Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

28.11.2007., srijeda

DIJAGNOZA

Napravio sam svoju zadnju izložbu i onda mi je pukao film. Rekao sam ženi: dosta je bilo -eskapizam, gibamo odavde. U par dana smo se spremili, napustili stan u kojem smo bili podstanari posljednje dvije i po godine, i usred ciče zime zapalili u provinciju. Kućerak koji sam našao na internetu nalazio se u kotlini okruženoj šumom. Prvi i jedni susjedi bili su udaljeni pola kilometra. Bio je to simpatični srednjovječni debeljko sa ptsp-jem, počesto u hipici (kako su on i njegova žena iz milja nazivali njegovu hiperglikemiju), i njegova žena, također sa ptsp-ijem, no bez hipice... Oboje u prijevremenoj mirovini.

Prvi dućan bio je udaljen nekih dvadeset kilometara...

Ponekad smo morali natrag, u veliki grad, zbog obaveza i poslova.



Taj put kada sam ga sreo bio sam u potrazi za kuplung košarom za susjedov Jugo. Studirao je sa mnom slikarstvo, a onda se nakon studija počeo baviti video instalacijama. Naravno, nije bio neki slikar, ali ni neki videoinstalater. Zastao sam ga pozdraviti, a on se odmah raspričao ko navijen. O sebi i svojim projektima, naravno, o čem drugom? A ja? Ja sam ga slušao. Nisam imao potrebu pričati o sebi. Na kraju tog solokvija rekao je – I tak, sve je super, premda sam neko vrijeme bio hospitaliziran.
- Pa što je bilo?
- Završio sam u ludari!
- Ma nisi valjda.
- Bogami jesam.
- Ništa strašno, nadam se.
- ŠI-ZO-FRENIJA – rekao je značajno.
- Ideš!
- O, da!
Vidio sam mu u očima ponos. U njegovoj je glavi to bio konačan i neoboriv dokaz da je on jedan od onih rijetkih izabranika kojima je put do Parnasa zagarantiran.
- Pa bravo, čestitam, pravi umjetnik – rekao sam i pružio mu ruku.
Sa radošću ju je protresao. Nisam mu imao srca reći da ludilo nije privilegij samo velikih umjetnika. Posebno ne danas. To je nešto vrlo uobičajeno i dostupno svakom građaninu, poput auta. Umjesto toga rekao sam – Sada kada više nema nikakve sumnje u tvoju odabranost želim ti se ispričati što sam sumnjao.
- It's ok, čovječe!
- Nego slušaj, stvarno moram poći, ja nisam slobodan umjetnik kao ti pa da imam vremena na bacanje... Sada popravljam aute. Možda bi me mogao ubaciti u neki svoj video, znaš, kao ono: bivši umjetnik popravlja auto u grabi; bivši umjetnik kosi travu, i tako to... Što kažeš?
Zamislio se na trenutak, a onda mu je u oku bljesnuo luđački sjaj.
- To ti je kul ideja čovječe, vrlo kul ideja! – bio je iskreno oduševljen. – Daj mi broj.
Rekao sam mu krivi broj, pozdravio se i otišao dok je još tipkao mobitel.


Sjedio sam u kafiću Pijana žaba, i čekao ženu da završi sa svojim obavezama. Razmišljao sam o ljudima iz studenskih dana. Svi su redom prolupali: Ivana, Lana, Josipa, Bobi, Smradac, Pipi, Žuža... Manije, depresije, šizofrenije, neuroze, psihoze, histerije... To ti dođe kao neki postdiplomski, pomislio sam. Tko bi rekao, nisu tako izgledali. Uopće. Ili možda samo fingiraju i imaju dobru vezu, kao što su imali dobru vezu da se upišu na akademiju. Mislim, opće je poznata stvar da svaki pravi umjetnik prije ili kasnije mora imati dijagnozu.
- MA GONI IH SVE U KURAC – dopro je glas sa moje desne strane.
Pomislio sam da mi netko čita misli, međutim to je jedan prilično zarastao lik razgovarao sa svojim imaginarnim prijateljem u kutu. – GONI IH!
Zatim je opet prešao u tihi mod.
Nitko nije obratio pažnju.
Dohvatio sam novine i prelistao naslove: NAGURAO ŠESNAEST ZRNA GRAHA U SPOLVILO PA SE BACIO U NABUJALU RIJEKU; ZAKLAO BIVŠU SUPRUGU, NJENOG MUŽA, TIGRA I PSA; DESETOGODIŠNJAK I TRINAESTOGODIŠNJAG SILOVALI OSMOGODIŠNJAKA; PEKLA SINA U PEĆNICI; SABORSKI ZASTUPNIK FRANJO T. UHVAĆEN DOK JE MASTURBIRAO PRED MALOLJETNICAMA...
Ludilo je bujalo na svakom koraku, i bilo je dozlaboga zamorno. Nekoć sam mislio da sa mnom nešto nije u redu, neki blaži oblik ludila, a ispalo je da sam normalan. I previše normalan. Teško se nositi s tim.
Dao sam znak konobaru da ponovo natoči.
Još samo malo i biti ćemo ponovo u našem malom raju, pomislio sam.
Tamo gdje smo išli nije bilo ničeg... niti televizije... niti interneta... čak niti radija...
Tek šuma...
I mi.
- 19:16 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

25.11.2007., nedjelja

Truffautova ostavština

Kada je 1984. godine umro poznati francuski redatelj novog vala, François Roland Truffaut, u njegovoj su radnoj sobi nađeni opsežni dosjei koje je, poput kakvog predanog obavještajca, vodio o većini ljudi koje je poznao, s kojima je radio, i koji su ga okruživali. Njegova udova nije ih željela niti krajičkom oka pogledati jer se, kako je sama rekla, bojala onog što bi tamo mogla naći o sebi.

