Dolazi nam najhladnija zima, a ja još grijem tijelo od prošle pa razmišljam, eto, kako ugrijati ono što se davno smrznulo. I hoće li ova zima biti moj kraj? Hoće li?
Ne znam. Hoće li?

Nikad me nitko nije volio kao ti onog dana, i nikad nikoga nisam voljela kao tebe. Ali to je sada davno, davno prošlo, zaboravljeno, to su iščezli tračci ljeta koji me sad povremeno ogriju tek u sjećanju, u prisjećanju na vrijeme koje smo odlučili pokopati.
Nikad me nitko nije volio kao ti, ali tad me bilo lako voljeti, bio je srpanj, a ja sam bolja u srpnju, voljivija, manje opora i trpka, manje ledena, manje u sebe skutrena.
Nikad nikoga nisam voljela kao tebe onog srpnja, a nisam to znala tada. Mislila sam da će doći opet, pokrenuti se, vratiti.
I rekao si, moram biti oprezan jer ćeš me boljeti.
A ja sam se smiješila i položila ti ruku na prsa i ničije srce nikad nije tuklo ispod mojeg dlana kao tvoje.
I imao si pravo, uništila nas je zima i sad te bolim.
A led si posijao u mene i sad ti boliš mene. Moj led me boli zbog tebe.

Oznake: lull

Kad puhne vjetar kao danas, raspuše tugu s ulica.
Znaš li gdje ostane?
Na praznim terasama, ispod stolova za kojima smo još nedavno sjedili i hvatali sunce, ispod stolaca oko kojih smo pleli noge. Rastuže me te terase, a kako i neće - svu je tugu ovog grada vjetar donio na njih i zatvorio kao u one staklenke s formaldehidom. "Ne otvaraj do proljeća", tako kao da čitam.
A kad dođe proljeće, prestat ću strugati tugu s kostiju i priječiti je da me uguši iznutra.

Oznake: paradoks

pobjegla su mi slova.
O i P posebno.
L sam dugo tražila i već sam pomislila da ga nema, ali ne, samo nisam dobro gledala.

O i P nedostaju, rastaču se negdje, kisele, pretvaraju u kolute sunca.
pobjegla su mi slova.
a ne znam nedostaju li riječi u kojima su ili osjećaj dok ih valjam pod prstima?

Oznake: abecedarij

Spavala bih. Prespavala ovaj dan, ovaj tjedan, ove mjesece.
A upravo to mi je uskraćeno - taj zaborav snova, leći, zatvoriti oči i smijati se crvenilu ispod kapaka.
Krojim samu sebe kao kakvo naopako odijelo. Kao da brojim minute, a ne godine. Upozoravaš me da ću nestati, upozoravaš me da doziram, a upravo to mi je uskraćeno, ta razboritost promišljanja.
Jebiga.

I onda dođe utorak, a ja zatvorim oči u zori i čekam da nestane, da prođe, da se nasuče na neki sprud neke zaboravljene rijeke. Ali on ne prolazi pa mi jezik gori od sumpora i suhih kiša ovog grada kojem stopalom brišem ulice sa zamišljene karte.
Uvijek dođe utorak, sjedne mi na kosti i zanjiše me, zavrti, uzbiba i onda izbaci u noć.

Doći ću ti sutra, obećajem, i s tim sutra dan se cijepa na pola pa zaklapam oči i pravim se da pozdravljam san.

Oznake: day in, day out

Vektori se i dalje kreću u svojim smjerovima.
Zacrtani su im smjerovi, uklesani. Zabilježeni, upamćeni.
Nemaju boju. Nemaju zvuk. Iako bi se dalo razgovarati o tome - svaki zvuk znam prevesti u boju. A svaku boju u riječ. Svaku riječ u broj.
A mi smo vektori, na putu u beskraj. Bez riječi, bez dodira.
S jednom željom - sresti se opet.
Sresti se nekad.
I vodi nas putanja onamo, u taj susret.
Nije to sudbina, to je matematička vrijednost koja proizlazi iz naših temeljnih brojki.
Sresti se opet.
Sresti se nekad.
I onda nastaviti dalje svojim smjerovima.
U beskraj.
U nebo.

Oznake: auxochrome

Žao mi je.
Ispričavam se neprekidno, ponavljam tu rečenicu koja je trpka, žuta u ustima.
Znaš li što su žute rečenice? To su one nakon kojih ti odrveni jezik, nakon koje se u prostoriju spusti teška zavjesa od brokata. Ispričavam se, ronim u dubinu tih riječi kao da će me one spasiti, kao da su one početak i kraj, kao da će one sve poravnati.

