obećao da će se ubrzo javiti. Bio sam skeptičan, nikada mi nitko od poznanika i rodbine nije pružio niti mali prst, a kamo li ruku. Sutradan je zazvrndao telefon. Bio je to Juri. – Sređeno – rekao je – javi se tu i tu, tom i tom.
- Hvala stari, pravi si drug – istisnuo sam ganut.
- To je najmanje što mogu učiniti za tebe. Na kraju krajeva ti si me spojio sa Patricijom. U braku smo već deset godina, imamo troje prekrasne dječice. Nisam ti to rekao?


Dobio sam posao noćnog čuvara na glavnom gradskom groblju. Moj zadatak bio je da slušam radio, gledam tv, pijuckam zagorski kiseliš razblažen s mineralnom vodom i pušim jeftine cigarete. Povremeno sam morao baciti pogled na nekoliko sigurnosnih kamera i prošetati grobljem da provjerim ima li možda «paranormalnih» aktivnosti.
- U pravilu ništa se ne događa, no katkad možeš zateći neprijatelje antifašizma kako vandaliziraju spomenike NOB-a --- kradljivce cvjetnih aranžmana, osobito u vrijeme Sisveta --- usmrđene adolescente što se nasmrt opijaju i prizivaju duše pokojnih na grobovima oceubojica --- ima i sotonista, sriču psalme crne mise na latinskom, unatraške, dok stoje unutar stipsom iscrtanog pentagrama --- i gradske vještice na sabatu, bajaju, vračaju, puštaju pijevcima krv, piju mlijeko od tovara pomiješano sa izmetom šišmiša --- te duhovi, dakako - rekao je moj supervizor Miško posprdljivo.
- Duhovi – hinio sam prestravljenost.
- Da, ali oni su posve bezopasni.
- Zar tako?
- Pa, ne znaš li to?


Posao na mjestu noćnog čuvara poticao je već drugi tjedan bez posebnih uzbuđenja. U petak, 15. listopada, u dva sata izišao sam u ophodnju. Večer je bila blaga, zrak je mirisao na mokri duhan i prolaznost. Na nebu se kočoperio pun mjesec. Vidljivost je bila tolika da sam isključio baterijsku lampu.
Počelo me obuzimati neko žalobno raspoloženje dok sam hodao Mrtvačevom stazom.
Sva naša nastojanja, sve naše ideje, svi naši stavovi, sve naše tajne i laži, naša bol i naša ljubav završit će ovdje, dva metra ispod zemlje, u posvemašnjem zaboravu. Već u sljedećem naraštaju nitko neće znati jesmo li kroz život vodili teške borbe ili nam je išlo kao po loju ---jesmo li po nasljednom pravu baštinili obiteljsko blago i društvene veze ili smo se neprekidno davili u živom blatu i govnima --- jesmo li mudro iskoristili talente ili smo ih se odrekli ne bi li nadišli vlastite nedostatke --- jesmo li proživjeli skrovit, kukavan ili odvažan život --- jesmo li bili imperativno moralni ili je naš moral bio rastezljiv kao žvakaća guma --- jesmo li preferirali moć ili ljubav --- No, sve je to ionako nebitno. Koračamo kroz život podarujući mu Smisao. Činimo to kroz narativ, pretvarajući ga u priču, što nas navodi na posve krivi trag, razmišljao sam.


