Marketing
Deponija Journey
pjesnik Cvijetko Florijanić
I dok traje sva ova fertutma oko Jakuševca, padaju kritke i traže se odgovorni, naša novinarka Steva Pinč potražila je proslavljenog pjesnika smeća, Cvijetka Florijanića da kaže svoje viđenje situacije. Cvijetko Florijanić poznat je po zbirci pjesama "Sveta prerađevina", za koju je dobio nagradu udruge za zaštitu okliša Earth Justicia Environmental i Defense Fund i koju mu je osobno uručila Greta Thunberg. Također je poznat po tome što je sa kolegama smetlarima osnovao Knjižnicu odbačenih knjiga, prvu takvu knjižnicu u svijetu. Uzor mu je Superhik, anti–junak iz svojevremeno popularnog stripa Alan Ford što je uzimao siromašnima da bi dao bogatima. Kad kažem da mi je uzor Superhik ja se zapravo malo šalim, kaže Cvjetko, naravno da ne želim biti poput njega, on je tu više kao orijetir, simbol i podsjetnik što stvarno želim biti. Ja želim pomagati ljudima sa dna, siromašnim i prokletima. Dalitima“.
Zatekli smo Cvijetka u vrijeme marende. Jeo je sendvič od parizera na Hreliću.
Što misliš o ovome što se događa na Jakuševcu?
Prije svega to je jedna velika tragedija. Upućujem podršku kolegi koji je stradao u nesreći izgubivši ruku. Ali to je tako, političari godinama svrću pogled, okreću glavu, prave se da ne postoji problem. Jednog će dana munja pogoditi u pravo mjesto i smetlište će eksplodirat, u zrak će odletjeti pola grada, kao što se to već jednom dogodilo u Brazilu...
Inspiraciju pronalaziš na smetlištu…
Apsolutno. Smeće je nepresušan izvor inspiracije! Čudim se kako naši umjetnici do sada nisu već prepoznali umjetnički potencijal smeća ili da kažem otpada pošto neki rade distinkciju ta dva pojma iako je otpad subordiniran pojam smeću. Doduše Vladimir Dodig Trokut shvatio je važnost pronađenih objekata. I Picasso je to shvatio. Obožavam njegovu Glavu bika sastavljenu do dijelova bicikla, skulpturu Koze, pa Majmun i mladunče, gdje je za lice majmuna upotrijebio oteti autić svog sina Paula…
No prije kubista, važnosti otpada shvatili su dadaisti. Prvi su posegli za škarama. Divni su kolaži Kurta Schwittersa. Ali njegov nažalost izgubljeni Merzbau još mi je i draži.
Slijedili su ih nadrealisti. Man Rayeva Le Cadeau je božanstvena.
I na kraju ready-made. Ti su umjetnici dotjerali stvar dotjerali do kraja. Non plus ulltra. Od njih su mi The Chapman brothers najdraži. Opaki maderfakeri. Istovremeno strašno uvredljivi i strašno smiješni.
Kako bilo, mi smo deficitarni i s dadaistima, i sa nadrealistima i s redimejderima. Mi smo jednostavno nacija bez mašte, a nacija bez mašte, kako to reče Meister Huc, opasne su nacije.
Misliš da su Hrvati opasna nacija?
Ne u tom nekom ratničkom smislu, već u toj svojoj doslovnosti, u tom svom kroničnom utilitarizmu, vulgarnom materijalizmu, u tom svom use nase i podase.
Hvala na razgovoru.
I drugi put.
A sada poslušajmo pjesmu Florijana Cvijetića Junk.
Junk
na smetlištu sve tvoje otvorene rane i ožiljci
sve tvoje patnje i bol
ti si jedan divan tartuf
recikliraj, kažu nam pametni
ali smeće nam je sudbina, tako ljepljivo
sluzno neumoljivo
recikliraj, vele
australka u garaži pili glavu svog
supruga
i njegovo meso poslužuje djeci za večeru
recikliraj
tata večeras neće doći kući, kaže pjevušeći god's
away on business
recikliraj
bon apetit bone machine
naćuli uho
bobice smeća šapuću, tajne noćas otkivaju
odron dolazi
ima li nade u ovoj bari?
smeće smeću baci otpad u pravu vreću
u kompostani stani mirno i
pogleda J dnevni K pogleda J vijesti
glava ti je mamutska kloaka
mozak ti je pljesnivi sir
sanjaš njemicu s najdužim jezikom na svijetu
ona ti, o da, mmmmhhhm, ona ti, o da, radosti
sanjaš razorene gradove i mrtvu djecu
kako plešu u ratnom pejzažu
a njemica sa najdužim jezikom
ona ti, o da, mhm
da-da-da
iako katkad sanjaš zelene snove
sretan si tek kad kiši
kiša spere svo smeće sa ulica
Post je objavljen 08.11.2007. u 23:56 sati.