Chasing the sun.

31 svibanj 2013

Tišim. To nije riječ. Ne zapravo. To je moja riječ. Tišim jednako kao što kišim, jednako kao što maglujem, jednako kao što vjetrim, jednako kao što grmim.
Tišim.
Tišenje nije šutnja. Tišenje je kad sve što viče i urla i kovitla se i tutnji u tebi utihne, umiri se, udahne. Uhvati zalet. Odmori trenutak prije nego krene iznova.

Pa sad, eto, tišim.
Jer ne mogu drugačije. Jer ne znam drugačije.
Jer je boli nestalo.
I tuge je nestalo.
I strah se rastočio kao kakav akvarel, kao boja koja se razlila po zidu, kao ova kiša koja pada i ne prestaje.

Pa tišim.
Najglasnije što mogu, najodlučnije što znam.
Tišim u sebi, u praznim sobama, u svom nemiru tišim.

Onda.

27 svibanj 2013

Postoje stepenice. Postoje stepenice koje vode do oblaka.

Postoje tajni prolazi u gradovima. Cijeli život tražim baš njih, te prolaze. Ponekad ih nađem na kraju neke slijepe ulice. Jednostavno pustim noge da hodaju i skrenem malo lijevo, malo desno, pustim da tijelo samo osjeti puls grada, i hodam, hodam, hodam, sve dok ga ne nađem, taj prolaz.

Jer gradovi su žive stvari. Živi su, ne zato što mi živimo u njima, bili su živi prije nego smo mi došli, bili su živi prije nego je prva cigla postavljena i prva ulica popločana. Svaki grad ima svoj ritam, svoj raspored. Neki gradovi su zvijezde. Nisu slučajno zvijezde. Nisu zvijezde zbog nekog banalnog razloga koje nas uče u školama, kao što je raspored brda uokolo. Ili rijeka koja protječe kroz njega. Zvijezde su jer je onaj nevidljivi grad, onaj grad prije grada, ondje bio i htio je baš biti zvijezda, htio je da se oblikuje tako, htio je imati svoje meko središte i svoje krakove.

Neki su gradovi kocke, zatvoreni u sebi.

I onda tražiš prolaz do tog središta, do tog nevidljivog dijela. Ponekad ga nađem u nekoj veži u koju slučajno uđem. Ponekad na pročeljima - sakriju se ispod grafita. Ponekad na nekim klupama. Tražim prolaze do onog nevidljivog, tražim ono što mi grad sam želi ispričati, svojim jezikom. A da bih čula, moram naći mjesto na kojem priča najglasnije, na kojem njegov glas nije zagušen ljudima, koracima, bukom.
Postoje stepenice, i gledam ih svaki put kad se popnem gore, na ono mjesto koje ti stalno spominjem, a koje je obično, i puno ljudi onamo dolazi, jer je lijep pogled i jer se vidi grad, ali oni vide samo grad, vide zgrade, i svjetla i maglu. Ne vide da je živ, ne vide da pulsira i nadima se i zove ih, baš tako, zove ih, priča im, pokušava objasniti zašto je nastao baš tu gdje jest, pokušava objasniti kakav mu je glas, pokušava ih natjerati da čuju njegovu pjesmu. Jer gradovi i pjevaju, ako ih poželiš čuti.

Postoje stepenice, samo ih tražimo na krivim mjestima.

Ja ih tražim - ponekad - tako da hodam. Postoje ta mjesta, ta posebna mjesta, čak i u ovom kratkom potezu kojim hodam svakog dana. Postoji jedan prolaz između kuća i gledam svakodnevno - svakodnevno - gomile i gomile ljudi koji prolaze pored njega. Nitko ne zastane, nitko ne pogleda. Kad bi jedna osoba zastala i pogledala, mislim da bih je zaustavila točno tamo, na ulici, i zamolila je da mi kaže što vidi, odvela je na kavu, bilo što. Ali nitko ne zastane. Prolaze i ne vide taj prolaz, ne uđu, ne zavire unutra i grad im ostaje samo grad, samo nakupina cigle, asfalta, betona, stakla.

Ponekad sjednem u tramvaj i vozim se satima. Promatram ljude, puštam ih da pričaju pored mene, gledam im ruke, gledam im lica, gledam im oči. Zanima me tko gleda, tko stvarno gleda i vidi i osjeća taj ritam pod nogama, taj bas koji brenči, te bubnjeve i timpane i udaraljke koje čujem, a čujem ih neprestano. Uglavnom čekaju da prođe, odrađuju to i svijet za njih ostaje neotkriven.

Ponekad, dok se vozim kući u autobusu, promatram kako sunce pada na zapadu, a jesenski su zalasci nešto najljepše jer je jesen slikar, jesen su boje, jesen je posljednji prkos pred hladnoću zime kad se sve umiri i utihne i uspava, kad se boje isperu i nestanu (i vjeruj mi, znam prepoznati neba u svako doba godine najpreciznije moguće, bolje od bilo kojeg meteorologa, znanstvenika, oblakologa, slikara!), jesen ti pokloni - na trenutak! - najcrveniju crvenu i najžešću narančastu i pokloni ti razlijevanje tih boja po asfaltu i ja se vozim prema tom čudu, vozim se i mislim kako je ovo najsavršeniji od sviju svjetova, i onda se okrenem oko sebe i vidim drijemež i umorne oči i oči koje ne vide, a voljela bih jednom da pored mene sjedi netko tko će me pogledati i reći: nije li ovo savršeno?

Ponekad se vozim - a obožavam se voziti - s takvim zalaskom za leđima i promatram sunce u retrovizoru i mislim da ne postoji ljepši prizor od tog, kad gledaš tu ljepotu u retrovizoru, znajući da odlaziš, da je ostavljaš iza sebe, da je više nema.