Zatekao sam se u sektoru C, sjever-sjeverozapad, kada mi se učinilo da čujem ljubavne zvuke.
Zastao sam i naćulio uši.
O-da, netko je u neposrednoj blizini prkosio javnom redu i ćudoređu.
Isključio sam voki-toki i počeo se prikradati mjestu zločina. Ubrzo, na nadgrobnoj ploči prekritoj mahovinom, podno starog naherenog spomenika obraslog bršljanom, s natpisom koji je izbrisalo vrijeme, ugledao sam muškarca i ženu u misionarskom položaju. Bili su kao od majke rođeni. Grob je bio okružen sa 12 svijeća, izbrojao sam.
Pritajio sam se u grmu s namjerom da ih zaskočim na samom vrhuncu. Zlurado sam se cerekao u sebi...
Međutim, trajalo je to. Žena je stenjala, ječala, mumljala, prigušivala glasove koji su se nekontrolirano otimali iz grla. Bila je bombočić, prava mala džepna Venera, nešto poput Kylie Minogue u najboljim danima. Tip koji ju je prašio također je bio savršen, baštinik doriforovih gena, nešto pak poput Matthew Mcconaugheya, s tetovažom kineskog zmaja na leđima.
Tada je Matthew promijenio položaj i zajašio Kylie straga. Žustro je nabijao.
To-to-to.... daj mi ga --- daj... --- to to to ... bivala je ona sve glasnija.
A sada iznenađenje večer, rekoh u sebi, spreman da izronim iz mraka kao sablast. I umalo ne nadrapah! U posljednji tren zamijetio sam futrolu sa pištoljem. Mogli bi me okrutno kazniti shvate li da ih uhodim, pomislio sam i ostao pritajen. Vrag da ih nosi, ionako ne čine nikakvu štetu!
Matthew je ponudio Kylie da ga oralno dovrši. Nije imala ništa protiv, sisala je kao profesionalka. Matthew je urliknuo strašnim, primordijalnim urlikom, Kylie je spremno progutala tekuće uzbuđenje, do posljednje kapljice ejakulata.
- Kakvo pražnjene, sestro – rekao je Matthew promuklim glasom. - Kao da mi je tijelom prostrujalo milijun volti!
- Sve za tebe, dragi brate – odvratila je Kylie i počela se odijevati.
U njezinom međunožju spazio sam pimpek. Razrogačenih očiju, u nevjerici promatrao sam kontrast između zanosnog tijela savršene žene i tog visuljka dolje.

Par se odjenuo bez riječi, pa rukom pod rukom, ujednačenim korakom, pošao u noć. Njihove siluete isčezle su alejom brestova kao suludi san.
Još neko vrijeme ostao sam skriven u grmlju, a zatim sam uskom, ciglom popločenom stazom pošao na suprotnu stranu. Potrajalo je dok sam se zaobilaznim putem vratio u zaštitarske prostorije.
- Gdje si do sada - upitao je supervizor Miško - da te nije kakva dušćica uštinula za dupe?
- Sve je pod kontrolom - odgovorio sam pripaljujući cigaretu.


Muzika za ugođaj: Kylie Minogue - Sexercize - Official Video

- 14:03 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

17.10.2014., petak

DVIJE VIZURE

photo jabuke_padaju_zpscc304c03.jpg

DVIJE VIZURE

Ljetos na Braču, radišan domaći čovik
otac dva odrasla muškaraca,
did jednog diteta, drugo je na putu
odan suprug češke snahe
Tonči
komentirajući moju bradu:
- A lipo mu sidi brada...
- Jesam vam rekla – moja će žena.
- Je je – veli i dometne – PISNIK!
ne znajuć' za moje literarno zastranjenje.

Mjesec dana kasnije, Zagorje,
čovjek koji sa svojom mehanizacijom
srušio stoljetni hrast pred našom vikend kućom,
pošto ga je prije nekoliko godina polomila ljetna oluja,
crven u licu, voli si spiti, ne, kak i svi pravi muži,
s brkima na licu, ah da, naravno,
dakle taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek
nakon što se familijazirao kod-od susjedovog gemišta
također ima potrebu prokomentirati moju bradu.

Znaš kao mi to ovdje u Zagorju velimo, kaže pokazujući mjesta mojih obijeljenja.

„HVATA TI SE PLIJESAN!“

Naravno ja se odmah, onako književno-komparativno prisjetim Tončija i njegovog:

- A lipo mu sidi brada – PISNIK!

Dakle, taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek zadovoljan je svojom opaskom. Smijulji se fol dobrohotno, kao vrckav je on, a ne zlonamejra i glup.

Na trenutak razmišljam da kažiprstom kucnem po sljepoočici i odvratim:
„Hvata ti se plijesan“, ali odustajem. Nedostojna je to igra.

On nastavlja u revijskom tonu, sada se špinči
s kćeri koja studira pravo u Rijeci.
Jako je bistra, kaže, ona mu je sve.
No veli to više da bi se hvastao poznanstvom sa svim
„velikim pravnim facama“ i „ukoliko trebaš što samo se javi“.
Spomene se i supruge.
„Žena i ja „ kaže odmahujući glavom te pokazuje dva suprotna smjera.
Čitav je život radio u Sloveniji, nekoliko puta istakne značajno,
to mu valjda daje određeni profesionalni kredit, ne znam
neki proces diferencijacije u Plaviću, Miljani, Humu na Sutli...
Još malo pa će u penziju, a onda via more.
- I nitko ne bu trošil moju penziju, a-ne! - odlučan je.

