Uzmi padobran, kaže mi i smije se.
Ne pitaj što to znači, samo uzmi padobran ovaj put.
Gasim cigaretu u plavoj pepeljari, razmišljam koliko je truda uloženo u običan komad stakla.
Uzmi padobran, ponavlja, do dolje se daleko putuje. Nemoj ovaj put sletjeti na stijene.
Do dolje... kao da ima dolje odavde. Kao da ima.
Uzet ću, obećajem na odlasku.
I pusti, govori mi i hvata me za ruke. Nelagodno mi je kad me ljudi dodiruju, ali puštam. Ima neke veze s tim padobranima, valjda.
Samo pusti.

A kasnije vani promatram crvena svjetla automobila pred sobom, promatram grad koji se ljulja u neonu, promatram lica u polumraku.
Pustila sam, ponavljam tiho. Pustila sam.
Ovo ja odlazim.

Oznake: leaving

Ne voliš me više.
Šutiš.
Šutim.
Gledaš u pod.
Gledam negdje iznad tvoje glave.
Zuji tišina između nas.
Zuji žarulja koju si davno obećao popraviti.
Pomičeš ruku i spuštaš je na naslon stolca, a meni u glavi taj sitan pokret - to spuštanje ruke - izaziva grmljavinu.
Nije pitanje ljubavi.
Dlanom prelaziš po čelu.
Imam katalog tvojih gesta, pravi katalog, razaznajem ih prije nego se pojave. Ova konkretna: podizanje ruke iznad očiju pa spuštanje dlana na čelo, pa skupljanje i širenje prstiju - poznata mi je ta gesta i obično znači da si blokiran, ne možeš iz sebe van, i šutjet ćeš.
Ima izlaza, naravno. Mogla bih te, sad recimo - sad - razbjesniti.
Nije li to jedino bitno?
Spuštaš dlan, ispreplićeš prste. Gesta koja znači: spreman sam. Borit ću se.
Mislim ponekad da je ljubav najmanje bitna od svega.
Šutiš.
Šutim.
Promatram odsjaj ulične svjetiljke na parketu.
Nešto svira, nešto o tome kako se boriš protiv samoće. Nikako, mislim u sebi, nikako se ne boriš, moraš je pustiti da živi. Ionako je činjenica. Ionako od nje nema nazad. Ionako mi je uklesana u oči, dlanove, kožu.
I što sad?
Najčešće ponavljano pitanje među ovim našim zidovima.
Uho je prepoznaje kao pjesmu.

Ništa sad.
Sad ćemo ugasiti svjetla.
Sad ćemo spavati.
Oprosti, ljubavi, ali moram spavati. Danas moram.

Oznake: wisdom teeth

Vjetar. Zaboravim često kako je hladno gore. Zaboravim pa drhtim, između golih stabala. Gore, odakle se vidi grad.
Znaš, nije zbog grada.
Moraš vidjeti nebo iznad njega, moraš vidjeti kako se presijava zlatno i narančasto. Kako se bijeli. Izgleda kao spužva. Kao svjetlucavi plankton u moru noću, dok ulaziš u more drhtavim koracima, pazeći da ugaziš gdje treba. Smijući se. Tako izgleda odozgo.
Nije zbog grada, stvarno nije. Ne odlazim zato gore.

Šuma govori. Govori vjetrom, granama, govori lišćem koje se kotrlja po cesti. Govori mrakom, govori sjenama, govori mojim očima. Šuma govori kroz moje oči, kroz moje isprepletene prste koji se pokušavaju ugrijati u džepovima kaputa dok drhtim.
Zatvaram oči na trenutak. Puštam si osjetiti tu samoću vjetra koji šeta šumom noću, šumom u kojoj sam, znam to, noćas jedina.

Pisat ću ti jednom iz nekih drugih šuma.
Pisat ću ti iz šuma borova i čempresa koji se povijaju na vrelom ljetnom vjetru koji miriše na pijesak i neke žute začine (one koji ti se upletu u nosnice i odbijaju izaći).
Pisat ću ti jednom s brodova koji nestaju na pučinama.
I s krajnjeg sjevera, gdje se priroda povija pod težinom crvene i zlatne i bakrene.
Pisat ću ti kad odem, a otići ću. I kad se vratim, jer uvijek se vraćam, to znaš, nitko to ne zna bolje.
Pisat ću ti kad progovore davne slike i kad me sustignu tvoji hladni prsti na mojem vratu.
Pisat ću ti jer ne znam kako drugačije premostiti kilometre vremena između nas. Pisat ću ti jer znam reći samo gluposti, znam samo zastati u pola rečenice i odlutati. Pisat ću ti pisma na koja nećeš odgovarati. I ne želim da odgovoriš.
Pisat ću i to nije ljubav, to su riječi, to je ona spužva koja se presijava ispod oblaka i magle.
Pisat ću kad budem čekala zore na nekim posve neprikladnim mjestima, u nekim posve zaboravljivim zagrljajima. Pisat ću i pričat ću i negdje će nešto u tebi planuti, oživjeti.

A ja ću se nasmijati negdje, na kraju svijeta u trenu kad tvoj pogled susretne moj.

Oznake: noćna

Ponekad ti pišem. Sjednem i pišem ti pisma koja neću poslati. Znam da neću u trenutku kad prvi put spustim olovku na papir i pomislim uvijek isto: trebam samo dan. Jedan dan. Jedan dan u kojem će biti nevažno gdje sam trebala biti i s kime sam trebala biti i što ću reći kasnije i tko će doći, a tko otići. Samo jedan dan trebam, jedan jedini dan pa da prelomim rečenicu napola. Da stavim točku gdje treba, podvučem ono važno, iskrižam nebitne detalje, izbacim ponavljanja.

Ali dan ne dolazi, ma koliko ga ja dozivala. Dan ne dolazi, nema ga, neće se pojaviti.
Pa te posjetim ponekad.
Pitaš mogu li disati, a ja ne odgovaram. Mogu, najradije bih ti rekla, mogu. Mogu disati uvijek, ali ne smijem zatvoriti oči, bože, ima dana kad ni na trenutak ne smijem zatvoriti oči jer se useliš u njih, odmah, u moje oči, i onda ne mogu više ništa.
Pa te posjetim, ponekad, dopustim si taj luksuz da se sjetim svega, da odvrtim sve što je bilo i što se nije dogodilo, i smijem se onda, u tim sjećanjima, smijem se. Smijem se prošlosti koja sjaji i blješti i tutnji u meni, smijem se nama, smijem se toj našoj priči ispisanoj na marginama, ispod točaka, zareza i slova na papiru, smijem se nama, budalama koje su se pronašle a da se nisu tražile, smijem se prepoznavanju, smijem se očima, rukama, glasovima.

I postavim štopericu na pet minuta, znaš. Toliko smijem, toliko mogu otrpjeti, jer vidiš, svaku sekundu s tobom, svaku sekundu koju provodim šećući našim danima, našim riječima, našim smjehovima, plaćam. Jedna sekunda, jedan sat tuge. To je cijena, na nju sam pristala, tako smo se pogodili onaj koji me tjera u ovakva ludila i ja. Jedna sekunda tebe, jedan sat tuge.

Oprosti što ti onda rijetko svratim.
Oprosti.
Prestat će jednom. Razgrabit će vrijeme te naše minute koje tako ljubomorno spremam. Plaćat ću te manje.
I disat ću. Hoću.
Jednom.

Oznake: about today