I svaki dan, ali svaki dan zastanem na mostu koji prelazim, zastanem trenutak-dva, zastanem i pogledam oblake koji se kovitlaju u daljini, zastanem i pogledam rijeku koja zapravo nije rijeka, ne znam znaš li to, ali nije rijeka nego bujični tok, a bujični tok je zato što ima prevelike oscilacije u vodostaju, i promatram je kako prolazi i ubacim u nju želju, neku jednostavnu, jasnu želju i rijeka je odnese smijući se jer je prepuna mojih želja, i jer zna, a zna jer sam to poželjela milijun puta dosad, da ću jednom hodati uz nju satima, danima, tjednima, hodat ću uz nju i pratiti je do njenog ušća i dalje, kad se pretvori u veću rijeku, i dalje kad ta veća rijeka klizne u veliko more i dalje, oko tog mora, sve dok ne zakoračim preko kraja svijeta i ne nestanem kao da me nikad ovdje nije bilo.

Dvije minute.

26 svibanj 2013

Mogla bih ti ispričati roman o dvije minute. Možda sam ga i napisala, taj roman, ali nisam rekla da je nastao od dvije minute.

Slika: proljetni plavi dan koji promatram u tamnim staklima nekakve poslovne grdosije na kraju ulice. Nosiš mi kavu u plastičnoj šalici, pripaljuješ mi cigaretu, a onda mi pričaš o tome što je bilo i tko je bio i gdje ste bili. Pa me hvataš za ruku i govoriš nešto o mojim hladnim prstima, o mojim očima, o nama, o odlukama. A ja bih da šutiš, ja bih da nakratko zašutiš, na minutu, dvije, pet, samo da zašutiš na trenutak kako bih sabrala misli, poletjela, otišla od tebe, od tog staklenog monstruma, od tog svijeta koji se ogleda u kranovima i oštrim strukturama ovog grada. Pa kad konačno ispričaš što si naumio i pustiš mi ruku tek da bi mi prstima prošao kroz kosu - brojim ti, sekunda, dvije, pet - zamišljam svijet u kojem te nema. I vrtim pjesmu u glavi, a ta pjesma ne govori o tebi ni o nama, vrtim pjesmu i uporno šutim i pitam se u sebi koliko će ti trebati da me povučeš k sebi, da me zagrliš i kažeš mi da me voliš. Dvije minute. Dvije minute šutnje prije nego odjuriš po mene, uplašen da ćeš me još jednom izgubiti.

Slika: jesenja noć i narančaste magle ovog grada. Vozimo se kroz noć i smijeh, pjevušim nešto što mi je tog trena - posve slučajno - palo u uho, tu neku pjesmu o đavlima koji vire iz rukava, pa ti raskapam pretince u automobilu i pronalazim taj album, točno taj koji obožavam i tu pjesmu koje sam se upravo sjetila. Dvije minute, govorim ti, sad ćeš čuti dvije najsavršenije minute u svemiru. Šutiš i puštaš me da pričam, da pričam o tome kako je taj uvod u kojem se on igra s refrenom koji nije ni blizu, pa ponavlja te riječi, ti si sav moj bol, ponavlja ih i vrti, i vrte se riječi oko nas, vrte se ispod magle koja se vuče po asfaltu, među nama, vrte se i vrtlože i govorim ti - slušaj, slušaj što priča, razumiješ li o čem govori? I pjevamo, pjevamo o razmicanju zastora i gledanju u grad, pjevamo sve do onog trenutka kad prestanem disati - uvijek, uvijek - prestajem disati jer kreće bubanj koji udara - samo dva udarca - svaki put kad on kaže ti si sav moj bol, udare na to sav i onda ide taj bubanj, ide kako bi trebalo ići moje srce, ali ono stoji sad, ono ne udara, i pipam si puls svaki put, ali srce šuti i pokušavam ti reći, objasniti, da te dvije minute pjesma živi umjesto mene ili ja živim u njoj, u tom bubnju, u tom udarcu koji me udara, koji osjećam u tijelu. Samo dvije minute.

Slika: da si ustao kad si rekao da ideš, da smo se pozdravili kad si rekao da moraš, da ujutro rano ustaješ, kad smo rekli zbogom, kad smo pozvali konobara, da si tad ustao, u tom trenutku, ne bih te uspjela pogledati, ne bih stigla, ne bih pružila ruku preko stola, i ne bi zastao u pola riječi i ne bi me poljubio tamo, pred svim onim ljudima i pred svim onim pogledima, jednostavno bi trenutak prošao, i razišli bismo se mirni, ne bi mi usnice bridjele kasnije, ne bih tražila na sebi tvoj miris još danima kasnije, ne bi mi se ta slika - tebe kako me povlačiš preko stola i grabiš mi lice objema rukama - tako usijekla u pamćenje da me progoni u običnom danu, u običnoj nedjelji, u satima koje provodim brojeći oblake na svom balkonu. Samo su dvije minute trebale, samo smo trebali prodisati te dvije minute i pozdravili bismo se na cesti, pristojno, rukovali se možda, nasmijali jedno drugome i zaboravili, jer to nam oboma najbolje ide, zaboravljanje.

Slika: budim se usred noći i srce mi udara u ritmu onog ludog bubnja, i usne mi bride u ritmu tvojeg poljupca i sve je žamor i sve je kaos i sve su boje, i dovraga kako, kako, kako, kako cijeli moj život stane u dvije pogrešno odabrane minute?

Oluja.

21 svibanj 2013

Vjetar mi se zapleo u dušu. Raširila sam ruke ispod oblaka i sjurio se prema meni, misleći da sam čvrsta, neprobojna. Misleći da sam netko kog će propuhati i zaboraviti, kome će podići kaput, saplesti kosu. Ali ja sam, eto. otvorena. Filigranska poput starog bakina broša. Filigranska poput grana koje paraju nebo. I raširila sam ruke ispod oblaka, a on se s tih oblaka sjurio k meni i zapleo se u mene. I oblake. Ili smo se oblaci i ja zapleli jedni u druge, a vjetar nas je samo nekako sašio zajedno? Ne znam. Znam mnogo priča i ovo će jednom biti priča, ali ne znam pričati svoje priče. Nisam, eto, naučila. Nitko me nikad nije pitao.

Vjetar mi se tako zapleo u dušu, sapleo se i spotaknuo o nju i sad urla i divlja u meni. Sad nabija s unutrašnje strane rebara, pokušava pronaći izlaz kroz kožu. A ja sam kao papirnati zmaj: puštam da me napne, puštam da me raširi. Puštam da luduje i pravim se da je sve u redu, pravim se da mi ne vrišti u očima.