Ustajem od stola,
imam posla, velim,
pa ih ostavim,
suseda Miška i Šefa, Rudu, Jureka ili Iveka
da sami dokrajče tih deset litara zagorskog kiseliša.
Gore, na brdu, sjednem na ležaljku
i prepustim se sunčevim zrakama.
Male brižne ručice kao na egipatskim crtežima
Amon Ra sa svim značajkama Atona
nježno miluju moju Amigdalu dok
stoljetni hrast umire dolje pri cesti, na tlu.

Mehr Licht!

„Više svijetla“, posljednje su Goetheove riječi.
Moj djed tvrdio je da su posljednje Goetheove riječi bile
„Usr'o sam se!“. Izvor mu je navodno bio J.P. Eckermann ili
Enes Čengić, ne sjećam se točno...

U svakom slučaju svijetla je više otkako je hrast oboren
i to mi godi.

Otvorim knjigu pa stanem čitati nešto od
S. Hawkinga.

muzika za ugođaj: Asaf Avidan - One day
- 13:36 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

06.10.2014., ponedjeljak

Iz školske antologije

raspeti photo raspeti_zpsa6bccdec.jpg
- Raspeti -


Iz školske antologije

Susretnem je
na autobusnom kolodvoru,
lik iz školskih klupa,
mnogo je ljeta ne vidjeh,
kaže da radi u Ministarstvu zaštite okoliša i prirode
i da su svi ondje na tabletama
ili na flaši
i da je pritisak nevjerojatan.
Ministar je blago rečeno jebivjetar,
mlad menadžer kojeg ništa ne zanima,
lobira se na sve strane,
natječaji se pišu gotovo s naputkom za tu i tu firmu,
domaći kraljevi smeća povezani su sa europskim kraljevima smeća
(naglasak na Bugari i Rumunji);
da se štedi na papiru,
a oni su faking administracija
pa kako da se onda štedi na papiru?
Kaže i da je u starom kvartu nema više
jer je crkva dobila povrat svojih prostorija
i da joj mati umirala prošle godine,
a otac se potom preselio u Lučko.
Ondje se posvetio vrtlarstvu.
Jedne noći pred vratima mu se skutrilo izgubljeno štene. Otvorio je vrata i prigrlio psa.
Dva dana kasnije brat je također donio psa.
- Rastajem se – rekao je. – Pobrini se za Jimmyja, stari.
Nedugo zatim i sestričina je doživjela bračni brodolom.
- Ujko Rudi, molim vas da se pobrinite za Deusa – uzdahnula je suznih očiju pružajući malog žgoljavog psa na lajni.
Ima i dva sina. Stariji je lep dečko.
Mlađi trenira Nanbudo u Mlinovima,
sa Reneom. Sjećaš li se Renea?
Koga? Hmmm, Renea? Da, sjećam se.
Suprug joj je neko vrijeme radio za Širokog,
pa za fiolićevu Magmu koja je propala,
sad radi za neki hostel,
nije da je baš na ti sa jezicima, kao u ostalom niti vlasnica,
ali su jako–jako-jako simpatični,
to pišu svi posjetitelji na forumima...

Ovdje ju gubim. Bavim se mišlju o vlastitoj prostati.
Već nekoliko mjeseci u tom predjelu osjećam
tupu bol. Možda je običan prostatis u pitanju, a može biti
i rak prostate. Pod hitno moram na pregled. Ne želim svršiti
poput Franka Zappe. A opet, što ako mi se svidi kada mi doktor zabije prst
u čmar i stane ispipavati u potrazi za nabreknućem žlijezde kestenastog oblika?

«Čuj, moram ići, zatvorit će mi Spiritus Rektumulus», izustim zabrinutog lica.
«A da-da, okej, i ja moram ići. Moram malog voditi na Nanbudo.»

Bože kakva napast!
Još kao djevojčica
imala je fizičku i psihičku kakvoću jedne babe.

