Marketing
DVIJE VIZURE
DVIJE VIZURE
Ljetos na Braču, radišan domaći čovik
otac dva odrasla muškaraca,
did jednog diteta, drugo je na putu
odan suprug češke snahe
Tonči
komentirajući moju bradu:
- A lipo mu sidi brada...
- Jesam vam rekla – moja će žena.
- Je je – veli i dometne – PISNIK!
ne znajuć' za moje literarno zastranjenje.
Mjesec dana kasnije, Zagorje,
čovjek koji sa svojom mehanizacijom
srušio stoljetni hrast pred našom vikend kućom,
pošto ga je prije nekoliko godina polomila ljetna oluja,
crven u licu, voli si spiti, ne, kak i svi pravi muži,
s brkima na licu, ah da, naravno,
dakle taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek
nakon što se familijazirao kod-od susjedovog gemišta
također ima potrebu prokomentirati moju bradu.
Znaš kao mi to ovdje u Zagorju velimo, kaže pokazujući mjesta mojih obijeljenja.
„HVATA TI SE PLIJESAN!“
Naravno ja se odmah, onako književno-komparativno prisjetim Tončija i njegovog:
- A lipo mu sidi brada – PISNIK!
Dakle, taj Šef, Ruda, Jura ili Ivek zadovoljan je svojom opaskom. Smijulji se fol dobrohotno, kao vrckav je on, a ne zlonamejra i glup.
Na trenutak razmišljam da kažiprstom kucnem po sljepoočici i odvratim:
„Hvata ti se plijesan“, ali odustajem. Nedostojna je to igra.
On nastavlja u revijskom tonu, sada se špinči
s kćeri koja studira pravo u Rijeci.
Jako je bistra, kaže, ona mu je sve.
No veli to više da bi se hvastao poznanstvom sa svim
„velikim pravnim facama“ i „ukoliko trebaš što samo se javi“.
Spomene se i supruge.
„Žena i ja „ kaže odmahujući glavom te pokazuje dva suprotna smjera.
Čitav je život radio u Sloveniji, nekoliko puta istakne značajno,
to mu valjda daje određeni profesionalni kredit, ne znam
neki proces diferencijacije u Plaviću, Miljani, Humu na Sutli...
Još malo pa će u penziju, a onda via more.
- I nitko ne bu trošil moju penziju, a-ne! - odlučan je.
Ustajem od stola,
imam posla, velim,
pa ih ostavim,
suseda Miška i Šefa, Rudu, Jureka ili Iveka
da sami dokrajče tih deset litara zagorskog kiseliša.
Gore, na brdu, sjednem na ležaljku
i prepustim se sunčevim zrakama.
Male brižne ručice kao na egipatskim crtežima
Amon Ra sa svim značajkama Atona
nježno miluju moju Amigdalu dok
stoljetni hrast umire dolje pri cesti, na tlu.
Mehr Licht!
„Više svijetla“, posljednje su Goetheove riječi.
Moj djed tvrdio je da su posljednje Goetheove riječi bile
„Usr'o sam se!“. Izvor mu je navodno bio J.P. Eckermann ili
Enes Čengić, ne sjećam se točno...
U svakom slučaju svijetla je više otkako je hrast oboren
i to mi godi.
Otvorim knjigu pa stanem čitati nešto od
S. Hawkinga.
muzika za ugođaj: Asaf Avidan - One day
Post je objavljen 17.10.2014. u 13:36 sati.