Žao mi je, žalim što sam ikad došla na onu terasu onog glupog ljetnog poslijepodneva, žao mi je što sam sjela i pružila ti ruku, žao mi je što sam dopustila povjerovati u tvoju stvarnost, žao mi je što sam gorjela, što sam planula tog poslijepodneva, ispod kiše boje višanja i mirisa zelene vode, žao mi je što sam ja ja, žao mi je što mi sad govoriš o vezivanju i ponavljaš za tebe se čovjek ne može vezati, a ja sam čovjek riječi, riječi mi plešu ispod nosnica, riječi mi se tope na usnama, zato vole kad govorim, a ja čovjek riječi ne znam što bih ti sada rekla. Zašto bi se itko vezao uz ikog, to bih da mi netko objasni, zašto bi itko htio posjedovati ikoga, zašto sam ti ljepša kad mi pustiš korjene, vežeš me uz nepoznatu obalu, zašto sam ti ljepša takva, nego kad plešem, kad plovim ispod oblaka i rasplinjem se i rastačem u milijun boja i oblika?

Pa ponavljam - žao mi je.
Žao mi je što si me morao upoznati i što, na kraju, nisam ispala tvoja slika.

Žao mi je, jebiga, ti si moj najveći regret.

Oznake: dance with the devil

kad se naljutim, kažem, jednom ću početi hodati i neću stati.
kad se naljutim, kažem, jednom ćeš me potražiti ujutro i nećeš me naći.
kad se naljutim, zamišljam svoj poznat i prepoznat svijet iz kojeg sam sebe izuzela, kao da sam - kaže netko a meni se sviđa slika - primaran broj zarobljen u vitičastim zagradama. postojim u svemu što sam dotakla, zamislila i oblikovala, ali me u stvari nema.
kad se rastužim, kad budem sama i kad pomislim bit ću sama, onda zatvorim sve prilaze sebi, isključim se, zatvorim, zamrznem i čekam da se filmovi sami odmotaju, odvrnu, zaštucaju kad dođu do kraja.
kad budem takva htjela bih da mogu protiv sebe, da mogu reći sve što me ljuti ili rastužuje ili jednostavno tuži, da mogu ... nešto, ali ne mogu. i ostanem zaključana u sebi, nepotražena i nenađena.

Oznake: another letter from home

ide mi na živce ova kiša. i ide mi na živce jakna koju iz ormara izvlačim puno prerano. idu mi na živce i vjetar i oblaci i lišće i to što su dani sve kraći i što navečer sjedim umotana u deku, i ide mi na živce ovaj sumorni osjećaj koji je bespravno uselio u moju glavu i sad odbija iseliti pozivajući se na pravnu državu i pravo očuvanja postojećeg stanja ili kako se već zove ta situacija kad ti netko zaposjedne tvoje vlasništvo, u ovom slučaju cijenjeni duševni mir i dobar osjećaj, a onda odbije iseliti jer je već uselio i dok ti pokreneš sve kotačiće pravne države prošle su godine i godine i u međuvremenu je taj netko izrodio mnogo malih nekih i sad je cijela priča toliko komplicirana da se zovu novinari i policija i ti ispadaš zločinac iako cijelo vrijeme ponavljaš, hej taj netko je lopov, nisam ga pustio, sam se uselio, zaposjeo, stavio natpis "hrvat, zauzeto" i odbija otići. gnjavi me taj podstanar i najradije bih ga letvom zatukla, iscipelarila, poslala ćelave momke bez vrata i skrupula da mu vježbaju aerobik na kičmi, ali znam da ne smijem jer bi mene, da to učinim, pravna država strpala u rešt, uostalom navodno je za dušu dobro i malo tuge, samo je pitanje koje tuge i u kojim količinama, i ima li ta tuga ikakvu svrhu ili je samo tužimo iz čiste lijenosti da je jednostavnom kemijskom reakcijom pretvorimo u nešto dobro i korisno, nešto što te ne tjera u bluz i nešto što te ne tjera da jednu te istu pjesmu slušaš na repeatu, nešto što pokreće, neku pozitivu, ali tuga je kažu mudri ljudi, dobra, dobro je biti tužan i tužiti, tugovati, plakati, jedino mi se čini da nije dobro kad stoti put, ma milijunti put plačeš zbog iste stvari, zbog istih razočaranja i više onda nije stvar u tuzi, tuga onda postaje živčanost jer ne znam kako drugi, ali ja stvarno ne mislim ostatak svog života oplakivati nešto što je bilo i prošlo i gotovo i svršeno i u što nema povratka jer je eto tako i ne da mi se više objašnjavati da ne pretjerujem, da je to doista to što govorim da jest, ne da mi se više pričati, žaliti se, misliti, analizirati, najradije bih da sve nestane, ali mi se ne sviđa što sve to nestajanje znači, i da, ide mi na živce što su mi prsti hladni dok ovo pišem i ide mi na živce vjetar koji me ledi dok na balkonu pušim stotu cigaretu, a posebno mi ide na živce, živcira me, ljuti, bjesni me taj moj vječiti ideal o samorazvoju, o nekom ispravljanju vlastitih krivih spojeva, a to sam dovela do savršenstva tako da više ni ne gledam sebe kao sebe, nego kao sklop spojeva, kad pritisneš ovu tipku dobiješ to, kad pritisneš onu iskoči nešto drugo, želim u životu biti krojačica, to je plemenito zanimanje, činiš ljude sretnima, želim biti sretna točno tu gdje jesam i prestati živjeti život kako bi mi ga kundera opisao, dovraga.