Vjetar mi se sapeo o dušu, razvukao me kao kakvu slamnatu figuru, razmazao moje boje i raspršio ih svijetom, slijepio me s onim davnim oblakom i sad više ne znam gdje je vjetar, a gdje sam ja i kako smo se tako čvrsto povezali. I mislim ponekad, kad najviše podivlja duboko u mome trbuhu, mislim tada, da ću umrijeti u onom trenutku kad se konačno oslobodi i pojuri iz mojih prsa u svijet. Umrijet ću, sigurna sam, u trenu kad on polomi i posljednju moju granu i razbaruši oblak, pretvori ga u šećernu vunu.
A možda se onda dogodi da on takav, moj i od mene, pojuri svijetom i pronađe nekog negdje, možda na nekoj pretrpanoj tržnici nekog dalekog grada, možda na nekom krovu gdje stoji i gleda u nebo kao i ja, možda na brodu koji jedri preko Indijskog oceana, možda usred pustinje, ali negdje, negdje nekog, možda pronađe tog koji će razumjeti i koji će čuti i koji će - kao i ja onomad - raširiti ruke i dopustiti mu, vjetru, da se spotakne o njega, da propadne u njega, da živi s njime dok ga bude.

Krajevi.

Ima taj trenutak kad se srce konačno smiri, tjeskobe nestane i sve nekako bude jasno. I ispravno.

Za nekog tko živi pod visokim naponom i tko se - kao ja - osjeća živim samo kad je prepun entuzijazma, dobre volje i velikih planova, stati, umiriti se, razmisliti, zastati na trenutak... sve to opasno vuče u melankoliju, drugu krajnost te umreženosti sa strujom. Zato su ti trenuci kad dođe mir, a s mirom ne dođe i panična misao da je ovo početak monotonije, neinventivnosti, polaganog umiranja, vredniji od bilo čega.

Jutros je došao jedan takav trenutak. Jedan je zgužvani osjećaj tjeskobe nestao nakon što se nekoliko dana vrpoljio u meni, simultano me tjerajući na nemirno hodanje i zavlačenje pod proverbijalnu dekicu, i umjesto njega se naselio mir. Teško je reći što sam prihvatila. Vjerojatno više stvari.

Činjenicu da stvari imaju početak i kraj, i da kraj dođe točno kad treba, a ne kad meni odgovara.
Činjenicu da sam ovdje s razlogom i da je ovaj svijet dizajniran da mi zamuti baš taj razlog.
Činjenicu da mogu biti neustrašiva iako se bojim.
Činjenicu da ponekad nekog moram i preboljeti.

Gramatika za matineje.

20 svibanj 2013

Napravljena sam od riječi.
Od nekih atributa. A atributima objašnjavamo uloge. Uloge kao što su žena, majka, ljubavnica, kći, sestra, prijateljica, izdajica.
I od nekih imenica. Od imenica kao što su oči, ruke, maslačci, naranče, planine, more, vene, koža, slova, tama, urlik, suze, topot.
Na taj osnovni red atributa i imenica stavljamo red glagola.
Voljeti, trčati, juriti, skakati, pjevati, ljubiti, mučiti, lagati, bjesniti, pisati, misliti, čitati, bježati.
A tu su onda i pridjevi kojima garniramo strukturu, kao oni gotički tornjići na katedralama.
Pridjevi kao plavo, zeleno, smeđe, prljavo, oporo, nasmijano, mračno, oduševljeno, ludo, zavoljeno, slano.
I na vrhu te kule, kad smo već izorali brazdu kroz mene, stoje prilozi. Prilozi kao visoko, duboko, teško, naporno, znojno, neminovno.

Ponekad ih promiješam, priznajem.
Izbacim atribute u glagole, izmijesim imenice, polomim priloge.
Ponekad im izmijenim strukturu, značenje, smisao.
Ponekad se iscrtam iznova, za neke nove oči.

I uvijek krijem jednu u dubini mene, jednu koja je šćućurena u središtu, jednu koja tiho, jedva čujno diše.
Uvijek tu jednu koju šutim na rubu usne.
Ponoć.
Uvijek šutim svoju ponoć.

Brodovi.

19 svibanj 2013

Dolazi vrijeme oluja. Osjećam u kostima. Mrači se nebo, povija more. Ziba se zrak s lijeva na desno dok stojim na obali i puštam da mi plavo i zeleno, da mi tirkiz tog poludjelog mora preplavi oči. Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, osjećam ga u rukama, u stopalima, diže se neki daleki vjetar i mirišu mi začini - oni neki topli, oni neki koji mirišu na pustinje i na odlaske. Diže se neki daleki vjetar i čujem u njemu glasove, čujem pozive, čujem u njemu ruke koje vuku. Čujem u njemu neispričane priče i daleke ceste koje nemaju svoga kraja.
Vuče me vjetar.
Dolazi vrijeme oluja, govorim ti, blješte gromovi u daljini i mrači se nebo.

Vrijeme je da krenem.
Vrijeme je.
Jer znaš, neki su brodovi opasni za luke. Jesi li to znao? Kad se digne oluja oni, ti neki brodovi, slome svoje obale. Unište ih. Razore ih, vjeruj, pričali su mi i ja pričam tebi, pričali su mi ribari nemirnih prstiju i s morem u očima, pričali su mi da neki brodovi unište svoju obalu pa moraju otići, ti brodovi, kad se oluja počne približavati, moraju otići. Jer neki su brodovi opasni za luke. Digne se nevera, zacrne se nebo i more, i dođu onda s tih obala i kažu brodovima: plovi. Plovi jer si prevelik, prejak, preopasan.
I znaš što još? Govorili su mi dok su galebovi kružili iznad moje glave, govorili su mi i vjerovala sam im, znaš li da moraju krenuti ravno u oluju.
Ravno u neveru.
Kako znaju da će preživjeti te nevere, te pijavice, taj mrak, pitala sam.
Ne znaju, ali opasnije je da ostanu, opasnije je da unište luku. Opasnije za njih i opasnije za obalu.
Pa onda krenu, ti brodovi, odjedre ravno u neveru.

