Ponekad se uplašim da ću ostati bez riječi. Bez ijedne jedine riječi, bez svojih boja, bez sebe.

Tko sam, ako nemam riječi? Što sam ako mi prsti ne bride od njih?
Što sam onda?
Reci mi ti, tebi vjerujem.

Oznake: it's all better now

Puštam da me dodiruješ. Puštam iako ne znam što bih s tvojim dodirima. Pa radim katalog.
Sjećaš li se kad smo kao klinci radili herbarije? Sjećaš se? Cijelog smo proljeća i ljeta sakupljali biljke, sušili ih i lijepili na stranice te smiješne zelene bilježnice pa im nalazili imena i latinske nazive? Tako ja sakupljam tvoje dodire. Lijepim ih u bilježnicu, nalazim im nazive. Klinički ih objašnjavam. Lijepim po sebi.

Ja sam pola osobe. Polovica čovjeka.
Ponekad pronađem neki od starih ožiljaka pa kopam po njemu dok ne prokrvari. Tamo gdje su mi slomili nogu. Tamo gdje su mi razbili glavu.

Tamo gdje sam - sjećaš li se - iz sve snage udarila glavom o zid, onda kad si odbio zagrliti me, onda kad si odbio razgovarati. Kažnjavao si me šutnjom. Ja sam tebe kažnjavala tijelom. Misliš da je boljelo? Mene ne boli. Slomila sam prste lijeve šake kad sam pokušala šakom oboriti zid. Mene ne boli. A krv je liptala iz otvorene rane pa si me pogledao šokiran i odvezao me na hitnu. A ja sam bila mirna i mirno rekla da se dogodila nezgoda. Kad odrasteš kao ja, naučiš izokrenuti istinu. Ne kažeš da si otrov popio namjerno, na primjer.
"Nisam pročitala što piše na boci."
"Nisam znala da su to lijekovi. Mislila sam da su bomboni."
...

...

"Nisam znala da žiletom treba proći uzdužno."

...

Čudni su nas dani pronašli, čudniji su ljudi oko nas.
I ja sam pola čovjeka. Izokrenuta, izopačena polovica koju ne možeš voljeti kad je ugledaš iza ove ljušture koju grliš.

Oznake: killing me

Zbrajam poginule na svim frontovima.
Rijetko se dogodi da jednostavno sve prerežem. Dobra sam u rezanju: kad se dobro (i odlučno) napravi, ni ne osjećaš bol. I nema nazad, nema šivanja, nema spašavanja, dorade, drugih šansi.

Puno sam toga odrezala: svoje ruke, svoju kožu. Izrasla je nova, ne prepoznaje te više.
Znam, iskoristila sam te dok ne zarastu rane. Znam, iskoristila sam te da ojačam. Znam.
Ali rekla sam ti da me ne trebaš voljeti. Ja jednostavno ne znam ostati.

Oznake: don't give your heart to a wild thing

Ono kad sjedimo na klupi, ti nogom razmičeš lišće i smijemo se tim proplamsajima jesenjeg sunca pa ti slučajno dotaknem ruku pa se oboje pravimo da se ništa nije dogodilo.

I ono kad me pogledaš usput i nasmiješiš se i znam i znaš i znamo.

I ono kad mi prođeš prstima po vratu i pravimo se da ne znači ništa.

Samo mi vremena treba za nas. Samo vremena da odvučem nas oboje. Da poletimo. Da planemo.
Samo vremena, samo jedna beskrajna, topla, sunčana nedjelja.

Oznake: not a love story

Ne znam što je to zapravo, što mi nedostaje kad kažem da mi nedostajemo mi.
Način na koji ispijaš kavu.
Širina tvojih leđa kad na njih naslonim lice.
Ono mjesto ispod tvoje ključne kosti, ono mjesto koje sam prisvojila naše prve zajedničke noći.
Tvoj osmijeh.
Tvoj pogled koji me prati po stanu.
Miris tvoje kože.
I njena mekoća na rebrima, kamo ti volim zavući ruke. Vrele su, uvijek mi kažeš pa se smijemo tome, mojim vrelim dlanovima.
Nedostaje mi tvoj osmijeh, tvoje izmišljanje nepostojećih riječi, sve stvari koje si činio da bi mene svijet prestao toliko boljeti.