Oznake: blues

Na početku znala sam samo ovo: ovo je moj glas.
Moj. Glas.
Ovo je moj glas i iznenadio me kad mi je konačno uzurlao u prsima, uzurlao glasno, uzlupao mi srce i stala sam iznenađena. Ovo je moj glas, mislila sam, ovo je moj glas, njime mogu govoriti, njime mogu crtati po zraku, njime te mogu pozvati.
Na početku znala sam samo ovo: ovo je moj glas.
Znaš li koliko vremena stane u taj moj glas? Znaš li kolike su godine šutnje u njemu zakopane, u glasu koji se uzurlao, uzlupao, razjačao, pojurio u nebo, razvukao oblake kao šećernu vunu i vratio mi ih kao milodar. "Ovo sam ja", rekao mi je dok sam zbunjeno gledala kako pleše pod oblacima, "ovo sam ja, od tebe sam i tvoj."

Na početku sam znala samo ovo: ovo su moje oči.
Plešem skidajući velove, plešem čitav život, plešem mijenjajući se, a opet dogodio se Početak (puno je početaka u životu) i oči su se odjednom otvorile i vidjela sam. Znaš li koliko godina spuštanja pogleda stane u moje oči? Godine, stoljeća, eoni vremena skupili su se u njima (zato i mijenjaju boju ne pitajući me što ja o tome mislim) i odjednom sam imala oči. I vidjela sam i smijala sam se, radovala se, puštala da ih plove svijetom između svjetova. Puštala da mi govore.

Na početku znala sam samo ovo: sama sam.
Tako izgubiš glas. Tako utihne govor. Tako počneš šutjeti i šutiš kao da si iz šutnje rođen, kao da si šutnja sama.
Tako izgubiš oči. Tako naučiš da su jedra samo tvoja i da brodiš na toplim vjetrovima koji nose mirise zemalja čija imena ne mogu izgovoriti, mirise nedjelja, mirise cimeta i tamjana, mirise leda.

Na početku je bio glas i glas je želio živjeti, na početku su bile oči, a oči su naučile gledati, na početku sam gledala kroz tvoje oči, na početku je svijet počinjao i završavao mojim glasom koji je tutnjao svijetom i govorio, govorio, govorio, pričao kao kakav lutalica, kao da je nomad, taj moj glas, kao da je izgubljeno dijete koje se vraća majci, uzbuđeno i uplašeno istodobno, na početku je počeo govoriti, glasno, glasnije, snažno, snažnije, na početku su počeci su počeci su počeci i glasovi i boje i mirisi cijeloga svijeta i nemir, na početku je nemir jer je svijet golem i slijeva se, na moje usne, tamo između prsnih kostiju gdje sam nekad - sigurna sam - imala srce, a sada imam ovu bombu koja otkucava, na početku je sve.