Dolazi vrijeme oluja. Crno je sve, vjetar mi trese kosti.
Vrijeme je da krenem.
U neveru.
Ravno u srce te tame.
Opasnije je, znaš, opasnije...

Tvoja soba.

18 svibanj 2013

Slika: stojim na prozoru tvoje sobe i promatram grad koji se igra pod nama. Igra se, kad ti kažem: žuri i šumi pod našim nogama. Prolaze ljudi: prolazi ona žena umornog koraka koja izbjegava uhvatiti si odraz u izlozima. Prolaze djevojke koje svoje odraze baš uporno traže, iako to skrivaju. Prolaze ozbiljni muškarci, prolaze djeca. Prolazi i onaj prosjak na štakama kojem smo koji sat prije ostavili nešto u šeširu. Prolaze automobili, prolaze tramvaji. Miješaju se boje, miješaju se pokreti, miješa se svijet u rasplesanom nemiru. Blješti sunce na staklima susjedne zgrade, blješti i udara mi u lice pa nakrivljavam glavu i otresam pepeo usput kao, preko ruke.
Slika: stojim na prozoru tvoje sobe gola i tvoji me prsti traže, tvoji se dlanovi lijepe o moju kožu. Ne vidim ti lice, ali znam da se smiješiš i volim taj osmijeh uperen u moja leđa, volim kako me promatraš, volim što te rasplešem eto tako, jer mogu. Pa se smijem glasno i glasnije i moj smijeh ječi i miješa se s glasovima koji dolaze s ulice, miješa se s povicima, zvižducima, škripom tramvaja, topotom koraka, zatvaranjem vrata, otvaranjem prozora, tom beskrajnom pjesmom grada koji živi, diše, skače, pleše. Ne gledam, ali znam: prazna je soba, samo prazan parket i običan madrac, pepeljara pored njega i dvije čaše s tragovima usana, s tragovima poljubaca. I mali radio koji palimo i podešavamo, radio s kojim se igramo, radio kojem se smijemo, a smijemo se kad prilagođavam svoj ritam pjesmi koju tog trena čujem, smijemo se kad zastanem zatvorenih očiju i prošapćem stih jer tako ja, vidiš, volim.
Slika: vodimo ljubav na tom prozoru tvoje sobe, uz sunce koje mi igra na licu, uz glasove, uz svijet koji žuri svojim poslom, uz tvoje ruke na mojem vratu, uz tvoje poljupce koji me žigošu i obilježavaju i govore mi da ću zapamtiti i tu sliku i tu sobu i te tvoje grube dlanove. I mali radio svira negdje u dnu sobe, tamo gdje smo u žurbi odbacili odjeću, cipele, sram i sva pitanja - a mnogo ih je - i sva sutra. Vodimo ljubav u tom mom vijugavom ritmu, na tren nježno, na tren grubo, na kraju odlučno, namjerno i pitaš me kasnije dok nam sumrak sprema zasjedu, pitaš me što dalje, što sutra, što kad izađem iz tvoje sobe, što onda? Nemam odgovore pa pripaljujem cigaretu i vrtim taj tvoj mali radio, vrtim uporno dok me neka pjesma ne zaskoči, ne iznenadi, ne udari u trbuh na kojem je tvoj dlan sada, i uporno, najupornije što znam - šutim.

Ja ti nisam od sutra napravljena.
Ni od odgovora na pitanja. Ni od objašnjenja.
Ali volim tvoju sobu. Volim njeno škripanje parketa, volim naš smijeh koji u njoj odzvanja, volim što svaka pjesma nekako drugačije u njoj zvuči. Volim ih slušati kroz tvoje uši. Volim se gledati kroz tvoj pogled.

Pa te pitam sada, pitam te glasno: pjesmu mi daj.
Pjesmu kojom ću pratiti tvoj ritam ponovno, pjesmu čije ću stihove šaputati dok se povijam pod tobom, pjesmu kojom ću te opet voljeti.
U tvojoj sobi. Iznad grada koji se igra, ispod sunca koje nam pleše, među glasovima koji nas ne čuju.

Adresa.

17 svibanj 2013

U mojem svijetu žive cigani, i pale se vatre, velike, krijesovi. I kradu se konji u ponoć i onda ih jašeš dok ti vjetar nosi kosu tako da izgleda kao zastava. Žive ljudi koji pjevaju i lutaju. I spavaš pod nebom, tamo gdje ja živim. I gubiš se, ali ne zapravo jer ionako znaš da ćeš stići kamo si krenuo. I pale se vatre i ljudi sjede pored tih vatri i pričaju. I znamo da postoji sunčev prah i da ostane na policama, tamo gdje se sunce probilo kroz prozor. I da je to magična stvar, a ne obična prašina. Tamo gdje ja živim ima i starih ciganki koje ti gataju iz dlana, i cirkusa, ima puno cirkuskih šatora s akrobatima i lavovima. I ima brodova tamo. Puno brodova napetih jedara. A sjenke plešu uz tebe dok hodaš. I pomiješali smo boje pa sad sve skaču po zraku oko nas, tu gdje živim.

U mojem svijetu ima pruga i te pruge nestaju s krajolika kad pucneš prstima, nestanu i zarone ispod zemlje, zarone u druge svjetove, u svjetove u kojima su boje razmazane, a stabla plešu pred tvojim začuđenim očima.
U mojem se svijetu pleše i pjeva i šire se ruke najjače, ogromno široko, najšire što su neke ruke uopće naučile širiti se. U mojem se svijetu skače u vulkane, eto tako, jer se može. I u mojem se svijetu priča, a te ispričane riječi plutaju zrakom pred našim nasmijanim očima.

U mojem svijetu boje dolaze u valovima i ponekad me, iskreno ti priznajem, preplave valovi plave i poznajem joj milijun imena. Milijun imena za plavu? Vjeruj, postoji milijun imena za plavu, milijun riječi kojima je mogu opisati, milijun izraza, a jedan od njih kaže da su moje oči plave, najiskrenije i najistinitije plave kad u njima šutim suze. U mojem svijetu ima zelene i crvene i narančaste. Ima puno bijelih, ima i crne... puno crne ima.

A ima i žute. Iako je ne razumijem.

Juda.