To mi nedostaje.
To mi ponekad tako bolno nedostaje da te poželim jednostavno zaboraviti.

Čudno je, strašno zapravo, urlamo jedno na drugo, ja brišem razlivenu šminku, ti mi nabrajaš sve moje propuste, a ja tonem, i tonem, i tonem...

...i tonem....

...i mislim, ovo će biti stvarno dobra literatura.

Morala sam te napisati, shvaćaš to, zar ne?
Morala sam napisati sve što smo bili i sve što smo prestali biti.
Morala sam se razrezati na komade, izvući otrov koji si ostavio u meni i jednostavno ga pustiti da poteče po papiru.
Morala sam ispisati kroniku nas dvoje da bih shvatila, na posljetku, kako je moguće da nešto tako vrelo, tako snažno, tako plamteće, tako... a k vragu, tako sudbonosno završi tako prazno. Praznim sobama, praznim ljudima, praznim dodirima.
Morala sam te napisati i unaprijed ti se ispričavam jer ćeš čitati, ali morala sam da te pobijedim u sebi.
Jer ja, vidiš, pobjeđujem riječima. Svojim riječima.

Morala sam te napisati da bih te vidjela jasnije, da bih odlučila mogu li ostati, da bih svemu dala smisao.
Morala sam nas napisati i ako te išta tješi, sebe sam ranila dublje nego će moje riječi ikad raniti tebe.

Sebe sam ranila jer sam te u nutrini ostavila.

Oznake: writing sometimes kills

Ponekad se napričamo u snovima.
Kažemo si sve, smiješimo se jedan drugome. Pitaš me je li vrijedilo. Svaka minuta, odgovaram.
A tebi?
Šutiš.
Šutim.
- Voljeti oštricu koja me ranjava, kažeš na posljetku, to je moje prokletstvo.
- A ja sam tvoja oštrica?
- Ti si moja oštrica.

Oznake: hold on

Ovako ću ti reći i znam da je čudno: s tobom bih hodala po travi. Hodala bih po mokroj travi i gledala kako se cakli rosa na njoj. S tobom bih se zagubila iznad magle i gledala kako se žuri grad ispod nje. S tobom bih nogama tjerala lišće i smijala se kao dijete, ti čudače koji ne razumiješ koncept glazbe koju biram samo za tebe (i da, budalo, znam da imaš sve što si mogao htjeti imati, ali ne razumiješ koncept).
Ovako ću ti reći: s tobom bih ukrala dan, izmislila da moram nekamo, nešto, nekuda, s nekim, i pobjegla iznad grada, na mokru travu i šareno lišće pod stopalima i smijala se u šumu, u zrak, u nebo, dok nas ne potjera mrak.

Zašto se smiješ, ozbiljno ti govorim. Ne smij se budalo, idemo u šumu, idemo tamo gdje je grad točka na horizontu jer ti mi nisi za kafiće i gužve.
Ti si mi za sve.
Ne smij se.

Iz najcrnjeg mraka nastaje život.
Iz guste magle raste proljeće.
Tako je oduvijek bilo, tako će biti i sada.
Natrag u mrak. Natrag u maglu. Natrag u tugu. Znam da ne razumiješ.

Ponekad moraš nešto ukrasti. Ne da bi napravio glupost, nego baš da ne bi.

Neka ostane to - vjetar prati sunce.
Morala bih napisati novu oporuku, staru su pojeli moljci vremena.
Pa neka bude to, vjetar prati sunce.
Ne mogu smisliti bolji natpis na grobu.
I neka bude ona pjesma koju volim. O foteljama i gravitaciji koju preklinješ da te pusti.