Znam samo ovo: ovo je moj glas.
I pustila sam ga i negdje se, negdje u nekom svijetu bez svijeta, u nekom svemiru bez zvijezda, spojio s tvojim, povukao ga, isprepleo se, obojao njime.
Ovo je moj glas.
I zovem te. Zovem te tiho, najtiše, gotovo da ne čuješ, jer si me probudio, jer sam budna, jer.
Ovo je moj glas. Zove te.

Oznake: rebel star

Zidovi. Jedan zid, jedan urlik. Na kraju ih bojam - te zidove - urlicima. Vriskovima. Ježenjem kože. Brojim svoje dane prema tome koliko mi se puta koža naježila ispod ključne kosti, tamo gdje sad stoje riječi. I kako se naježila. Zidovi, urlici. Kako sam mislila da se zidove može pobijediti? Uvijek te zidovi na kraju sustignu, uvijek na kraju zidovi pobijede. Uvijek na kraju slomiš glas na tome zidu.

Kako živiš nedjelju?
Objasni mi, nacrtaj mi nedjelju. Nacrtaj mi putokaz iz nje, nacrtaj mi boje kojima ću je pobijediti, tu nedjelju. Jesu li i tvoji koraci teški? Bole li te tišine? Hodam kroz svijet i stvaram buku, stvaram iluziju suputnika, stvaram privid gomile. Kao da bi netko krenuo za mnom. Kao da bi.
A vide oni, vide, razumiju da me moji koraci vode među klisure, vide gdje moj put završava, među stijenama i dračom. Vide i razumiju pa ostaju.

Zidovi. Rasplinjam se među njima, razapinjem se i nestajem, rastačem se u boje, u riječi. Urlam u zidove, vrištim u zrak, tražim smjer svojim koracima.
I odjekujem.
Odjekujem, odjekujem, odjekujem.

Oznake: but it's getting there

Iznimno je loše za mene probdjeti noć. Tijelo mi se buni, leđa me bole, stežu me mišići u rukama.
Imam crne podočnjake i prilično ispijeno lice.

Ali smijem se.
Mogla bih napisati čitav Rat i mir o tome zašto se smijem kad ukradem noć i o tome što je toliko posebno u njoj.
Mogla bih napisati dodatni aneks Rata i mira o tome zašto mi ne smeta prepuna pepeljara i ispijen lonac kave. I zašto ću ovaj ukradeni noćas nositi kao medalju na reveru.
Mogla bih dodatno napisati pogovor u kojem objašnjavam da nitko nikad nije došao blizu ovome što osjećam za svoje noći i za svoje bolne, krute, sleđene prste.

Oživjela sam nešto.
Uhvatila sam glas koji mi je trebao.
I sad krvarim na tipkovnici, režem si komade tkiva, otimam si od sna, dovodim se na sam rub umora - s osmjehom koji je toliko velik da bi mogao obgrliti cijeli svijet, s osmijehom velikim kao ova rana iz koje stvaram, iz koje ispisujem komade svemira.

I treba gorjeti. Gorjeti treba snažno i uporno i odlučno. Najodlučnije.

Oznake: there's no other way

Zaboravila sam. A moj je zaborav težak, spusti se na mene poput golemog vala, poput teškog i blatnog vala koji ispuni svaku poru sjećanja i poravna sve... kako bi trebalo poravnavati.
Zaboravila sam i trebala me probuditi grmljavina, trebala sam izaći usred noći na pljusak i nevrijeme, gledajući kako sijeva svud oko mene, širiti ruke i upijati miris šume, trebala sam se uznemiriti - ponovno - i ustati prije zore, vidjeti kako izgleda svijet prije zore, i udahnuti ga, taj svijet, udahnuti ga punim plućima, udahnuti ga do posljednjeg atoma mene... da bih se prisjetila.

Nije teško kad zaboraviš riječi, rečenice, korake. Lica dođu i odu, ljudi se susretnu i rastanu, ništa nije prirodnije od toga.
Teško je kad zaboraviš koliko živiš unutra, koliko bjesniš unutra, koliko je bučno i valovito i namreškano i slobodno - unutra.

Pa sam noćas, eto, plesala na kiši. I slušala gromove.
I onda bojala svoje zidove, crtala im prolaze i skrivene utore, svojim zidovima. Pa su se srušili i smijali smo se, zidovi i ja, jer su oni bili od papira cijelo vrijeme, ali ja sam zaboravila.
I jutros sam se, eto, smijala zori i zora se smijala tom moru u meni, i more se pjenilo kako more treba pjeniti, tako da te zalije, polije, poigra se i zapleše s tobom.