15 svibanj 2013

Triput sam te dosad porekla.

Prvi put kad sam govorila da nije značilo ništa i ne znači ništa i ne značiš ništa. Prvi put kad sam o nama govorila i lijepila točke na krajeve rečenica. Baš ih, eto, lijepila: pljunula na dlan i zalijepila točke i trotočke i poneki uskličnik. Upitnike sam, priznajem ti sad, izrezala iz slovovlja, a za zareze sam odlučila da ih neću koristiti. Samo točke, rekla sam, debele, masne, uljane točke koje ostavljaju trag do kraja te bilježnice.
Porekla sam te prvi put i nije se dogodilo ništa.

Drugi sam te put porekla kad sam zaboravila. Bilo je lako: toliko je bilo tebe i mene - nas - da je bilo lakše zaboraviti nego te strugati sa sebe, kao što mornar struže daske svog broda. Ali ja nisam brod, a ti nisi slana voda koja nagriza. Zaboravila sam, vidiš, da smo more i nebo, a da se oni ne razilaze tako lako. I mogu ja strugati i grebati, zaboravljati, poricati, ali more je more i more se valja i more nije briga što zatvaram oči i govorim da ne želim. I drugi sam te put porekla, onako kako poricati treba: u ponoć, uz demone i duhove, uz urlike šume i grmljavinu u daljini, ali nije se dogodilo ništa.

Treći sam te puta porekla kad sam prekrojila našu kronologiju. Pomiješala sam početke, zaplete i rasplete, kraj stavila na početak i onda nas vodila unazad - slijepa. I nisam vidjela da se dijelovi ne slažu, da jedno ne ulazi u drugo, ustrajno sam, uporna kao što jesam, rezala tim svojim škarama, lijepila rečenicu ovamo, rečenicu onamo, susret ovdje, dodir ondje, i sve izmiješala u nekom šeširu, uvjerena da je tako dobro. Tri put sam te porekla i nije se dogodilo ništa.

...osim što me, oholu glupaču, uhvatila tišina. Ošamarila me, zaurlala mi u lice i sva su se moja poricanja kao komadići kristala sasula pod moja stopala.
Triput sam te porekla, nije da brojim, prije nego se vjetar sjurio po mene.


I sad čekam. Čekam da ti porekneš mene. Jednom, triput, stotinu puta. Čekam da me porekneš, da me ispričaš kao neku budalastu priču, da kažeš kako je postojala tamo neka ona, ona koja je obećala čekati i vjerovati i vidjeti, stvarno vidjeti, a onda te triput porekla, i još pljunula pritom da zapečati.
Molim te, porekni ti mene, porekni da smo bili išta više od slučajnog susreta koji je potrajao duže nego smo mislili (a lažem: mislili smo da je zauvijek), porekni da smo išta značili, porekni da me poznaješ i osjećaš, porekni da smo s istog mjesta pali, da smo na istom tijelu ranjeni.
Porekni.

To absent friends, lost loves, old gods, and the season of mists; and may each and every one of us always give the devil his due.

A vrag dođe po svoje, znaš?
Znaš kako znam da je došao?

Dođe nemir.
Uznemire se noge prvo. Pa bih putovala. Odlazila. Nestajala pomalo.
Onda se nemir počne penjati.
Pa se budim usred noći - a inače spavam toliko malo da je to smiješno. Ozbiljno. Ali kad vrag dođe po svoje, ustajem usred noći, ne mogu usnuti, vrtim se, nemirna sam, šetam pola noći mračnim ulicama.

Onda se penje dalje.
Pa se srce uznemiri. Pa bi srce htjelo... nešto. Pustolovinu.
Ludost. Ludost bi htjelo. Htjelo bi podivljati, poludjeti, skakati po krovovima, zalijetati se vjetru u lice, htjelo bi noći koje se probdije, htjelo bi noći o kojima se priča. To bi srce htjelo.

Pa se penje dalje.
Pa prsti rade i pišu i divljaju i luduju, kad vrag dođe po svoje. Pa govorim i smijem se i pjevam i vičem i pričam, onda puno pričam jer inače ne pričam. Inače pišem i pjevam i smijem se, ali ne govorim o sebi jer se nema zapravo što reći, ako ne želiš slušati o nebu i oblacima i onom oblaku koji mi upravo sad - SAD - zaklanja pogled.

Pa se penje dalje.
A kad se počne penjati, meni tijelo gori i ja gorim i već sam tad šumski požar, buktinja, suludost, nemir takav da iskri zrak.

I onda se zaletim u neku pogrešku. Baš se - zaletim. Glavom u nju, jer glava tad gori i bukti i luduje. I natjeram tu glavu da se zaleti u pogrešku, u prvu pogrešku koju ugledam.

I onda tijelo više ne može izdržati jer naredam dva mjeseca spavanja do onog trenutka kad bi trebao utonuti u onaj najtvrđi san. Onda se budiš i tako iz dana u dan i hodaš u groznici i misliš u groznici i dišeš u groznici. Ali dva mjeseca je dugo pa onda potoneš malo pa pustiš noći na miru, malo, i intenzivnije živiš dane.

Ali ja više volim noći, noćno sam biće, rođena sam u ponoć i volim ja svoje intenzivne dane, ali daj mi noći. Noći o kojima se priča. Noći.
Kad vrag dođe po svoje, buknem i planem, a ne bih trebala.
Ne bih jer se to ne radi. Ne bih je se to ne smije. Ne bih jer se tako ne živi.
Ne bih jer se tako ne ostaje dugo.
Ne bih jer.
Jer.

Ali imam tog vraga u sebi i ponekad dođe po svoje i platim mu, svaki put, što sam mu dužna.

Tinta.

