Napravio sam svoju zadnju izložbu i onda mi je pukao film. Rekao sam ženi: dosta je bilo -eskapizam, gibamo odavde. U par dana smo se spremili, napustili stan u kojem smo bili podstanari posljednje dvije i po godine, i usred ciče zime zapalili u provinciju. Kućerak koji sam našao na internetu nalazio se u kotlini okruženoj šumom. Prvi i jedni susjedi bili su udaljeni pola kilometra. Bio je to simpatični srednjovječni debeljko sa ptsp-jem, počesto u hipici (kako su on i njegova žena iz milja nazivali njegovu hiperglikemiju), i njegova žena, također sa ptsp-ijem, no bez hipice... Oboje u prijevremenoj mirovini.
Prvi dućan bio je udaljen nekih dvadeset kilometara...
Ponekad smo morali natrag, u veliki grad, zbog obaveza i poslova.
Taj put kada sam ga sreo bio sam u potrazi za kuplung košarom za susjedov Jugo. Studirao je sa mnom slikarstvo, a onda se nakon studija počeo baviti video instalacijama. Naravno, nije bio neki slikar, ali ni neki videoinstalater. Zastao sam ga pozdraviti, a on se odmah raspričao ko navijen. O sebi i svojim projektima, naravno, o čem drugom? A ja? Ja sam ga slušao. Nisam imao potrebu pričati o sebi. Na kraju tog solokvija rekao je – I tak, sve je super, premda sam neko vrijeme bio hospitaliziran.
- Pa što je bilo?
- Završio sam u ludari!
- Ma nisi valjda.
- Bogami jesam.
- Ništa strašno, nadam se.
- ŠI-ZO-FRENIJA – rekao je značajno.
- Ideš!
- O, da!
Vidio sam mu u očima ponos. U njegovoj je glavi to bio konačan i neoboriv dokaz da je on jedan od onih rijetkih izabranika kojima je put do Parnasa zagarantiran.
- Pa bravo, čestitam, pravi umjetnik – rekao sam i pružio mu ruku.
Sa radošću ju je protresao. Nisam mu imao srca reći da ludilo nije privilegij samo velikih umjetnika. Posebno ne danas. To je nešto vrlo uobičajeno i dostupno svakom građaninu, poput auta. Umjesto toga rekao sam – Sada kada više nema nikakve sumnje u tvoju odabranost želim ti se ispričati što sam sumnjao.
- It's ok, čovječe!
- Nego slušaj, stvarno moram poći, ja nisam slobodan umjetnik kao ti pa da imam vremena na bacanje... Sada popravljam aute. Možda bi me mogao ubaciti u neki svoj video, znaš, kao ono: bivši umjetnik popravlja auto u grabi; bivši umjetnik kosi travu, i tako to... Što kažeš?
Zamislio se na trenutak, a onda mu je u oku bljesnuo luđački sjaj.
- To ti je kul ideja čovječe, vrlo kul ideja! – bio je iskreno oduševljen. – Daj mi broj.
Rekao sam mu krivi broj, pozdravio se i otišao dok je još tipkao mobitel.
Sjedio sam u kafiću Pijana žaba, i čekao ženu da završi sa svojim obavezama. Razmišljao sam o ljudima iz studenskih dana. Svi su redom prolupali: Ivana, Lana, Josipa, Bobi, Smradac, Pipi, Žuža... Manije, depresije, šizofrenije, neuroze, psihoze, histerije... To ti dođe kao neki postdiplomski, pomislio sam. Tko bi rekao, nisu tako izgledali. Uopće. Ili možda samo fingiraju i imaju dobru vezu, kao što su imali dobru vezu da se upišu na akademiju. Mislim, opće je poznata stvar da svaki pravi umjetnik prije ili kasnije mora imati dijagnozu.
- MA GONI IH SVE U KURAC – dopro je glas sa moje desne strane.
Pomislio sam da mi netko čita misli, međutim to je jedan prilično zarastao lik razgovarao sa svojim imaginarnim prijateljem u kutu. – GONI IH!
Zatim je opet prešao u tihi mod.
Nitko nije obratio pažnju.
Dohvatio sam novine i prelistao naslove: NAGURAO ŠESNAEST ZRNA GRAHA U SPOLVILO PA SE BACIO U NABUJALU RIJEKU; ZAKLAO BIVŠU SUPRUGU, NJENOG MUŽA, TIGRA I PSA; DESETOGODIŠNJAK I TRINAESTOGODIŠNJAG SILOVALI OSMOGODIŠNJAKA; PEKLA SINA U PEĆNICI; SABORSKI ZASTUPNIK FRANJO T. UHVAĆEN DOK JE MASTURBIRAO PRED MALOLJETNICAMA...
Ludilo je bujalo na svakom koraku, i bilo je dozlaboga zamorno. Nekoć sam mislio da sa mnom nešto nije u redu, neki blaži oblik ludila, a ispalo je da sam normalan. I previše normalan. Teško se nositi s tim.
Dao sam znak konobaru da ponovo natoči.
Još samo malo i biti ćemo ponovo u našem malom raju, pomislio sam.
Tamo gdje smo išli nije bilo ničeg... niti televizije... niti interneta... čak niti radija...
Tek šuma...
I mi.
Post je objavljen 28.11.2007. u 19:16 sati.