Marketing
Let it burn
Povremeno bi te zasvrbili tabani i tada bi uskliknula:
- To je znak, pod hitno moram nekamo otputovati!
Međutim, nikada nisi nikamo pošla.
Stvarno sam ti želio priuštiti to putovanje, via Paris, via Rim, via Venecija, ili osovina Beograd-Sofija-Plovdiv-Istanbul, na kraju krajeva obična Crikvenica bi dostajala, međutim, notorna je činjenica: ja uvijek putujem sam. Ipak, kada si jednom otišla, otišla si zauvijek. Za tobom je ostao roditeljski namještaj, obiteljske fotografije, kutijica od sandalovine ispunjena bižuterijom, notes s dnevnim zadatcima, gomila svakodnevne robe, ali i intimno rublje, jedan svileni negliže, samostojeće čarape, crni korzet; potom Jesenjin u izvorniku, nedovršena pisma u računalu, komadići ratnog dnevnika iz 91., izljevi nježnosti bivših ljubavnika ispisanih krasopisom na mirisnom papiru, jedan hođin zapis protiv uroka, klasična gitara na kojoj si katkad zasvirala Concierto de Aranjuez dugim, tankim prstima Paco de Lucíje; potom eterična ulja protiv melankolije zimskog solsticija (3 kapi bergamota, 1 kap divlje naranče i 1 kap jasmina); walkman što te je odvajao od ostatka svijeta dok si koračala maglovitim jesenjim jutrima; ptičje gnijezdo koje si donijela iz šetnje kao metaforu i ponešto sitnih poklona kojima sam te obasipao u prvim danima sreće...
Gledajuć' sve to ovdje, na kupu, natopljeno benzinom, deset godina kasnije, napokon spremno za lomaču dojma sam da si se najzad dala u bijeg pred vatrenom stihijom, bijesnim uraganom, nadirućom bujicom ili najezdom ponovo razbuđenih balkanskih koljača, još jednom... Eh, da, još jednom...
No, nije tako, ti si otišla, jednostavno si okrenula leđa ovoj vojsci kukavnih malodušnika što nama, cvjetovima različitih boja, nikada nisu pružili šansu. Napokon, pobjegla si i od mene, jer nisam bio niti dovoljno jak niti dovoljno hrabar da te spasim. Možda je samo nisi dovoljno volio, dobacuje zloguki glas iz mraka. Neću oponirati. Toliko je vremena prošlo. Danas je teško za išta zauzeti se drčno.
I prije nego li kresnem šibicu na pristojnoj udaljenosti, prije nego li plamen halapljivo proždre predmete, napomenut ću: ne kremiram ja ovdje našu povijest ili komadić tvoje povijest, ovdje prije svega kremiram svoju osobnu povijest, jer tvoje su stvari izmiješane sa dražesnim stvarima mog djetinjstva, frulicama mog dječaštva, oštrim stvarima nerazborita mladenaštva, sa nemuštim literarnim pokušajima i nezgrapnošću prvih crteža, sa skicama načinjenih srebrenkom, krokijima uhvaćenih masnim kreonom, studijama u ulju i dozlaboga smiješnom odjećom koju sam nosio, glupim maramama, širokom hlačama i košuljama drečavih boja; zatim tu je i duga rokerska kosa koju sam odrezao dan prije no što su me ekspeditirali u vojsku; fotoalbumi s fotografijama na kojima izgledam poput kakatoničnog idiota, ali i fotografije na kojima izgledam poput planetarne filmske zvijezde; audio-kazete s zaboravljenom glazbom, ploče, notesi, planovi udaljenih gradova, u apstraktnim oblicima ukotvljene boli, alkemičarski spisi na hebrejskom, kutije šibica iz cijelog svijeta koje sam skupljao čak jednu sezonu… Čitav jedan predmetni svijet koji bez interpretacije sveznajućeg pripovjedača ne govori ništa o tebi, o meni, o nama.
Neka gori u manjkavosti svojoj. Amen.
Post je objavljen 03.10.2014. u 13:19 sati.