2007. otišao sam u Francusku. Tamo mi se toliko svidjelo da sam ostao duže no što sam namjeravao. Nastanio sam se u Parizu, na Clichyju, u Rue de Lemercier. U kafiću zvanom Bijeli zec, na Montmartreu, upoznao sam čovjeka po imenu Guillaume Bisset. Bio je uspješan lopov i vrlo duhovit, šarmantan momak s puno stila, zajedno smo lovili komade. Ubrzo smo postali dobri prijatelji. Bio je pasionirani ljubitelj Truffautovog lika i dijela. Jedne večeri, dok smo sušili krigle u Bijelom zecu, priznao mi je – Dokopao sam se tih dosjea. - Muljaš me - rekao sam - ništa ti ne vjerujem. – Ne šalim se – rekao je ozbiljno. – Mjesec dana nakon što je objavljen podatak da ih je pisao provalio sam u njegovu kuću i pokupio ih. Sve redom! – Doista? – Kad ti kažem, časna riječ. – Ali o tome nije bilo ni riječi u novinama. – Pa naravno - nasmijao se. – Stari moj, da ti samo vidiš čega sve tamo ima. – dodao je - Čega? – U-hu-hu-hu i o-la-la – glasno se nasmijao tako da se čitav kafić okrenuo. – Jednom ću ti reći.

Jedne zimske noći, bliže ponoći, smrzavajući se u svom sobičku, s mukom sam se trudio prevesti manje zahtijevan roman Amélie Nothomb, Hyigične de l'assassin kada li mi je na prozor netko zakucao. Bio je to Guillaume. – Stari, u velikoj sam gabuli – rekao je nemirno – trebam uslugu. Želim da mi pričuvaš nešto, samo nekoliko dana, dok se stvari ne smire. – Dobro – rekao sam. – Do groba sam ti zahvalan, prijatelju – rekao je i s ramena skinuo kožnu poštarsku torbu. – Čuvaj mi to, molim te, ko oči u glavi. – Ništa ti ne brini – rekao sam, a on je nestao u hladnoj, maglovitoj pariškoj noći.

Prolazili su dani, a on se nije vraćao. Nakon dva mjeseca odlučio sam pogledati što se nalazi u torbi. Nekoliko dragulja, finih ogrlica, dijamantno prstenje, i naravno, kao što sam slutio, Truffautovi dosjei. Većina ih je bila napisana rukom, tintom, tek je nekolicina bila otipkana na pisaćoj mašini. Pokušao sam ih čitati, ali moj je francuski bio preslab. Potaknut znatiželjom, odlučio sam prekinuti prevođenje Amélinog romana, i primiti se prevođenja Triffautovih dosjea. Prijevod je napredovao sporo ma koliko god sam se trudio i to me je bacalo u očaj. Te je noći bilo neizdrživo hladno u sobi pa sam odlučio s prevođenjem nastaviti u Bijelom zecu. Pokupio sam dosjee i otišao. Pio sam kuhano vino. Grijalo me je iznutra. Iznenadno sam oćutio ono već davno, već zaboravljeno osjećanje za koje sam mislio da je u potpunosti i zauvijek isčezlo: opet sam bio pun ljubavi, opet sam bio sposoban voljeti. No gdje li je bila ona? Tko li je bila ona? Osvrtao sam se po kafiću. Nije bila tamo. Skupio sam papire, izašao na ulicu i bezglavo hodao gradom. Nakon nekog vremena naišao sam na majušno art kino. Igrao je Truffautov Jules et Jim. Predstava samo što nije počela. Ušao sam. Nikada nisam vidio taj film, ali znao sam sve o njemu.

Pri povratku kući zastao sam na Pont Neufu. Torbu s dosjeima odložio sam kraj sebe. Zapalio sam cigaretu i gledao Seinu. Zvuk potpetica koje su se kretala prema meni privukao mi je pažnju. Zastala je kraj mene. – Mogu li dobiti cigaretu – pitala je. – Svakako – odgovorio sam. – Sophie – pružila je ruku. – Jules. Razvezli smo priču. Toliko sam bio opčinjen njenom pojavom i bio je dovoljan samo jedan trenutak nesmotrenosti, samo jedan moj nezgrapan pokret i dosjei su završili u Seini. – Oh, merde – zacvilio sam – dosjei. Pogledala me je zbunjeno. – Truffautovi dosjei! – Oh, merde – rekla je i ona.

No svako zlo za neko dobro. Sophie je danas moja žena. Katkad se sjetimo te scene koja nas je zbližila i uvijek se smijemo poput male djece. Jedino što je ostalo od Truffautovih dosjea jest jedna stranica mog nesavršenog prijevoda koji te noći ostao na mom radnom stolu. Želim ga podjeliti sa vama u redovima koji slijede.