Pa tko razumije, znat će.
A ostalima ionako ne bih znala objasniti.

- Ne znam razumiješ li jer...
- Razumijem.
- Inače me ne razumiju.
- Znam. Ni mene. Čak ni kad se trudim i kad sam uvjeren da...
- ...da si skroz koncentrirano pričao. Znam.
- Ali ti me razumiješ. S tobom normalno pričam.
- I ti razumiješ mene.
- Savršeno.
- Eto.

I onda dođe dan kad ne bude ništa i ne odeš nikamo i ništa nije naročito niti važno.

A desi se sve.
I vidjela sam svoje oči na drugome.

Dobro je dok je vruće i dok bijes gori.
Užasno je kad je ledeno i mirno. Kad krpamo komadiće sebe u hladnim sobama, u očaju koji cijedimo kao naranče.

Što je pisac kad prestane pisati?
Što je kad prestanu dolaziti riječi?
Je li uopće osoba ili je tek komadić nečeg, neki davno zaboravljen zupčanik koji se više ne okreće?

Otišla sam.
I danas prvi put verbalizirala.
Učinila sam to da bih mogla pisati.

To me, istina, čini jezivim ljudskim bićem.
Ali opet istina - savršeno mi je svejedno.

Puno govorimo.
Tko je, gdje je, što se dogodilo, tko je bio, što je bilo. Puno govorimo.
Sjedimo na kavi i on objašnjava što je bilo, tko je bio, što je tko rekao, tko je kome rekao, i što je onda rečeno i tko je onda ustao, i što je onda bilo.
Faktografija. Činjenice.
Daktilografija života.
Pa prihvaćam igru. I pitam. Što je bilo, i što si rekao, ma daj, i što sad, i što onda, i kako si ovo riješio, a što radiš onda, i što je on, ona, ono... Redam fakte, činjenice, odgovaram na onih slavnih 5 W

Ponekad, kad poželim pričati, pomislim što bih ti rekla? I kao na neki nečujan znak počnem redati fakte. Ljude. Imena. Odnose. Nacrtam ispočetka koordinatni sustav, smjestim sebe u neko središte i postavljam točke u odnose, udaljenosti, relacije, plus i minus stranu, gore i dolje.
A onda se sjetim - ne.
Ne ovako. Ne tebi. Ne kockama, crtama, ne kvadratima, ne trokutima.

Radije: pričala bih ti o Njemu i Njoj.
O Njoj koja nestaje.
O odlascima.
I o kontaktnoj bliskosti koja nastaje susretom na istim stupnjevima zamišljenog koordinatnog sustava.
Pričala bih ti o tome kako ih osjećam - žive - u sebi.
I kako znam sve: koje su boje. I imaju li one borice ispod očiju. I kako se smiješe. I kad su rođeni. Znam i kako su Njene oči one posebne zelene boje i kako govori (zamišljam je) nekim istočnjačkim jezikom. Arapskim? A zapravo nije, ne govori arapskim, samo je volim zamišljati da govori tako. I da u pozadini zveči limena glazba. I Njega, zamišljam njega i njegove grube dlanove, zamišljam kako se hvata za čelo i kako suspreže suze.

Pričala bih ti o tome kako sam saznala da bura odlazi i da ćemo je izgubiti, tu buru, a ja se pitam što moraš napraviti da bi izgubio (ili otjerao?) vjetar. Što mu učiniš? Ali gubimo tu buru, gubimo je nepovratno i postoji znanstveno objašnjenje za to, ali eto, odlazi i što će ostati? Onaj koji prati sunce ili onaj koji donosi tugu s vlagom koja se uvlači u kosti? Ne znam.

Pričala bih ti o tome kako središte naše galaksije ima okus po malinama i miriše na rum. I kako sam otkrila Gliese 436b, luđaka među planetima i uopće ne mogu pojmiti kako bi takvo što moglo postojati. Pričala bih ti o tome da je ovaj vjetar danas tužan, i osjećam mu tugu u očima pa se sve pravim da ne vidim, i da mi oči suze zbog vjetra, ma to je.

