Šetao sam sa Kingom po parku. Bio je prvi travanjski dan: sunce, prvi pupovi, trava, vjeverice, vrapčići, kosovi, omamljujući, sladostrasni mirisi... Život je bujao posvuda. King je veselo trčkarao naokolo.
Na jednoj od klupa sjedila je raskošna mlađahna šiparica od svojih 18-20 godina. Odlučih joj privući pažnju pokaznom vježbom kako treba izgledati dobro dresiran pas. Naređivao sam: King ovo King ono, King uz, King lezi, King bum (to je najdražesnije - King se izvali na bok kao metkom pogođen i ne mrda)... King me nije iznevjerio. Ustala je i prišla široko se osmjehujući.
- To je vaš pas – upitala je milozvučnim glasom. Osjetio sam meškoljnje u gaćama.
- Da – rekao sam ponosno, namjestivši glasnice u želji da proizvedem što muževniji glas.
- Vrlo mi se sviđa!- rekla je uzbuđeno.
- Da, lijep je to pas. Mješanac između njemačke doge i ruskog hrta – nastavio sam istim tonom.
- Stvarno?
- O da. Otac mu je hrt, a mati doga.
- Divan je.
- A tek pametan – dodao sam, implicirajući: kakav gospodar takav pas.
- Željela bi mu pušiti kurac – rekla je odlučno.
- Opla! – ostao sam zatečen. – Što?
- Doista, voljela bih mu popušiti kurac.
- Šališ se, je li?
- Ne.
- Ma šališ se – bio sam uporan u nevjerici.
- Ni najmanje.
- Dobro, a meni?
- Vama ne.
- Zašto mi govoriš vi? Pa ne izgledam baš toliko staro. Trideset i tri su mi godine, imam par sijedih, no i dalje izgledam bolje od većine mojih vršnjaka.
- Oprostite, ovaj, oprosti...
- No dobro, zašto njemu da, a meni ne?
- Naprosto me pali.
- Pali te?
- Do ludila.
- Pas?
- Da. Što je tu čudno?
- Ništa – rekoh rezignirano i odmahnuh rukom.
- Pa ne živimo u srednjem vijeku – rekla je pomalo prebacujući.
- Čuj milena, dobro znam u kojem smo stoljeću.
- I onda?
- Što?
- Možemo li? – reče nestrpljivo.
- A što ja imam s tim?
- Pa vi ste mu gazda, trebamo vaše dopuštenje.
- Opet mi persiraš.
- Što?
- Opet mi govoriš vi.
- Sori.
- Što ja znam. Punoljetan je. To je između tebe i njega. Ako mu se sviđaš imate moj blagoslov. Ajde ga podragaj malo da vidim kako se slažete.
Čučnula je i podragala ga po hrptenjači – Di si maleni, di...
Odmah se vidjelo da mu se sviđa jednako koliko i on njoj.
- Medeni... medeni... ti si jedan dobar čuko, jel' tako... jel' tako...
On joj je razdragano lizao lice i mahao repom. Primijetio sam kako joj je druga ruka sklizala pod trup, prema mošnjama.
- Sviđa ti se to, medeni, ha? Jel' da ti se sviđa?
Naravno da mu se sviđalo. I meni bi se.
- Ok, dosta – rekao sam ne mogavši više to gledati – imate moj blagoslov.
- Oh, hvala... hvala ti...
- I gdje će te to obaviti?
- Tamo gore – uprla je prstom prema zimzelenom brežuljku.
- Na pederbrdu – upitao sam začuđeno.
Nije razumjela što se čudim. Naravno, rođena je kasnije. U doba dok sam još bio balavac tako smo zvali to mjesto. Brežuljak obrastao visokim tujama, borovima, sekvojama i cedrovima bio je u to vrijeme isključivo pederski jebodrom. Znali smo se ponekad prikrasti i zaskočiti te prdoljupce u poslu. Gađali bi ih kamenjem vičući – Pederi, prljavi pederi! Danas su stvari očigledno bile drugačije.
No postojao je još jedan, manje uočljiv, ali daleko bitniji razlog zbog čega se tako nazivalo to mjesto. Visoka, stara crnogorična stabla nekoć raskošnog aboretuma nisu krila samo požudu običnih krivojebaca, već i franjevački samostan. Skovan na nekoj sjednici agitpropa naziv je za cilj imao uniziti božje sluge, daleko prije nego li je mjesto doista postalo poligon za seksualne vratolomije istospolne zajednice, pomislio sam godinama kasnije, kada je socijalizam već odavno sišao sa svjetske političke scene.
- Zaboravi- rekao sam – samo idite i obavite to. I nemoj ga slučajno povrijediti. Ja ću ovdje čekati.
- Budi bez brige – zacvrkutala je – nježna sam ja.
Gledao sam ih kako odlaze. Žena i pas. Prizor sreće. Nedostajao je samo zalazak sunca.Mogao sam bar tražiti da gledam, pomislio sam. Ili sam trebao tražiti pare. Ali da ga jebeš nisam takav čovjek. I nikada neću biti. Da se milijun puta reinkarniram. Naprosto nisam.
Appendix
- Stani, stani – zaviče fra Juraj, no fra Sebastijan u ekstatičnom zanosu ne ču.
- Stani, zar ne čuješ što ti kažem.
- A? Što? Kako? – sav mokar on napokon stade i otre znoj s čela.
Pogledaj ono.
- Koje?
- Pogledaj onu malu bludnicu dolje.
Fra Sebastijan priđe prozoru.
- Oh Sodoma i Gomora, što to radi ta besramnica? Puši kurac psu, bože me 'prosti? – prekriži se.
- Sinko moj mogao si to i lijepše reći. Otiđi u moju sobu i donesi mi dalekozor. Visi na vratima ormara. Baš me zanima jel to neka iz moje župe. I požuri.
Fra Sebastijan ode trkom, i još se brže vrati. Fra Juraj dograbi dalekozor i stade promatrati.
- Bože dragi, znaš tko li je to?
Ne.
- Premijerova kćerka!
- Zar? Jeste li sigurni?
Posve. Čut će me ta mala razvratnica. A bogami čut će me i premijer. Kakav je to odgoj? Gdje su tu naše kršćanske vrijednosti? Sve sama sotonska posla. Nego nastavi ti moj mladiću tamo gdje si stao – reče fra Juraj i raskreči noge ne skidajući dalekozor s očiju.
Post je objavljen 08.11.2007. u 23:56 sati.