Guillauma pak nikada više nisam vidio.
- 01:53 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

18.11.2007., nedjelja

Mirisni

Taj nam je lik predavao ONO I DSZ. Bio je blago uvrnut i nisam ga shvaćao ozbiljno. Jednom nam je prilikom pričao o higijeni i koliko je ona zapravo važna. – Ja silno držim do nje – rekao je. – Meni čak i cipele mirišu. Da bi to potvrdio skinuo je svoju crnu, brižno ulaštenu cipelu klasičnog tipa, gurnuo nos u nju i duboko udahnuo. Jasno se čulo sve do zadnjih klupa. – O bože dragi – pomislio sam. – Aha, što veliiiite – rekao je. Nitko nije imao što reći. Ponovio je to još jednom.

Na posljednjem predavanju postavio je pitanje – Što je ljudima najvažnije? (Posjetilo me je to na Roberta Fulghuma: taj je išao po svijetu i svima postavljao pitanje – Što je smisao života?) – No, daklem, što je ljudima najvažnije – ponovio je pitanje s obzirom da je vladala tišina. Počeo je prstom upirati u ljude tražeći odgovor, a oni su nemoćno slijegali ramenima. Neki hrabriji dali su odgovore. Odgovori su, naravno, bili uobičajeni i glupi. On je superiorno sjedio tamo na tronu, smješkao se, masirao kažiprstom sljepoočicu, kimao glavom i ponavljao – Neeeee. - Neeee. - Neeee. Naposljetku je uperio prst u mene. Ja sam pak u to vrijeme počeo čitati Nietzschea. Ne mogu reći da sam ga u potpunosti razumio, ali izraz i stav bili su mi prilično bliski. Zapravo, mislim da sam ga bolje razumio onda nego danas. Također, u to sam vrijeme čitao i knjigu Rade Bojanovića «Autentična i neautentična ličnost». Općenito sam u to vrijeme čitao dosta filozofije i psihologije, naravno s više ili manje razumijevanja, i to spominjem samo zato da bi shvatili na kojim je zasadama nikao odgovor koji je uslijedio. – S A M O S P O Z N A J A – ispalio sam ko iz topa, ponosno, nadmoćno, znajući da sam ubo pravu stvar. Nije bilo sumnje. Nitko još nije imao tako bistar odgovor. Moji školski kolege gledali su me čudnim pogledom. Bio sam frik. Otkud mu samo to, čitao sam u njihovim očima. Riječ je ostala odzvanjati u zraku poput jeke. Htio sam još dodati i SAMOAKTUALIZACIJA ali smatrao sam da bi to pokvarilo dojam. – Pa dobro – rekao je – i to je važno, ali nije najvažnije. Proslijedio je pitanje. Ostao sam kao hladnom vodom zalit, uvrijeđen i ljut. – E, pa baš me zanima kakav ti odgovor imaš, Mirisni – kipio sam u sebi.
Nitko nije pogodio.
- Reći ću vam što je ljudima najvažnije – rekao je napokon. – Ljudima je najvažnije da izađu u novinama. Podigao je novine u zrak i mahao njima. – Ma daj, molim te – pomislio sam. – Ljudi će sve napraviti da pročitaju svoje ime u novinama.
Zvonilo je.
Izašao sam iz te učione i nisam više pomislio na njega. Sve do večeras. Dok se u moj životni, misaoni, internetski prostor, bezobzirno i po tko zna koji put, na sve moguće načine nastoje uvući raznorazne vlatkice, dikani, nivesise, parisisice, britnice, smitice, mamići, blaževići, pišekice, pušekice, bandići, kravićke, đapići, sanaderi, pauletići, glavaši, čitava nepregledna kolona opskurnih, dijaboličnih likova, uviđam, skoro dvadeset godina kasnije, koliko je Mirisni bio u pravu.
Genijalac.

G-e-n-i-j-a-l-a-c !
- 17:12 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

14.11.2007., srijeda

Moj obračun s njima

Reći ću vam: posljednjih mjeseci, svako malo i netko me optuži sa ksenofobiju.
Zadnji put to se dogodilo u atelijeru jednog promašenog slikara.
- Ti si čovječe KSENOFOB – dreknuo je na mene taj mali trol iz Metkovića. Iz nekog meni teško shvatljivog razloga, on je sebe smatrao Dalmatincem, a ja sam taman bio ispustio razornu, govnastu bombu na Dalmaciju. – Ti si najobičniji KSENOFOB – siktao je zapjenjen sučelice, ne mrdajući sa svog klimavog stolca. Ponadao sam se da će nasrnuti šakama, ali prije ću ja jebati Leonardu Klokan, nego što će ijedan rvacki slikar, pisac, arhitekt, filmaš, općenito intelektualac, krenuti da stvar razriješi šakama. Svi se oni redom gnušaju fizičkog obračuna, pravdajući svoj kukavičluk višim stupnjem razvoja na evolucijskoj ljestvici.
Smiješno kako sam lako na trik digao tog jadnog lokal-patriota. Ali njih se uvijek lako digne na trik, zar ne?
- Nema potrebe da me vrijeđaš, ti malo govno – rekao sam mirno, izvaljen na ligeštulu. – KSENOFOB! PIH! To su takvi jebeni amateri! Mileni, ja sam, ako baš hoćeš MIZANTROP. Ja sve ljude mrzim JEDNAKO, bez obzira na SPOL, VJERU, NACIONALNU PRIPADNOST, BOJU KOŽE... Možeš li ti to uopće shvatiti, NEANDERTALCU?
- Nemoj tako razgovarati sa mnom! – rekao je.
- Ili što?
- A da ti malo prošećeš?
- Ne – rekao sam – ti ćeš.
Ustao sam, primio ga za šiju, povukao ga i lupio njegovom glavom u zid. Jauknuo je. Ponovio sam to još par puta dok se nije onesvijestio. Povukao sam ga za noge i izvukao van iz atelijera. Ostavio sam ga pred ulaznim vratima. Njegova dva prijatelja umjetnika nijemo su gledali.
– A koji kurac vas dvojca još tu radite? Ajmo TUTANJ.
Pokupili su se odmah, bez riječi.
Sjeo sam i u miru popio svo vino.

