Sjećam se onog dana – ŠOK – kada sam otkrio da mi je međunožje preko noći odlakavilo.
Gotovo je sa bezazlenim dječjim igrama, ubrzo ću zakoračiti u svijet muškaraca nejasno sam naslućivao. I osjećao sam strah. U najboljem slučaju nelagodu. I ni sa kim to nisam mogao podijeliti.
Jutros tuširajuć' se otkrih prvu sijedu stidnu dlaku (da, ja sam jedan od tih zaostalih paleontoloških bića, recimo ankilosaur koji ne brije muda i okolicu. Učinio sam to jednom i osjećao se loše. Kao da pijem gej – limun – pivo).
«To je početak kraja», izjavih tragično mojoj mladoj ženi sjedajući blijed, bijel baš poput te proklete stidne dlake na djedovu sofu s viskijem u ruci.
«Ne, ne», odmahuje ona glavom smiješeći se blago i dodaje «tek sad si NAJBOLJI».
«Možda, ali ne zadugo», velim neutješan.
Pitam se kamo su odgalopirali dani mladenačke drskosti kada sam rasplamsavao ženska srca i na pročeljima zgrada prije svanuća ostavljao poruke radnom narodu
DOK VI RADITE JA VAM KARAM ŽENE!
-----------------------------------Umjetnik
Ovog poslijepodneva stojim na prozoru sa šalicom čaja od orhideje. Plakat na susjednoj kući blijedi. Neka zanimanja odumiru. Poplunara više nema.
Ne možeš kupiti vrijeme.
Mrači se. Noć će uskoro, znam. Duboka noć bez zvijezda.
Post je objavljen 08.11.2007. u 23:56 sati.