Sjetila sam se. Konačno.
Sjetila sam se da sam dijete, da plešem i smijem se, da trčim kroz šume i verem se po planinama jer je to ono što bi čovjek trebao raditi kad mu život tutnji u nogama.
Pa sam potrčala. I poletjela.


Moja je pjesma pjesma nebesa. Mene vuku oblaci kao kakvu marionetu. Ja se smiješim danu i jurim prema bezdanima.
Samo ponekad, eto, zaboravim.
Srećom ima dovoljno gromova da me prisjete.

Oznake: what's mistaken for closeness is just a case of mi

Uporno je pokušavao saznati kako se zovem, a ja sam uporno šutjela.
Na kraju je odustao i zaključio da mu ne želim reći nešto tako jednostavno.
- Kako ćemo se onda upoznati? - upitao me i iznenađeno me pogledao kad sam se počela smijati. Ali stvarno smijati.
- Tako sigurno nećemo.

Što stane u ime? Ispočetka ništa. Kad se upoznajemo, ime je prazno. Dobro, tu su oči, pogled, usputan dodir ruke. Ja promatram prste, dlanove, smijeh. Gledam kako oči bljesnu kad sugovornika nešto zabavi. Promatram sjene trepavica na obrazu. Ali ime? Što znači ime? Baš ništa. Praznina.
Zašto je ime toliko važno znati? Zašto baš ime?

Ja želim znati najdraže godišnje doba. Želim saznati pjesmu koju bi sugovornik mogao slušati satima bez prekida. Želim saznati rečenicu od koje protrneš. Omiljen stih.

Želim da mi kažeš o čem maštaš.
Želim saznati što ti usne iskrivi u onaj vragolast osmijeh jer si se sjetio tajne koju nikome nisi rekao. (Šapni mi.)
Želim znati koja je misao ta koja će te natjerati u ples.
Želim saznati što te tjera naprijed.
Zašto si živ.
Prvu misao kad ujutro ustaneš.
Pričaj mi o tome kamo ti misli pobjegnu kad se dosađuješ.

A onda mi na kraju možeš reći i ime.
I poslušati kako je oblo i toplo na mojem jeziku. I kako ga kotrljam preko usana.

Oznake: you remind me of you

...ne možeš se vratiti. Kad jednom odeš, otišao si, ne možeš se vraćati.
...nekad se dogodi da ne dobiješ objašnjenje. Nikad.
...i onda bi glazba, zapamti to. Uvijek ima glazba, uvijek postoji ta neka glazba koja nas spasi i izvuče, koja zaliječi bol.
...u redu je da boli. Čak i kad misliš da će te bol razoriti, uništiti, slomiti. Proći ćeš kroz tu vatru i bit će život.
...u redu je plakati. Moje oči već dugo guše suze, ali kad ih jednom puste, znam, prestat će biti zelene i vratiti se u plavu. Znam isto tako da me onda više neće biti. Barem ne kakva sam sada.
...nije do tebe. Ljudima je najteže živjeti. Najteže im je biti živ, slobodan, disati sebe. Zato onda lome tebe.

...i znaš, doći će jednom dan, ne danas, ne sada, ne skoro, ali doći će dan kad ćeš voljeti ovu bol od danas i reći - trebala mi je. I bit ću tu kad to izgovoriš, bit ću ovdje. I slušat ću.

Oznake: and then there was music

Pronašli smo najgoru rupu u ovom gradu. Sivosmeđi zidovi impregnirani nikotinom i alkoholom, stolovi ljepljivi od očaja. Uklapamo se.
Konobar donosi rakiju.
- Svi me konobari ovog grada truju rakijama - govorim, iako mi je to valjda petnaesta. - Što mi to nosiš?
A on se smije, sve je ovo dobar scenarij: pijani smo, ja tonem u stolcu i znam, znam, znam s nevjerojatnom sigurnošću: još jedna rakija, još samo jedno jedino piće, posebno neko od onih koja prže grlo, i gotovo je, već se ionako preglasno smijem, već ionako prečesto rukom prolazim kroz kosu, već ionako puštam da ti ruka trenutak predugo stoji na mojoj.