Naravno, bilo je domaće, i nije bilo neko.
- 06:32 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

13.11.2007., utorak

Želja


- Dobri den gosn doktor.
- Dobar dan. Izvolite sist.
Ivek i Bara sjedaju skrušeni kako dva okrivljenika.
- Slušan, ča je problem?
- Gosn doktor, mi nikak nemremo imati dece.
- A dobro, da, događa se to. Nekad je to bija veliki problim, ali danas fala Bogu, Isusu i blaženoj divici Mariji tome se more doskočit. Ne uvik, ali more. Ka prvo moramo pronać razlog di je nasta problem, e, a onda kada ga lociramo, onda ćemo ga lipo rišavat. Razloga za tu nesriću more biti puno i zato moramo ispitat sve redon. Razumite?
Ivek i Bara poslušno kimaju glavama.
- Dobro, ka prvo morate mi pokazat kako vodite ljubav.
Ivek i Bara gledaju zbunjeno.
- Kak to mislite gospon doktor? – Ivek će.
- A lipo, kako se seksate?
- Joj gospon doktor, pa nemremo o tom pripovedat. To je tak, znate, intimno.
- Sve ja znan, al morat će te mi pokazat.
- Ah, kak? Kak si ljudi, mački, pesi od uvek, ne... znate kak... onak straga.
- Bravo, to je dobar položaj. Al morat će te mi to demonstrirat.
- Ma joj moj doktor...
- Lipo se opustite ka da ste doma, ka da ja nisan tu... E, ajmo sad.
- Joj...
- Stitite se, to je zbog vašeg diteta koje čeka tamo negdi da dođe na svit.
Ivek tužno pogleda Baru. Bara mu tužno kimne glavo da pristaje i tiho, gotovo šaptom reče – Za dete Ivek, za dete.
Ivek duboko uzdahne – Za dete.
Bara raskopča svoju bijelu košulju i iz košara grudnjaka izbaci svoje velike, meke dojke. Zatim ustane, zadigne suknju, izbaci dupe visoko u zrak i nalakti se na stol. Ivek ustade skine joj gaće, raskopča šlic i iz gaća izvadi mlohavu kitu. Brutalno je navlačio kožicu gore dolje, ali pimpek mu se uporno odbijao dignuti.
- Samo polako – rekao je doktor i potapšao ga po ramenu – bez žurbe i sekiracije. Imate solidno spolovilo... sve će biti u redu.
Ivek se sagnu i omirisa Baričino dupe. Iz nekog razloga taj ga je miris raspametio i pimpek mu je skočio do neba. Povukao je iz same svoje srži i pljunuo veliki, masni hračak na Baričin šupčić i grubo ga protrljao. Zatim je ustao i turnuo ga i ekstatično stao drukati. Barica je ispustila bolećiv uzdah.
- AHA, IMAMO GA – skočio je doktor.
Ivek ga nije čuo. Prašio je sve u šesnaest.
- Stanite, stanite – primio ga je doktor za rame i protresao – stanite.
Ivek se trgnuo. Ponovo je bio u sadašnjem prostoru i vremenu.
- A?
- Krivo radite.
- Kaj?
- Krivo.
- Kak? Pa si delaju tak, i Štef, i Joža, čak i Bobi i Rudi.. I si imaju po par komada...
- More bit, ali vi definitivno krivo radite. Oni možda znaju caku.
- Kakvu caku?
- Dozvolite.. – reče doktor i navuče bijele gumen rukavice. – Izvadite ga molim vas.
Ivek ga izvuče.
- Vidite, vaše spolovilo treba ići vamo – doktor raširi velike i male usmine i gurne kažiprst u vaginu i malo ga provrti. Bara ispusti zadovoljan uzdah. – Vidite?
- Ali...
- Da, to je ženski spolni organ... to je put za maternicu... od tud dolaze dica. A ovo ovdi.. to je anus. Od tud ne dolaze.
- Ali gosn doktor, tu žene delaju PI-PI!
- Aha, a tu rade KA-KA!
- Ali..
- Nema tu ali... tako je to Bog zamislija i tako ima bit. Nemore drugačije. Nitko još nije doša od vamo – pokaže na ružičast Baričin čmar.
- Gospon doktor, uz dužno poštovanje, vi ste vudreni na školu, ali tak je mene napravil moj japa i njega njegov japa.. Tu nemre biti greške.
- Šjor, kažen vam kako stvari stoje. Lipo odite doma i probajte tako raditi snošaj tri miseca. Svaki dan ejakulirajte jedan-dva puta unutra, osim kada gospođa ima misičnicu.
- Kaj da.. ekajuliram?
- Da, znate, svršite.
- A to.
- A vi gospođo, imate li redovitu menstruaciju?
- Kaaaj?
- Znate, mjesečnicu.
- Kaaaj?
- Curi li van krv doli svaki misec?
- To da.
- To je dobro. Tako triba bit. Onda smo se dogovorili? Vidimo se nakon tri miseca, pa ako ne bude diteta napravit ćemo nove pretrage, spermiogram, viditi jesu li možda spermiji lini, ima li retrofleksije maternice i tako to..
- Dobro gospon doktor. Koliko smo dužni?
- 500kn.
- Evo i fala gosn doktor i doviđenja.
- Adio i sritno.
Na ulici.
- Prokleti dalmatinec, taj bu lopov mene vučil kak se deca delaju. Misli ak ima škole da se zna. Je drek! Sam nekaj zmišljaju i iščeju novce. Niš, mi bumo i dalje delali kak i naši stari, i bumo se više moleli dragom bogeku da nam se smiluje.
Bara je bez riječi kimnula glavom. Razmišljala je o doktorovom kažiprstu u svojoj rodnici. Svidjelo joj se to. Probat će to doma.
- 00:26 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

