Reći ću vam: posljednjih mjeseci, svako malo i netko me optuži sa ksenofobiju.
Zadnji put to se dogodilo u atelijeru jednog promašenog slikara.
- Ti si čovječe KSENOFOB – dreknuo je na mene taj mali trol iz Metkovića. Iz nekog meni teško shvatljivog razloga, on je sebe smatrao Dalmatincem, a ja sam taman bio ispustio razornu, govnastu bombu na Dalmaciju. – Ti si najobičniji KSENOFOB – siktao je zapjenjen sučelice, ne mrdajući sa svog klimavog stolca. Ponadao sam se da će nasrnuti šakama, ali prije ću ja jebati Leonardu Klokan, nego što će ijedan rvacki slikar, pisac, arhitekt, filmaš, općenito intelektualac, krenuti da stvar razriješi šakama. Svi se oni redom gnušaju fizičkog obračuna, pravdajući svoj kukavičluk višim stupnjem razvoja na evolucijskoj ljestvici.
Smiješno kako sam lako na trik digao tog jadnog lokal-patriota. Ali njih se uvijek lako digne na trik, zar ne?
- Nema potrebe da me vrijeđaš, ti malo govno – rekao sam mirno, izvaljen na ligeštulu. – KSENOFOB! PIH! To su takvi jebeni amateri! Mileni, ja sam, ako baš hoćeš MIZANTROP. Ja sve ljude mrzim JEDNAKO, bez obzira na SPOL, VJERU, NACIONALNU PRIPADNOST, BOJU KOŽE... Možeš li ti to uopće shvatiti, NEANDERTALCU?
- Nemoj tako razgovarati sa mnom! – rekao je.
- Ili što?
- A da ti malo prošećeš?
- Ne – rekao sam – ti ćeš.
Ustao sam, primio ga za šiju, povukao ga i lupio njegovom glavom u zid. Jauknuo je. Ponovio sam to još par puta dok se nije onesvijestio. Povukao sam ga za noge i izvukao van iz atelijera. Ostavio sam ga pred ulaznim vratima. Njegova dva prijatelja umjetnika nijemo su gledali.
– A koji kurac vas dvojca još tu radite? Ajmo TUTANJ.
Pokupili su se odmah, bez riječi.
Sjeo sam i u miru popio svo vino.
Naravno, bilo je domaće, i nije bilo neko.
Post je objavljen 14.11.2007. u 06:32 sati.