A oko nas sivosmeđi zidovi, očaj koji se lijepi za nas. Uklapamo se.
Trebali su proći mjeseci, stvarno mjeseci da sjednemo za ovaj stol i razgovaramo.
- Bilo bi bolje da nismo pili - odjednom imam napadaj mudrosti. - Alkohol nas svaki put sjebe.
- Misliš da je u alkoholu stvar?
- Ne, stvar je u tebi i meni, stvar je u nas dvoje idiota koji su najgori par u svemiru, ali ne odustaju.
- Zašto si otišla?
- Zašto si ti?
- Zato jer...
- ...nije imalo smisla.
- Da.
- Da.
- I evo nas opet ovdje.
- Da.
- I opet ćemo se sjebati.
- To nam dobro ide.

Nova runda. Ne mogu više voziti, ne može ni on. Brojim u sebi koliko će nam ovaj put vremena trebati.

Tri sata.
I četrdeset i dvije minute.
Sivosmeđa birtija, davimo se u jadu. Uklapamo se.

Zašto si otišla, zašto, zašto, zašto?
A ja šutim i tek kasnije, mnogo kasnije, u sebi govorim: jer sam te voljela, idiote. Jer sam te voljela.

Oznake: morfij

Svaki je korak pogrešan.
Kad odem od tebe, moj se svijet ruši.
Kad krenem tebi, urušavam se ja.
(A uvijek krećem k tebi kad je nebo nisko i kad trljam besanje s očiju.)

Svaki je korak pogrešan, a opet, ne mogu a da se ne zapitam: jesi li me zaboravio? Jesam li prošla kao ljetni oblak na obzoru - trenutak sam ovdje, puhne vjetar i nema me - je li tako bilo?

Jesi li me zapamtio? Jesam li bila važna?
Mogu li konačno, molim te, otići?

Oznake: narko

Ponekad podignem pogled, i zagledam se u noćno nebo i znam da je sve u savršenom redu.
Sve, i ti i ja i sav ovaj čudesan nered oko nas. Baš je sve u savršenom redu na ovoj čudnovatoj planeti koja je u stvari živi organizam (i jest, nisam metafizična sad, stvarno jest), a koja kruži oko zvijezde koja je samo jedna od milijardu zvijezda u vidljivom svemiru i koja je, eto, središte galaksije, jedne od milijardu u vidljivom svemiru.
I mi tako kružimo oko te zvijezde, na tom čudnovatom brodu koji se zove Zemlja, i normalno nam je to.
Baš kao što su nam normalni i izlasci sunca, oni predivni trenuci čarolije kad se ta čudnovata zvijezda, nimalo nalik drugim zvijezdama, pomoli iznad našeg obzora, narančasta i crvena, blještava.
Normalno nam je - kao meni večeras - osloniti se o ogradu balkona i promatrati Mjesec kako se uzdiže iznad vrhova stabala i nasmiješiti mu se, tom Mjesecu koji je u stvari samo naš satelit, komad stijene zarobljen u orbiti ovog našeg smiješnog broda.

Sve je savršeno, divni moj, nasmijani moj, blesavi moj, sve je savršeno, sve naše pogreške, sva naša kriva skretanja, sva naša razigrana neba, sve naše laži i šaputanja.
Sve je savršeno, sve je na mjestu, svijet je predivan, svijet me poziva svojim glasovima sirena i nestat ću u njemu, nestat ću jureći mu u zagrljaj najbrže što mogu i znam.
Sve je savršeno, ljubavi moja predivna, sve je savršeno, i naša je luda priča savršena, sve riječi koje smo rekli, sve riječi koje smo urlali, sve što smo učinili i propustili, sve je na mjestu, sve je divno, sve je točno kako treba biti, sve je točno kako je trebalo biti od početka.

Sve je savršeno, svi naši počeci i svi naši krajevi, voljela sam te prije nego sam te upoznala, i prije nego sam ti utonula u naručje, i prije naše prve zajedničke noći, i prije cijelog onog niza noći koje smo bojali urlicima i znojem na koži, i masnicama, i razgovorima, voljet ću te i kad me nestane s ovog svijeta, voljet ću te u oblacima prema kojima ćeš podizati pogled, voljet ću te i kad se s mukom budeš mogao sjetiti boje mog glasa, voljet ću te kroz pjesmu koju ću ti pjevušiti u uho, voljet ću te tako što ću ti ponovno šaputati na jastuku cijele noći, kao onda, kao na početku, voljet ću te i moje će ruke biti meki prsti dobrodošlice koji će te dočekati kad kreneš k meni.