Pa ipak,
na neki način
drago mi je da sam ju susreo
i da je ona
na neki njoj svojstven i čudnovat način
dobro.

Kao u ostalom i moja prostata,
iskreno se nadam.

- 11:13 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

03.10.2014., petak

Let it burn

photo seksualno_sugestivan_zpsd994dda3.jpg

Povremeno bi te zasvrbili tabani i tada bi uskliknula:
- To je znak, pod hitno moram nekamo otputovati!
Međutim, nikada nisi nikamo pošla.
Stvarno sam ti želio priuštiti to putovanje, via Paris, via Rim, via Venecija, ili osovina Beograd-Sofija-Plovdiv-Istanbul, na kraju krajeva obična Crikvenica bi dostajala, međutim, notorna je činjenica: ja uvijek putujem sam. Ipak, kada si jednom otišla, otišla si zauvijek. Za tobom je ostao roditeljski namještaj, obiteljske fotografije, kutijica od sandalovine ispunjena bižuterijom, notes s dnevnim zadatcima, gomila svakodnevne robe, ali i intimno rublje, jedan svileni negliže, samostojeće čarape, crni korzet; potom Jesenjin u izvorniku, nedovršena pisma u računalu, komadići ratnog dnevnika iz 91., izljevi nježnosti bivših ljubavnika ispisanih krasopisom na mirisnom papiru, jedan hođin zapis protiv uroka, klasična gitara na kojoj si katkad zasvirala Concierto de Aranjuez dugim, tankim prstima Paco de Lucíje; potom eterična ulja protiv melankolije zimskog solsticija (3 kapi bergamota, 1 kap divlje naranče i 1 kap jasmina); walkman što te je odvajao od ostatka svijeta dok si koračala maglovitim jesenjim jutrima; ptičje gnijezdo koje si donijela iz šetnje kao metaforu i ponešto sitnih poklona kojima sam te obasipao u prvim danima sreće...

Gledajuć' sve to ovdje, na kupu, natopljeno benzinom, deset godina kasnije, napokon spremno za lomaču dojma sam da si se najzad dala u bijeg pred vatrenom stihijom, bijesnim uraganom, nadirućom bujicom ili najezdom ponovo razbuđenih balkanskih koljača, još jednom... Eh, da, još jednom...

No, nije tako, ti si otišla, jednostavno si okrenula leđa ovoj vojsci kukavnih malodušnika što nama, cvjetovima različitih boja, nikada nisu pružili šansu. Napokon, pobjegla si i od mene, jer nisam bio niti dovoljno jak niti dovoljno hrabar da te spasim. Možda je samo nisi dovoljno volio, dobacuje zloguki glas iz mraka. Neću oponirati. Toliko je vremena prošlo. Danas je teško za išta zauzeti se drčno.

I prije nego li kresnem šibicu na pristojnoj udaljenosti, prije nego li plamen halapljivo proždre predmete, napomenut ću: ne kremiram ja ovdje našu povijest ili komadić tvoje povijest, ovdje prije svega kremiram svoju osobnu povijest, jer tvoje su stvari izmiješane sa dražesnim stvarima mog djetinjstva, frulicama mog dječaštva, oštrim stvarima nerazborita mladenaštva, sa nemuštim literarnim pokušajima i nezgrapnošću prvih crteža, sa skicama načinjenih srebrenkom, krokijima uhvaćenih masnim kreonom, studijama u ulju i dozlaboga smiješnom odjećom koju sam nosio, glupim maramama, širokom hlačama i košuljama drečavih boja; zatim tu je i duga rokerska kosa koju sam odrezao dan prije no što su me ekspeditirali u vojsku; fotoalbumi s fotografijama na kojima izgledam poput kakatoničnog idiota, ali i fotografije na kojima izgledam poput planetarne filmske zvijezde; audio-kazete s zaboravljenom glazbom, ploče, notesi, planovi udaljenih gradova, u apstraktnim oblicima ukotvljene boli, alkemičarski spisi na hebrejskom, kutije šibica iz cijelog svijeta koje sam skupljao čak jednu sezonu… Čitav jedan predmetni svijet koji bez interpretacije sveznajućeg pripovjedača ne govori ništa o tebi, o meni, o nama.

Neka gori u manjkavosti svojoj. Amen.
- 13:19 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>