14 svibanj 2013

Ponekad mi se čini da si kao tinta preplavio moje dane.
Zamišljam to kao da je netko izlio tintu na kalendar, crnu i gustu tintu, onu tintu kojom smo pisali kao djeca, ili se to tuš zove, nikad nisam naučila, ali to crno mastilo, to je nekad davno razlio po kalendaru u koji upisujem imena svojim danima, i ta je tinta tvoja i ta si tinta ti i pitam se koliko dana si zahvatio, koliko tjedana, mjeseci, godina.
Ponekad mi se čini da si kao tinta natopio moje dane, moje vrijeme, moje sate. Jer nalazim te posvuda, čak i kad ne tražim, čak i kad misli svjesno upućujem na nešto drugo.
Nalazim te u suncu koje poigrava na prozoru i u sjenama ispod njega,
nalazim te u dogovorima za kavu na kojima te nema, a nema te jer to nije tvoja priča pa se i pitam odakle si tamo,
nalazim te u glupoj pjesmi na radiju, iako sam uvjerena da bi je mrzio,
nalazim te kad zaronim ruke u ledenu vodu pa mi otupe jagodice,
nalazim te u radniku koji psuje i pljuje na pločnik dlanova crnih od ulja,
i u putovanjima,
u odlascima,
u vlakovima i u onom poznatom urliku s kojim ulaze u stanicu.
Nalazim te u zoru kad otvorim oči i gledam sve nijanse plave neba,
i u tri ujutro, dok šetam svojim praznim ulicama i razmišljam koliko ljudi sada, upravo u ovom trenutku, SADA,
vodi ljubav, bjesni, laže, razbija neku čašu u nekom mračnom lokalu, vara, odlazi, ostaje. Koliko ljudi, reci mi, znaš li, koliko ljudi upravo sada živi?
Nalazim te u starim fotografijama na kojima ne možeš biti jer to nisu fotografije ni tebe ni mene, nego neke nepoznate, davne mladosti.
Nalazim te u toj čudnoj nostalgiji za prošlošću koja nije moja - i možda se nije dogodila -
i u onoj čudnijoj nostalgiji za budućnošću koja tek ima doći.
Nalazim te na svojem golom trbuhu koji se crvenio ispod žara cigarete (kroz pepeljaru),
i u smijehu kad se prepoznam u nekom izlogu negdje,
i nalazim te u riječima, toliko je tebe u mojim riječima da bih najradije naučila neki novi jezik,
najradije bih naučila neki turski, aramejski, neki finski, neki grleni, opasni jezik, neki jezik koji se urla i psuje, samo da zaboravim koliko te ima u riječima, koliko si se prelio u moje riječi.

Nalazim te i posvuda si, kao tinta u zraku, sve je tvoje, sve nosi tvoj potpis i sad se smijem, a smijem se jer bih rado da te izbrišem, razrijedim, da prestaneš biti tako gusto prisutan, da te manje trebam, želim, da manje drhtim u dnu trbuha kad te ugledam.

Stranci.

Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali. Kako je smiješno to razdjeljivanje vremena na ono prije i na ono poslije, kao da postoji čvrsta granica, kao da je između ta dva svijeta kineski zid. Kao da je jedna ja postojala prije, a druga poslije. Kao da sam iskočila u drugi svemir u tom jednom trenutku kad sam ti prvi put pružila ruku i rekla: Ja sam.
Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali. I pišem to, a znam da je laž jer sam te poznavala, poznavala sam te i prije nego sam te susrela, poznavala sam te u nekom svijetu u kojem nisam hodala, mislila, disala ovako kako hodam danas. Ali mogu reći da je postojalo to neko vrijeme kad se nismo poznavali jer nisam znala riječi kojima ću te zazvati, nisam naučila riječi na koje ću se odazvati.
I više od toga: nisam još bila znala naći te u svijetu. Nisam znala kako se umiriš i zatvoriš oči i pronađeš tu neku pjesmu, tu neku boju, taj neki glas. Nisam je znala razlikovati među milijardama boja i glasova i pjesama. Pa onda kažem: postojalo je vrijeme kad se nismo poznavali iako sam te poznavala godinama i stoljećima prije nego sam te konačno srela i bio je dovoljan samo taj jedan susret, taj jedan ukradeni trenutak, ta minuta tišine usred tutnjave i buke naših života, da te znam pronaći svaki sljedeći put, svaki, ama baš svaki dan.

Postojalo je jednom vrijeme kad se nismo poznavali i kad nisi sagradio svoj dom na crvenim dinama mojeg svijeta.
Postojalo je jednom vrijeme kad nisi živio u mojim svitanjima i zorama.
I kad ti ne bih namignula na pozdrav svake večeri, dok šetam u san - prije nego te ondje sretnem.

Postojalo je jednom vrijeme kad smo mogli glumiti da smo stranci.
Ili se ja barem tješim da je postojalo.

Za upute o indikacijama, mjerama opreza i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

13 svibanj 2013

Ljubiti treba tako da se svijet izmakne ispod nogu. Ljubiti treba bez ostatka, tako da se poderu leđa i raskrvave koljena, tako da na tijelu ostanu masnice i ugrizi. Ljubiti treba bez da razmišljaš o sutra, uz upaljena svjetla i u potpunom mraku, na praznim parkiralištima, u osvijetljenim garažama shopping centara, na klupama u parku (posebno ondje!), u pauzama ozbiljnih razgovora, uz smijeh i psovke, uz nježne riječi i uvrede. Ljubiti treba odlučno, kao da ništa nije važnije od tog trenutka, i prljavo, ponijeti to voljenje kroz svijet kao zastavu. Ljubiti treba ujutro, dok se san još plete po kapcima, usred noći tako da se zvijezde razliju po koži, treba pružiti prste po svakom zakutku tijela i uzdasima bojati zrak. Ljubiti treba kao da je taj sudar svjetova jedino što te na ovoj zemlji može zadržati, ljubiti treba sada i sutra.

Tako me ljubi. Ugrizi me za rame, uhvati me u šake, protresi me, učini me svojom.
Pokori me.
Zauzdaj me.
Daj mi razlog da ostanem.

4:23

Mjesec je nisko na obzoru i svijetli mi u sobu ondje, s desna. Promatram ga u to neko doba između svjetova. Promatram ga i grijem prste na šalici kave i razmišljam o jutrima, o zorama, o umoru koji osjećam u kostima. Mjesec se smije na nebu, moram ustati na prste da bih ga vidjela iznad vrhova stabala.
Spavaš kraj mene. Ne znam gdje si, ne znam kako izgledaju tvoji snovi. Ne znam o čem maštaš, ne znam čemu se smiješiš kad se okreneš u snu. Još me tražiš rukom, još se stežeš uz mene kad konačno kliznem u krevet kraj tebe.