Pričala bih ti o tome da gledam u nebo satima i o tome kako nisam već mjesecima pobjegla u svoju šumu. I kako se mjesecima već nisam popela visoko, stvarno visoko i gledala svijet, izazivajući vjetar da me povuče dolje. Pričala bih ti o osjećaju šupljine u prsima, i o tome da mi nedostaješ u dlanovima. Neobično - nedostajanje u dlanovima... ali tamo te najživlje osjećam i kad mi dođeš, plamte te ruke, plamte tako da ih moram sakriti negdje, plamte kao da ostatak svijeta vidi znak.

Pričala bih ti o tome da se ponekad osjećam kao ono drvo iz Sahare, ono drvo koje je uporno, tvrdoglavo raslo usred pustinje i korjenjem provrtjelo 35 metara dubine, i našlo vodu. Ponekad sam to tvrdoglavo drvo koje ne odustaje, to drvo koje vrti i kopa svojim korijenjem, to uporno, živo i žilavo drvo i da sam uvjerena, uvjerena kao što sam uvjerena da ću noćas usnuti prekasno, da ću završiti točno tako: neka će budala sjesti u kamion pijana i jednostavno me srušiti.
Ponekad sam to posljednje drvo u Sahari.
Ponekad mislim da smo mi to bili. I jednog će dana na mjestu koje smo uzeli svojim netko postaviti metalni spomenik. Neće više biti drveta, ali bit će metalni kostur koji će strašiti ptice i podsjećati da je ovdje jednom bilo nešto tako čudesno i nevjerojatno tvrdoglavo da nije moglo drugačije svršiti nego da se u to nešto zabije pijani kamiondžija, i taj metalni užas nije ni nalik onom čudu koje je ovdje nekoć bilo, ali mi smo ljudi takvi: uništimo sve što je čudesno i nevjerojatno pa umjesto toga zabijamo metalne surogate koji straše ptice.

O tome bih ti pričala.
Ali ne govorim više i da me pitaš, zaklela bih se da ti nemam što reći.

Čudno je, ne misliš li, čudno je kako stvari puknu na... tražim riječ, ali je ne nalazim baš, pa ću reći onako kako mi je u glavi - pizdarijama.

Imali smo, ljubavi (i molim te da ovo čitaš onako kako u zadnje vrijeme izgovaram i kad izgovorim vidim da si se sledio i trebaš se lediti), gorih dana. I gorih svađa. I gorih odlazaka.
Imali smo.
A onda stvar pukne u trenutku koji je posve banalan. Nevažan. Malen.

I danas me promatraš dok šetam, dok mi mrznu stopala na balkonu, dok pjevušim nešto ispod glasa, promatraš me i znaš, znaš, znaš, znaš da sam otišla.

Znaš li zašto sam ovdje?
Da te napišem.
Eto zašto. Da te napišem, da napišem nas, pa da te pustim kao i sve ostalo što je žuljalo i boljelo.

šalica hladne kave koju premještam po stanu
slušalice koje si mi ostavio u džepu (kao da ne znam)
Snow stavljena u beskonačan loop
papirići s bilješkama
sunce koje klizi ispod roleta u stan
posljednji tragovi kiše na prozoru
72 naša zajednička dana
šest zajedničkih sati uz škripu tramvaja u daljini i farove na stropu
riječi koje ti pišem i ne šaljem
riječi koje mi pišeš i ne šalješ
jedna jedina zajednička fotografija koju skrivam i od sebe
moja ledena stopala
ukočeni prsti
crte na mojem tijelu u mraku sobe
težina tvojeg tijela na mome
oblaci razvučeni po horizontu
neke usputne riječi koje sam od tebe naučila
razglednice bez potpisa
tamnoplavo
snovi s letenjem
snovi s padanjem
ptice
moje šutnje
tvoje ime ispisano ispod moje ključne kosti u šiframa
bljesak fotoaparata
dječji smijeh u daljini

u snu uvijek idem k tebi
uvijek tebi, samo tebi.