Sve je savršeno, ako bih poželjela išta, poželjela bih da ovaj osjećaj obleti svijet, da preleti i poleti i nestane u njemu, zagrli ga onako kako ga grlim sada u sebi, u naručju, u osmijehu, u svim osmijesima neba i mora.

Kad god imam slobodno jutro, provodim ga u jednom od onih kafića-rupa kakvih ima po svim zakutcima svih gradova u kojima sam ikada bila. Ako slučajno nabasaš na neku takvu, ako je ne poznaješ, ako - kao ja - svakog dana nekoliko puta ne prođeš kraj nje drugim poslom, nikad nećeš u nju ući. Jednostavno, ima na sebi taj prepoznatljiv vonj poznatosti, osjećao bi se kao da upadaš nekome nepoznatom u kuhinju usred nedjeljnog ručka. Pa ih onda izbjegavaš, čak uvjeravaš samoga sebe da ionako ne bi unutra ušao.

Ne znam više kako sam i kada odlučila ući upravo u taj kafić. Nije do toga što mi je najbliži jer sve mi je na njemu odbojno: plastična cerada koja zimi propušta vjetar, smeđi zidovi zbog kojih je unutrašnjost još mračnija, neobrijani muškarci koji laktovima drže šank od ranog jutra, glazba koja me smeta... A ipak sam ušla i sad je, bez obzira na sve to što me smeta, upravo taj kafić moje odredište svakog slobodnog dana.

Već poznajem i dio stalne postave. Starac kojeg je načeo artritis i koji sad jedva ustaje sa stolca. Nekad je, ispričao mi je, vozio kamione i dobro poznaje svaki zakutak županije. On mi svaki put pokušava platiti piće: jednom sam prihvatila, sad svaki put odbijam i sjedam u svoj kut, napadno nešto čitajući jer znam da ga to odbija. Tu je i žena u svojim šezdesetima. Pretila je, s onim zglobovima koji izgledaju kao da će se preliti iz cipela. Hoda sa štapom i svakog jutra prolazi pored mojeg balkona, korak po korak, polako, dok ne dođe do kafića. A njen je stol i najveseliji: ljudi dolaze i prolaze, sjedaju, pričaju, popiju kavu pa idu dalje svojim poslom, a ona sjedi i sjedi, dočekuje ih, posuđuje od mene upaljač, smiješi mi se, pozdravlja me s bogdaj, suseda i dočekuje novu turu onih koji dolaze i odlaze.

Sjedim jutros za svojim stolom, čitam eto, Darija Džamonju, čitam i osjećam da, okrenem li još jednu stranicu samo, neću moći zadržati suze, neću jebiga, ali okrećem stranicu i sljedeću stranicu i onu iza nje, pa stajem, treba mi makar malo zraka, da se umirim, da udahnem, pa dižem pogled i vidim za njenim stolom starijeg muškarca kojeg ni ne poznajem. Promatra me, otpuhuje dim cigarete i gleda me s nekom blagošću u očima, kao da je eto, posve normalno da netko plače u birtiji nad stranicama tuđe knjige. Kako sam mu ulovila pogled, tako je do mene doplutao komadić razgovora s njenog stola.
"I kaže meni unuka, 'Bako, što ne primiš dedu doma?' A ja kažem, pa gdje ću onda ja živjeti? 'Pa živjet ćeš s njim.' A što da ja djetetu kažem? Nemam što, pa kažem samo da je to nemoguće, i neka dede tamo."
Pa gledam Džamonju u rukama i slušam njen glas, i taj glas priča dalje, "Kaže mi sin da stalno ispod glasa pita za mene i da proklinje što je napravio, da mu je to najgora pogreška i da je sad sam, a šta ću mu ja? Gotovo je, taj je vlak davno otišao. On je donio svoje odluke, a ja svoje..."
I društvo oko nje kima glavama, i odobravaju joj glasno, i iznose svoje priče, "Tako i onaj moj isto, sad bi se vratio...", a ja hvatam pogled onog muškarca za njihovim stolom, on šuti i puši i gleda me sa smješkom, i ne znam što taj smješak ima reći, ne sjećam se više zapravo što znače ti osmjesi koje si ljudi bez riječi upućuju kad se ni ne poznaju, pa se vraćam knjizi u krilu dok sa susjednog stola do mene plutaju nečije riječi, "...ajde Đula, imali ste par lijepih godina mladosti, ljubav je to nekad bila..."

...i mislim, Đula. Zove se Đula.