08.11.2007., četvrtak

POTRAGA




Potraga

Rano je započela moja potraga
Tragao sam za mojom Café de Flore
za mojim Lapin Agileom
za mojim Rondom i Deux Magots
za mojim budimpeštanskim New York Caféom
i moja Tri sarajevska Šešira
za mojim beogradskim Dardanelima, mojim
bečkim Café Museumo, mojim rimskim Antico Caffe Greco
za mojim petrogradskim Literaturnoye Kafeom
Sjedio sam u kafani Korzo, Palainovki
u Sedmici, Limbu, Verdiju
čak i Pif-u
Sjedio sam u Krivom putu
Beertiji, u Točionici
Petom Kupeu
Pod starim krovovima
U Mlinovima
Kod vesele Julke
i Žednog krmka
...
U stuttgartskom turskom kafiću La Liberté
konačno sam digao ruke
Potraga je bila dugotrajna i
- bezuspješna

Vraćam se najzad, iscrpljen izgladnio
u svoju parišku sobu, u Maison Rose

Na putu prema Chlichiju do mene dopru vijesti od kuće:

Ksantipa je odapela od Covida!
Odisej se napokon vratio u kući!
- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

DLAKA NA JAJETU

sumrak

Sjećam se onog dana – ŠOK – kada sam otkrio da mi je međunožje preko noći odlakavilo.
Gotovo je sa bezazlenim dječjim igrama, ubrzo ću zakoračiti u svijet muškaraca nejasno sam naslućivao. I osjećao sam strah. U najboljem slučaju nelagodu. I ni sa kim to nisam mogao podijeliti.

Jutros tuširajuć' se otkrih prvu sijedu stidnu dlaku (da, ja sam jedan od tih zaostalih paleontoloških bića, recimo ankilosaur koji ne brije muda i okolicu. Učinio sam to jednom i osjećao se loše. Kao da pijem gej – limun – pivo).
«To je početak kraja», izjavih tragično mojoj mladoj ženi sjedajući blijed, bijel baš poput te proklete stidne dlake na djedovu sofu s viskijem u ruci.
«Ne, ne», odmahuje ona glavom smiješeći se blago i dodaje «tek sad si NAJBOLJI».
«Možda, ali ne zadugo», velim neutješan.
Pitam se kamo su odgalopirali dani mladenačke drskosti kada sam rasplamsavao ženska srca i na pročeljima zgrada prije svanuća ostavljao poruke radnom narodu

DOK VI RADITE JA VAM KARAM ŽENE!
-----------------------------------Umjetnik


Ovog poslijepodneva stojim na prozoru sa šalicom čaja od orhideje. Plakat na susjednoj kući blijedi. Neka zanimanja odumiru. Poplunara više nema.
Ne možeš kupiti vrijeme.
Mrači se. Noć će uskoro, znam. Duboka noć bez zvijezda.
- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

