Taj nam je lik predavao ONO I DSZ. Bio je blago uvrnut i nisam ga shvaćao ozbiljno. Jednom nam je prilikom pričao o higijeni i koliko je ona zapravo važna. – Ja silno držim do nje – rekao je. – Meni čak i cipele mirišu. Da bi to potvrdio skinuo je svoju crnu, brižno ulaštenu cipelu klasičnog tipa, gurnuo nos u nju i duboko udahnuo. Jasno se čulo sve do zadnjih klupa. – O bože dragi – pomislio sam. – Aha, što veliiiite – rekao je. Nitko nije imao što reći. Ponovio je to još jednom.
Na posljednjem predavanju postavio je pitanje – Što je ljudima najvažnije? (Posjetilo me je to na Roberta Fulghuma: taj je išao po svijetu i svima postavljao pitanje – Što je smisao života?) – No, daklem, što je ljudima najvažnije – ponovio je pitanje s obzirom da je vladala tišina. Počeo je prstom upirati u ljude tražeći odgovor, a oni su nemoćno slijegali ramenima. Neki hrabriji dali su odgovore. Odgovori su, naravno, bili uobičajeni i glupi. On je superiorno sjedio tamo na tronu, smješkao se, masirao kažiprstom sljepoočicu, kimao glavom i ponavljao – Neeeee. - Neeee. - Neeee. Naposljetku je uperio prst u mene. Ja sam pak u to vrijeme počeo čitati Nietzschea. Ne mogu reći da sam ga u potpunosti razumio, ali izraz i stav bili su mi prilično bliski. Zapravo, mislim da sam ga bolje razumio onda nego danas. Također, u to sam vrijeme čitao i knjigu Rade Bojanovića «Autentična i neautentična ličnost». Općenito sam u to vrijeme čitao dosta filozofije i psihologije, naravno s više ili manje razumijevanja, i to spominjem samo zato da bi shvatili na kojim je zasadama nikao odgovor koji je uslijedio. – S A M O S P O Z N A J A – ispalio sam ko iz topa, ponosno, nadmoćno, znajući da sam ubo pravu stvar. Nije bilo sumnje. Nitko još nije imao tako bistar odgovor. Moji školski kolege gledali su me čudnim pogledom. Bio sam frik. Otkud mu samo to, čitao sam u njihovim očima. Riječ je ostala odzvanjati u zraku poput jeke. Htio sam još dodati i SAMOAKTUALIZACIJA ali smatrao sam da bi to pokvarilo dojam. – Pa dobro – rekao je – i to je važno, ali nije najvažnije. Proslijedio je pitanje. Ostao sam kao hladnom vodom zalit, uvrijeđen i ljut. – E, pa baš me zanima kakav ti odgovor imaš, Mirisni – kipio sam u sebi.
Nitko nije pogodio.
- Reći ću vam što je ljudima najvažnije – rekao je napokon. – Ljudima je najvažnije da izađu u novinama. Podigao je novine u zrak i mahao njima. – Ma daj, molim te – pomislio sam. – Ljudi će sve napraviti da pročitaju svoje ime u novinama.
Zvonilo je.
Izašao sam iz te učione i nisam više pomislio na njega. Sve do večeras. Dok se u moj životni, misaoni, internetski prostor, bezobzirno i po tko zna koji put, na sve moguće načine nastoje uvući raznorazne vlatkice, dikani, nivesise, parisisice, britnice, smitice, mamići, blaževići, pišekice, pušekice, bandići, kravićke, đapići, sanaderi, pauletići, glavaši, čitava nepregledna kolona opskurnih, dijaboličnih likova, uviđam, skoro dvadeset godina kasnije, koliko je Mirisni bio u pravu.
Genijalac.
G-e-n-i-j-a-l-a-c !
Post je objavljen 18.11.2007. u 17:12 sati.