Morat ću uskoro početi govoriti. Morat ću jer ovako više ne mogu, a ne znam kako bih mogla i kako bi trebalo biti bolje. Morat ću uskoro početi govoriti i objašnjavati. Morat ću uskoro reći sve, o tebi, o Njemu, o meni. O mojim noćnim lutanjima, o tome gdje sam usred noći, dok misliš kako spavam kraj tebe. Morat ću uskoro početi govoriti, ali ne još. Ne danas. Danas ću sjediti i promatrati mjesec kako klizi nebom i zoru kako dolazi, svakim danom sve ranije, i razmišljati kad se dogodilo da smo toliko daleko.
I gore - kad se dogodilo da ugasnem, da se utišam, da onaj urlik u meni utihne kao da ga nikad nije bilo.

Oprostit ću nam što smo se voljeli. Oprostit ću nam i što smo previše govorili. Oprostit ću ti sve laži i obećanja koja si davao umornih očiju, u neko gluho doba noći, kad više ni tebi ni meni nije bilo do razgovora. Oprostit ću ti sve, čak i one davne suze koje mi šapuću iz jastuka kad konačno natjeram glavu da odmori.
Ne znam samo kako ću oprostiti sebi.
Nisam naučila opraštati sebi.

Shibboleth.

12 svibanj 2013

Imam naviku da se vozim noću. I sve je čarolija i sve je čudesno: crvenkasta svjetla na ploči automobila. Farovi koji krivudaju cestom. Tračci proljetne magle na asfaltu (još je znam naći kad je poželim i još izgleda kao gust sirup koji se prelijeva zrakom). Nečiji glas kao rastopljena karamela iz zvučnika. Moj škripavi alt koji pjevuši. Moje misli koje sjede pored mene. Moji nevidljivi prijatelji koji me tapšaju po ramenu. Imam tu naviku da se vozim noću pa se zaustavljam na usamljenim pumpama, kupujem kavu za van, zadirkujem ozbiljna lica onih iz treće smjene, završavam na pokrajnjim cestama, zagledana u mrak i tišinu oko mene.

Sve što mislim o svijetu stane u te noćne vožnje. Sve moje tuge, sva moja usamljenost. Sve što sam bila, sve što bih mogla biti sabije se u tih par ukradenih noćnih sati. Pa lunjam svijetom i natjeram cestu da proguta moje suze i sve misli koje me muče, da izbrusi sva moja kriva srastanja i bolne šavove. I pričam, pričam o duhovima, pričam s duhovima, pričam s utvarama svijeta koji više ne postoji, svijeta koji je mogao postojati samo da smo bili hrabriji, odvažniji, zaljubljeniji, sretniji, nasmijaniji. Oprostila sam mu u jednoj od tih noćnih vožnji, samo ponekad mislim da bih morala voziti preko pola svijeta kako bih oprostila sebi.

I tad, dok vozim noću, gledam u retrovizor. Gledam svijet iza sebe, gledam ono što ostaje. I lijepo je, ljepše je. Svijet je nekako mek kad ga gledaš u retrovizoru. Izbrišu se grube linije, izravnaju obrisi. Pa govorim njemu, tom prošlom svijetu, govorim mu o prošlosti, o snovima, o riječima mu govorim, o tome kako sam odletjela nevjerojatno visoko jer sam prvi put pomislila da sam pronašla svoj trampolin. Pa vozim na retrovizor ponekad, zagledana u ono iza sebe, zagledana u mrak, u prošlost, u ono što ostaje.

Ima na svijetu tih čarobnjaka. Tih nekih koji znaju što je hrabrost. A hrabrost je kao šuma koja krene zauzimati planinu i nije je briga, tu šumu, što planina misli o tome. Hrabrost zauzme, otme i krene gustiti to golo tlo i odjednom imaš stabla kojima ne vidiš vrh. Odjednom imaš snagu, nevjerojatnu, nepobjedivu snagu. Ima tih mađioničara koji znaju što je odvažnost, a odvažnost je voziti na retrovizor, vjerovati cesti pred sebe da će te odvesti na pravo mjesto. I odvest će te, vodit će te, čak i ako te napusti tvoja volja, čak i ako posustaneš sam u sebi i pomisliš da si se izgubio. Ima tih čarobnjaka koji zatvore oči i zatraže od svijeta pomoć i ta pomoć dođe s najčudnijih mjesta. Dođe kao riječ koju nisi očekivao. Kao predmet slučajno odbačen u travi - upravo onaj predmet koji ti je potreban. Dođe kao pobjeda. Ima na svijetu tih čarobnjaka, malo ih je ali ih ima, tih koji znaju sve boje i mirise svijeta i koji ponekad dopuste da im se te boje preliju u oči, možda nekog glupog jutra kad ustaju, pobijeđeni i umorni, i pogledaju nebo iznad sebe i znaju da vide. Možda jedini dobro vide. Možda jedini zapravo znaju. Ima tih čarobnjaka, kažem ti, koji znaju da je svijet Rubikova kocka i da je rješenje uvijek tu negdje, samo ako dovoljno zavrtiš one šarene obruče. Postoje ti čarobnjaci, dođi, pokazat ću ti jednog od njih, pogledat će te iz ogledala ako samo na trenutak podigneš pogled, koji znaju da postoje trampolini do čuda i da se kriju u običnim stvarima: u njegovom mirisu na jastuku. U njegovoj košulji koju oblačiš dok sam hodaš praznim sobama. U rukama koje bole od nedostatka zagrljaja. U klupama s neobičnim natpisima koje te kao vremenska kapsula odnesu u drugi svijet. U beskrajnim noćnim vožnjama u kojima okrećeš glavu nebu pa povlačiš linije između zvijezda. Ima tih čarobnjaka, dopusti da te podsjetim, koji loš dan okrenu na bolje i koji će se boriti uz tebe kad svijet zaboli duboko u trbuhu pa pomisliš da ti je oduzeto sve.

