Kada je 1984. godine umro poznati francuski redatelj novog vala, François Roland Truffaut, u njegovoj su radnoj sobi nađeni opsežni dosjei koje je, poput kakvog predanog obavještajca, vodio o većini ljudi koje je poznao, s kojima je radio, i koji su ga okruživali. Njegova udova nije ih željela niti krajičkom oka pogledati jer se, kako je sama rekla, bojala onog što bi tamo mogla naći o sebi.
2007. otišao sam u Francusku. Tamo mi se toliko svidjelo da sam ostao duže no što sam namjeravao. Nastanio sam se u Parizu, na Clichyju, u Rue de Lemercier. U kafiću zvanom Bijeli zec, na Montmartreu, upoznao sam čovjeka po imenu Guillaume Bisset. Bio je uspješan lopov i vrlo duhovit, šarmantan momak s puno stila, zajedno smo lovili komade. Ubrzo smo postali dobri prijatelji. Bio je pasionirani ljubitelj Truffautovog lika i dijela. Jedne večeri, dok smo sušili krigle u Bijelom zecu, priznao mi je – Dokopao sam se tih dosjea. - Muljaš me - rekao sam - ništa ti ne vjerujem. – Ne šalim se – rekao je ozbiljno. – Mjesec dana nakon što je objavljen podatak da ih je pisao provalio sam u njegovu kuću i pokupio ih. Sve redom! – Doista? – Kad ti kažem, časna riječ. – Ali o tome nije bilo ni riječi u novinama. – Pa naravno - nasmijao se. – Stari moj, da ti samo vidiš čega sve tamo ima. – dodao je - Čega? – U-hu-hu-hu i o-la-la – glasno se nasmijao tako da se čitav kafić okrenuo. – Jednom ću ti reći.
Jedne zimske noći, bliže ponoći, smrzavajući se u svom sobičku, s mukom sam se trudio prevesti manje zahtijevan roman Amélie Nothomb, Hyigične de l'assassin kada li mi je na prozor netko zakucao. Bio je to Guillaume. – Stari, u velikoj sam gabuli – rekao je nemirno – trebam uslugu. Želim da mi pričuvaš nešto, samo nekoliko dana, dok se stvari ne smire. – Dobro – rekao sam. – Do groba sam ti zahvalan, prijatelju – rekao je i s ramena skinuo kožnu poštarsku torbu. – Čuvaj mi to, molim te, ko oči u glavi. – Ništa ti ne brini – rekao sam, a on je nestao u hladnoj, maglovitoj pariškoj noći.
Prolazili su dani, a on se nije vraćao. Nakon dva mjeseca odlučio sam pogledati što se nalazi u torbi. Nekoliko dragulja, finih ogrlica, dijamantno prstenje, i naravno, kao što sam slutio, Truffautovi dosjei. Većina ih je bila napisana rukom, tintom, tek je nekolicina bila otipkana na pisaćoj mašini. Pokušao sam ih čitati, ali moj je francuski bio preslab. Potaknut znatiželjom, odlučio sam prekinuti prevođenje Amélinog romana, i primiti se prevođenja Triffautovih dosjea. Prijevod je napredovao sporo ma koliko god sam se trudio i to me je bacalo u očaj. Te je noći bilo neizdrživo hladno u sobi pa sam odlučio s prevođenjem nastaviti u Bijelom zecu. Pokupio sam dosjee i otišao. Pio sam kuhano vino. Grijalo me je iznutra. Iznenadno sam oćutio ono već davno, već zaboravljeno osjećanje za koje sam mislio da je u potpunosti i zauvijek isčezlo: opet sam bio pun ljubavi, opet sam bio sposoban voljeti. No gdje li je bila ona? Tko li je bila ona? Osvrtao sam se po kafiću. Nije bila tamo. Skupio sam papire, izašao na ulicu i bezglavo hodao gradom. Nakon nekog vremena naišao sam na majušno art kino. Igrao je Truffautov Jules et Jim. Predstava samo što nije počela. Ušao sam. Nikada nisam vidio taj film, ali znao sam sve o njemu.
Pri povratku kući zastao sam na Pont Neufu. Torbu s dosjeima odložio sam kraj sebe. Zapalio sam cigaretu i gledao Seinu. Zvuk potpetica koje su se kretala prema meni privukao mi je pažnju. Zastala je kraj mene. – Mogu li dobiti cigaretu – pitala je. – Svakako – odgovorio sam. – Sophie – pružila je ruku. – Jules. Razvezli smo priču. Toliko sam bio opčinjen njenom pojavom i bio je dovoljan samo jedan trenutak nesmotrenosti, samo jedan moj nezgrapan pokret i dosjei su završili u Seini. – Oh, merde – zacvilio sam – dosjei. Pogledala me je zbunjeno. – Truffautovi dosjei! – Oh, merde – rekla je i ona.
No svako zlo za neko dobro. Sophie je danas moja žena. Katkad se sjetimo te scene koja nas je zbližila i uvijek se smijemo poput male djece. Jedino što je ostalo od Truffautovih dosjea jest jedna stranica mog nesavršenog prijevoda koji te noći ostao na mom radnom stolu. Želim ga podjeliti sa vama u redovima koji slijede.
Guillauma pak nikada više nisam vidio.
Post je objavljen 25.11.2007. u 01:53 sati.