Deponija Journey


pjesnik Cvijetko Florijanić


I dok traje sva ova fertutma oko Jakuševca, padaju kritke i traže se odgovorni, naša novinarka Steva Pinč potražila je proslavljenog pjesnika smeća, Cvijetka Florijanića da kaže svoje viđenje situacije. Cvijetko Florijanić poznat je po zbirci pjesama "Sveta prerađevina", za koju je dobio nagradu udruge za zaštitu okliša Earth Justicia Environmental i Defense Fund i koju mu je osobno uručila Greta Thunberg. Također je poznat po tome što je sa kolegama smetlarima osnovao Knjižnicu odbačenih knjiga, prvu takvu knjižnicu u svijetu. Uzor mu je Superhik, anti–junak iz svojevremeno popularnog stripa Alan Ford što je uzimao siromašnima da bi dao bogatima. Kad kažem da mi je uzor Superhik ja se zapravo malo šalim, kaže Cvjetko, naravno da ne želim biti poput njega, on je tu više kao orijetir, simbol i podsjetnik što stvarno želim biti. Ja želim pomagati ljudima sa dna, siromašnim i prokletima. Dalitima“.
Zatekli smo Cvijetka u vrijeme marende. Jeo je sendvič od parizera na Hreliću.
Što misliš o ovome što se događa na Jakuševcu?
Prije svega to je jedna velika tragedija. Upućujem podršku kolegi koji je stradao u nesreći izgubivši ruku. Ali to je tako, političari godinama svrću pogled, okreću glavu, prave se da ne postoji problem. Jednog će dana munja pogoditi u pravo mjesto i smetlište će eksplodirat, u zrak će odletjeti pola grada, kao što se to već jednom dogodilo u Brazilu...
Inspiraciju pronalaziš na smetlištu…
Apsolutno. Smeće je nepresušan izvor inspiracije! Čudim se kako naši umjetnici do sada nisu već prepoznali umjetnički potencijal smeća ili da kažem otpada pošto neki rade distinkciju ta dva pojma iako je otpad subordiniran pojam smeću. Doduše Vladimir Dodig Trokut shvatio je važnost pronađenih objekata. I Picasso je to shvatio. Obožavam njegovu Glavu bika sastavljenu do dijelova bicikla, skulpturu Koze, pa Majmun i mladunče, gdje je za lice majmuna upotrijebio oteti autić svog sina Paula…
No prije kubista, važnosti otpada shvatili su dadaisti. Prvi su posegli za škarama. Divni su kolaži Kurta Schwittersa. Ali njegov nažalost izgubljeni Merzbau još mi je i draži.
Slijedili su ih nadrealisti. Man Rayeva Le Cadeau je božanstvena.
I na kraju ready-made. Ti su umjetnici dotjerali stvar dotjerali do kraja. Non plus ulltra. Od njih su mi The Chapman brothers najdraži. Opaki maderfakeri. Istovremeno strašno uvredljivi i strašno smiješni.
Kako bilo, mi smo deficitarni i s dadaistima, i sa nadrealistima i s redimejderima. Mi smo jednostavno nacija bez mašte, a nacija bez mašte, kako to reče Meister Huc, opasne su nacije.
Misliš da su Hrvati opasna nacija?
Ne u tom nekom ratničkom smislu, već u toj svojoj doslovnosti, u tom svom kroničnom utilitarizmu, vulgarnom materijalizmu, u tom svom use nase i podase.
Hvala na razgovoru.
I drugi put.

A sada poslušajmo pjesmu Florijana Cvijetića Junk.

Junk

na smetlištu sve tvoje otvorene rane i ožiljci
sve tvoje patnje i bol
ti si jedan divan tartuf

recikliraj, kažu nam pametni
ali smeće nam je sudbina, tako ljepljivo
sluzno neumoljivo

recikliraj, vele
australka u garaži pili glavu svog
supruga
i njegovo meso poslužuje djeci za večeru
recikliraj
tata večeras neće doći kući, kaže pjevušeći god's
away on business
recikliraj
bon apetit bone machine
naćuli uho
bobice smeća šapuću, tajne noćas otkivaju
odron dolazi

ima li nade u ovoj bari?

smeće smeću baci otpad u pravu vreću
u kompostani stani mirno i
pogleda J dnevni K pogleda J vijesti
glava ti je mamutska kloaka
mozak ti je pljesnivi sir
sanjaš njemicu s najdužim jezikom na svijetu
ona ti, o da, mmmmhhhm, ona ti, o da, radosti
sanjaš razorene gradove i mrtvu djecu
kako plešu u ratnom pejzažu
a njemica sa najdužim jezikom
ona ti, o da, mhm
da-da-da

iako katkad sanjaš zelene snove

sretan si tek kad kiši
kiša spere svo smeće sa ulica
- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

MINI MYSTERIUM



Netom prije utjelovljenja imao sam kratak razgovor s Bogom.
Snažan muževni glas me upitao:
„Dobro, reci mi svoj razlog rađanja i umiranja.„
Nisam dvojio:
„Želio bih pokušati riješiti zagonetku života. Na kraju priče volio bih znati o čemu se tu radilo.“
„Jesi li siguran moj dilbere? Možda bi ipak radije bio slavan?“
„Ne“, rezolutno sam odbio.
„A bogat?“
„Niti to“, također sam odbio.
„A guru koji prosvjetljuje kurcem?“
Tu sam zastao u kušnji. Ponuda je bila više nego dobra. No i nju sam morao odbiti. Želja za otkrivenjem bila je veća.
„Ne“ , svečano sam izjavio.
I to je bilo to. Ponovo sam se stvorio u čekaonici natiskan s dušama predviđenim za polazak.
Začuo se alarm. Nevidljivi prst pritisnuo je dugme i mnoštvo nas je kliznulo niz tobogan, svojevrsnu međudimenzionalnu crvotočinu.
Zatekao sam se u malom, nemoćnom ljudskom tijelu. Udahnuo sam zrak i zaplakao.