Ja sam čarobnjak. I dalje vjerujem u čaroliju. Vjerujem u poruke ostavljene uz put, tamo gdje ćeš ih naći. Vjerujem u nebo, vjerujem u oblake. Vjerujem u sunce koje se probija kroz krošnju. Vjerujem u život s urlikom. Vjerujem u ljubav koja se voli na sav glas. I ti si čarobnjak, dopusti da te podsjetim, i samo ponekad se čini kao da nisi kad povjeruješ tom zboru glasova koji bi te vratio nazad. Koji bi te ukrotio. Koji bi ti podrezao krila - da se ne mučiš previše. Da ne letiš previše. Da se smiješ onako lijepo, ugodno. Ja sam čarobnjak pa ostavljam poruke uz put i crtam jedra na svojim rebrima. Poklanjam im svoju kožu i svoje srce umjesto vesla. Ti si čarobnjak, oprosti što te podsjećam.

I zamisli sad, na trenutak zamisli, zatvori oči i zamisli, da stojiš na vrhu klisure, na kraju svijeta, tamo gdje se vrtlože vjetrovi, tamo gdje se spajaju nebo i more. Stojiš tamo i vjetar te doziva. I ne treba nada da skočiš, trebaš se samo podsjetiti da si čarobnjak i da čarobnjaci znaju da samo treba vjerovati njemu, tom vjetru koji se u dnu stijena rađa upravo sad - pogledaj! - i skočiti, skočiti raširenih ruku i otvorenih očiju jer će te njegove ruke dočekati, pripremiti ti doskočište i odnijeti te onamo gdje su neba zelena i ružičasta, a sunce se kotura preko mora kao pikula koju je neko dijete odbacilo. Zamisli sad i vjeruj mi da možeš skočiti, skočila sam već i dolje sam i mašem ti na pozdrav. Jer mi smo čarobnjaci, opet te podsjećam, i dani su naše igračke i kamo god kreneš, svijet će te voljeti jer zna, kao što znam i ja, da vidiš ono divlje, pulsirajuće bilo života, ono bilo odakle kola snaga, odakle ključa hrabrost, gdje se rađa volja.

Ponekad, vidiš, vozim na retrovizor. Jučer sam se malo zaigrala. Pjevao je glas s radija, njegov promukao bariton i njen razigrani sopran, I had a dream that no one else could see, i ja sam malo eto, vozila na retrovizor i zaplesala po cesti. I taj je retrovizor ostao tamo, na toj cesti, s praskom. Neko ću vrijeme voziti unaprijed, gledajući cestu pred sobom. Neko vrijeme. Ali i ja sam čarobnjak, pronaći ću način da se ponovno na nekoj cesti izgubim.


Shibboleth - ono što razumiju samo odabrani. Riječi koje drugima ne znače ništa. Priča skrivena naočigled svima.

Zajebano.

09 svibanj 2013

Zaljubljujem se u one o kojima mogu pisati.
Zaljubljujem se u one koji mi rasplešu prste. U one zbog kojih prestanem spavati. U one zbog kojih se pretvorim u plesača.
Padnem u njih, propadnem kroz njih.
Razbolim se od njih.

Zajebano.

Sve je dobro.

07 svibanj 2013

Dobri su dani. Budim se ujutro, ispijam svoju kavu na balkonu, promatram nebo kako svijetli u daljini. Dobra su ta jutra jer sve još može biti i svatko još mogu biti pa sjedim na svome balkonu i zamišljam da danas baš, danas, putujem u nepoznato. Sjedam na prvi vlak, guram svoje kovčege u njega, i gledam svijet kako juri pored mene, naopak i iskrivljen. Svatko mogu biti u tim jutrima, mogu se danas baš izgubiti u šumi, možda baš danas mogu upoznati nekog čije će me oči progoniti, možda ću baš danas doživjeti susret o kojem ću pričati.
Dobri su dani jer ih svladavam, slažem ih u kućice, igram se njima kao da su kocke razbacane po podu sobe.
Dobra su i poslijepodneva jer sunce kliže po zidovima i rasipa sjenke svud oko mene pa promatram taj kjaroskuro i dodajem mu vrijeme, prostor, sjećanja.
Dobre su i večeri kad se pale prve ulične svjetiljke i kad žumori dan koji odlazi pa zamišljam da će sutra, baš sutra, biti taj dan kad ću otkrivati vlakove i nepoznate osmjehe. I nove usne.

Sve je dobro.
Osim noći. Noću ožive duhovi iz kutova sobe, duhovi zaboravljeni, duhovi neistjerani. Noći me tjeraju da hodam, da trčim, da urlam u tišinu. Noći me tjeraju da računam i razlamam stvarnost na sve manje i manje odsječke.

Sve je dobro.
Osim noći.
Noći još bole.

Deja vu.

Dogode se ponekad te noći kad suze poteku same. Kad bih najradije da je jednostavno. Da me voliš kako si volio. Da me zagrliš, da me priljubiš uz sebe. Da dišem tvoj zrak i milujem tvoje ime. Dogode se noći kad govorimo i ne čujemo se. Dogodi se noći kad riječi jednostavno zauzmu prostor između nas.
Oprostit ću si što sam te voljela.
Oprostit ću ti što ti mene nisi.
Oprostit ću noćima što ih ne provodim s tobom, iako si tu, nadohvat ruke.
Zavrtit ću još jedan krug.

Oprosti.

Učenje glagolskih vremena.

06 svibanj 2013

Voljeli smo se. Perfekt.
Voljeli smo se onako kako se ljudi trebaju voljeti. Kondicional.
Voljeli smo se uz neba i oblake i znakove ostavljene usput. Aorist.
Voljeli smo se.
Pa smo se razišli. Pluskvamperfekt.
Pa smo se smijali, skakali, radovali, pjevali. Zavoljeni. Nacrtani jedno u drugome.
I bilo je dovoljno, stvarno dovoljno da zatvorim oči i čujem ti glas koji mi govori. Koji mi pjeva. Koji mi se smije.
Voljeli smo se na nekim geografskim širinama i dužinama koje ne postoje.
Voljeli smo se i onda smo se pozdravili. Prezent.
Pa ti sad kažem - u imperativu - leti.
Srest ćemo se opet. Futur.
Voljet ću te opet.

...

Voljet ću te.
Obećanje.

Sljedeći mjesec >>