Samban tura, tao sim
snijeg pada, kosa bijeli
peto desetljeće je na vratim'
- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

Pseća posla

Šetao sam sa Kingom po parku. Bio je prvi travanjski dan: sunce, prvi pupovi, trava, vjeverice, vrapčići, kosovi, omamljujući, sladostrasni mirisi... Život je bujao posvuda. King je veselo trčkarao naokolo.
Na jednoj od klupa sjedila je raskošna mlađahna šiparica od svojih 18-20 godina. Odlučih joj privući pažnju pokaznom vježbom kako treba izgledati dobro dresiran pas. Naređivao sam: King ovo King ono, King uz, King lezi, King bum (to je najdražesnije - King se izvali na bok kao metkom pogođen i ne mrda)... King me nije iznevjerio. Ustala je i prišla široko se osmjehujući.
- To je vaš pas – upitala je milozvučnim glasom. Osjetio sam meškoljnje u gaćama.
- Da – rekao sam ponosno, namjestivši glasnice u želji da proizvedem što muževniji glas.
- Vrlo mi se sviđa!- rekla je uzbuđeno.
- Da, lijep je to pas. Mješanac između njemačke doge i ruskog hrta – nastavio sam istim tonom.
- Stvarno?
- O da. Otac mu je hrt, a mati doga.
- Divan je.
- A tek pametan – dodao sam, implicirajući: kakav gospodar takav pas.
- Željela bi mu pušiti kurac – rekla je odlučno.
- Opla! – ostao sam zatečen. – Što?
- Doista, voljela bih mu popušiti kurac.
- Šališ se, je li?
- Ne.
- Ma šališ se – bio sam uporan u nevjerici.
- Ni najmanje.
- Dobro, a meni?
- Vama ne.
- Zašto mi govoriš vi? Pa ne izgledam baš toliko staro. Trideset i tri su mi godine, imam par sijedih, no i dalje izgledam bolje od većine mojih vršnjaka.
- Oprostite, ovaj, oprosti...
- No dobro, zašto njemu da, a meni ne?
- Naprosto me pali.
- Pali te?
- Do ludila.
- Pas?
- Da. Što je tu čudno?
- Ništa – rekoh rezignirano i odmahnuh rukom.
- Pa ne živimo u srednjem vijeku – rekla je pomalo prebacujući.
- Čuj milena, dobro znam u kojem smo stoljeću.
- I onda?
- Što?
- Možemo li? – reče nestrpljivo.
- A što ja imam s tim?
- Pa vi ste mu gazda, trebamo vaše dopuštenje.
- Opet mi persiraš.
- Što?
- Opet mi govoriš vi.
- Sori.
- Što ja znam. Punoljetan je. To je između tebe i njega. Ako mu se sviđaš imate moj blagoslov. Ajde ga podragaj malo da vidim kako se slažete.
Čučnula je i podragala ga po hrptenjači – Di si maleni, di...
Odmah se vidjelo da mu se sviđa jednako koliko i on njoj.
- Medeni... medeni... ti si jedan dobar čuko, jel' tako... jel' tako...
On joj je razdragano lizao lice i mahao repom. Primijetio sam kako joj je druga ruka sklizala pod trup, prema mošnjama.
- Sviđa ti se to, medeni, ha? Jel' da ti se sviđa?
Naravno da mu se sviđalo. I meni bi se.
- Ok, dosta – rekao sam ne mogavši više to gledati – imate moj blagoslov.
- Oh, hvala... hvala ti...
- I gdje će te to obaviti?
- Tamo gore – uprla je prstom prema zimzelenom brežuljku.
- Na pederbrdu – upitao sam začuđeno.
Nije razumjela što se čudim. Naravno, rođena je kasnije. U doba dok sam još bio balavac tako smo zvali to mjesto. Brežuljak obrastao visokim tujama, borovima, sekvojama i cedrovima bio je u to vrijeme isključivo pederski jebodrom. Znali smo se ponekad prikrasti i zaskočiti te prdoljupce u poslu. Gađali bi ih kamenjem vičući – Pederi, prljavi pederi! Danas su stvari očigledno bile drugačije.
No postojao je još jedan, manje uočljiv, ali daleko bitniji razlog zbog čega se tako nazivalo to mjesto. Visoka, stara crnogorična stabla nekoć raskošnog aboretuma nisu krila samo požudu običnih krivojebaca, već i franjevački samostan. Skovan na nekoj sjednici agitpropa naziv je za cilj imao uniziti božje sluge, daleko prije nego li je mjesto doista postalo poligon za seksualne vratolomije istospolne zajednice, pomislio sam godinama kasnije, kada je socijalizam već odavno sišao sa svjetske političke scene.
- Zaboravi- rekao sam – samo idite i obavite to. I nemoj ga slučajno povrijediti. Ja ću ovdje čekati.
- Budi bez brige – zacvrkutala je – nježna sam ja.
Gledao sam ih kako odlaze. Žena i pas. Prizor sreće. Nedostajao je samo zalazak sunca.Mogao sam bar tražiti da gledam, pomislio sam. Ili sam trebao tražiti pare. Ali da ga jebeš nisam takav čovjek. I nikada neću biti. Da se milijun puta reinkarniram. Naprosto nisam.

Appendix

- Stani, stani – zaviče fra Juraj, no fra Sebastijan u ekstatičnom zanosu ne ču.
- Stani, zar ne čuješ što ti kažem.
- A? Što? Kako? – sav mokar on napokon stade i otre znoj s čela.
Pogledaj ono.
- Koje?
- Pogledaj onu malu bludnicu dolje.
Fra Sebastijan priđe prozoru.
- Oh Sodoma i Gomora, što to radi ta besramnica? Puši kurac psu, bože me 'prosti? – prekriži se.
- Sinko moj mogao si to i lijepše reći. Otiđi u moju sobu i donesi mi dalekozor. Visi na vratima ormara. Baš me zanima jel to neka iz moje župe. I požuri.
Fra Sebastijan ode trkom, i još se brže vrati. Fra Juraj dograbi dalekozor i stade promatrati.
- Bože dragi, znaš tko li je to?
Ne.
- Premijerova kćerka!
- Zar? Jeste li sigurni?
Posve. Čut će me ta mala razvratnica. A bogami čut će me i premijer. Kakav je to odgoj? Gdje su tu naše kršćanske vrijednosti? Sve sama sotonska posla. Nego nastavi ti moj mladiću tamo gdje si stao – reče fra Juraj i raskreči noge ne skidajući dalekozor s očiju.
- 23:56 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

DRVO NA KSAVERU




Drvo na Ksaveru

ubi ga prejaka reč
ležao sam pijan pod tim drvetom gde se obesio
gde ga je Partija smaknula, kažu
ležao sam gadno pijan
i zora je svitala
i ja sam je ljubio pijan – od ljubavi pijan
gde se Branko ubio
gde ga je Partija smakla, vele
ljubio sam tu devojku jakog srpskog imena
jakog kao domaća šljiva
imena koje će kasnije da menja
u nešto zapadnjački prihvatljivije
ispod majce crvene boje mesio sam tanušne
sitne grudi dok su gromovi tukli oko nas
i kiša nemilosrdno lila
ljubio sam ju i ona je strasno ljubila mene
dok je njen momak u mračnoj komori svoga gazde
razvijao fotografije sa solarnim efektom
bolest mu se te noći prišuljala i neopazice ugnijezdila u glavu
već idućeg leta nije mogao da raspozna svoju dragu
ljubio sam ju mokru znajuć' da od toga neće biti ništa
ništa trajno, ništa večno
ona mora da ide dalje i spašava
one što se spasiti daju
takvo joj naime beše ime
Spasenija, Spasa
dok ne posta
Bianca
ili Blanche
nomen est omen
zbilja se trudila
da ih spasi, da spasi te neke ljude
svog oca na primer, ali stigla je prekasno u granatama razrovanu zemlju
krov je bio napola prekrit crepom kada je ćale skončao kraj dimnjaka
ili recimo svog muža, mesara, što beše skrenuo umom
vikao je da je Bog i živinski tucao druge žene dok je ona
brižno skrbela za njegovu nemoćnu i za krevet prikovanu majku
posao joj nije išao dobro pa je odlučila da promeni ime
u sneg na vrhovima Dolomita
Bianca … Blanche…
nevina kao sveža hatija namerila je da krene iz početka
još uvek lepa, ali ovog puta i kapitalistički odlučna
predano je u život vraćala kipove trulih svetaca
što su vonjali na borovinu, tamjan i pamtili grehove svećenstva
konzervirajući Bogorodičine oči svaki je put
čeznula za dečjim osmehom i smehom
godine su minule, potkornjaci su pojeli retke sate sreće
ljubio sam je pod drvetom gde se pesnik obesio
s nežnošću se prisećam tih dana

---
Dana 12.veljače 1961. godine Branko Miljković izvršio je samoubistvo vješanjem u šumici na Ksaveru. Imao je 27. godina.

- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

UBER KRATKI REZOVI





***
Popodnevna omara.
Pas i mačaka, zakleti neprijatelji
spavaju na tri metra udaljenosti.

***
Svijet je stao.
Tek povremeno grančica crnog oraha zatreperi.
S nje kao da se snažno odrazio misteriozni skakač.

***
Kiša će pomislio sam i
pljesnuo dosadnu muhu na golim prsima.
Mrav odvlači njeno tijelo kroz guste travke.

***
U daljini munja presijeca nebo.
Prasak sustiže dvije divlje patke.
Kroz gustu kišu one panično jure za skloništem.

***
Prohujala oluja.
U mračnom šumoru kiše
nejako mijaukanje mačeta.

***
U četvrtak oluja i grmljavinsko nevrijeme.
U petak se rijeka izlila iz korita.
U nedjelju seljaci na poljima beru šarane.

***
Popravljao sam krov, a zatim
sjeo na sljeme da mrvu ohanem.
Na travnjak pred kućom sletio je orao.
Već danima ga promatram kako kruži u visini.

- Na trenutak zamijenjena perspektiva!

***
Zadubljen u knjigu.
Iznenada vlažna njuškica
dotiče mi podlakticu.

***
U sumrak sjeverni povjetarac
pred kuću donosi
miomiris divljih ciklama s ruba šume.

***
Plavet bez oblačka.
Sve poji životu.
Susjed glasno povraća.

***
Pogođen papučom
stršljen oboren na tlo.
Mala maca umah ga hruskavog proždre.

***
U visini raščešljani oblaci.
Poput sijedih vlasi moje duge kose
na plavoj jastučnici.

***
Zamračen u podne
kao štriga, bubašvaba, škorpijica
biće pod kamenom.

***
Zamućen krvavi polumjesec
s trbuhom na desno - prva četvrt
optužuje me da sam opet bio nestašan.

***
Sa balkona svaku večer promatram dvije točkice,
crnu i smeđu. Vrana i vjetruša na plavoj pozadini neba
igraju vječnu igru života i smrti.

***
Tri poslije ponoći.
Izmiješanih pića i osjećaja.
Gdje si ti, dovraga?

***
Govoriš, po navici previše pričaš.
Opet se otvaraju stare rane.
Kriste, daj da se volimo bez riječi!
- 23:56 - Vox popljuvi (0) - Printaj me nježno - #

Sljedeći mjesec >>