Ne vidim dobro. To je vjerojatno eufemizam stoljeća jer imam dioptriju -4 i ne vidim. I ne nosim naočale, ne nosim leće, odbijam varati oči.
Na stolu su, kao i uvijek, rizle. Vrećica trave, par pizeva, par limenki piva, ogledalo.
A ja ne vidim dobro pa uzimam ogledalo i zbunjeno stajem s rukom u zraku kad on skače i hvata me za zglob.
- Pazi, smije se. Skoro si bacila 500 kuna.
Pogledam bolje i vidim nekoliko debelih lajni. Znam što je, jednom kad natjeram oči da vide, vidim.
Nagovara me da uzmem. Ima te smeđe oči i puno lice pjega. Volim te njegove pjegice, volim tu isturenu gornju usnu, volim njegov pogled. Ima tužan pogled, iako se stalno smije. I nagovara me da uzmem, govori mi da je sjajno, prvoklasna stvar ovaj puta.
Vrijeđam ga.
Govorim mu da je papak i da odjebe i da je luzer.
A tužne smeđe oči se smiju.
- Bojiš se, kaže napokon. - U redu je, nije bed. Kužim. Bojiš se.
Glupa sam. Znam da sam glupa, ali u tom trenu sam ljuta, kako on to misli, bojim se?
Daj mi, govorim mu. Daj mi.
Uzimam i prah mi prži sluznicu nosa.
Peče, neugodan je, osjećam se kao da ću prestati disati. Svrbi.
Pa raste mučnina.

Pola sata kasnije, ja sam avion. Ja uzlijećem, letim, ja sam raketa.
U džepu imam vrećicu za kasnije. Objašnjavao mi je sve o tome koliko, kada, kako.

5 ujutro je.
Prijatelji me šamaraju da dođem svijesti, a u prsima mi je oganj.
Netko me udara šakom po rebrima, mislim da su rebra, ne znam u stvari gdje me udara, ali ću ujutro na prsima naći crnu modricu.
Ustajem, dolazim k sebi, nose mi vodu, netko mi - mislim da je to A. - kopa po džepovima.
Ubit ću ga, govori nekome, ubit ću ga.

Želiš li umrijeti, pita me?
Ležim na podu, među opušcima i razlivenim pivom, dižu me da sjednem, bole me rebra, bole me kosti, boli me ono nešto unutra, osjećam kao da mi netko kliještima steže srce.
Pa lažem.
Ne danas, odgovaram.

Svjetlost se zibala ispod krošanja. Svjetlost kao slomljena, svjetlost isprekidana, svjetlost kao val. I smijala sam se svjetlosti, baš sam joj se smijala, ne znam drugačije reći, smijala sam joj se kako mi pleše pred očima, kako se koluta svijetom.
Svjetlost se zibala ispod krošanja i da si bio ovdje, rekla bih ti - slobodna sam.
Umorom sam te plaćala i mislim da smo konačno namirili dug. Umor sam davala kao plaću što sam ti povjerovala, što sam dopustila da mi osmijehom polomiš život i raspeš ga kao milijun krhotina. Umorom sam te plaćala i vjeruj, pomislila sam jednom, pomislila sam milijun puta, da smo taj dug već morali zaključiti. Otpisati ga. Platila sam te više nego smo dogovorili i vjeruj, platila bih te više. Platila bih stoljeća umora, samo da te se konačno riješim. Samo da konačno ugasneš u meni.

I tako se danas svjetlost zibala i krošnje su bile crvene i žute i bakrene i crne već pomalo - to se ruska zove, naučila sam - i ja sam se počela smijati, svjetlosti, lišću, bojama, tebi. Smijala sam se jer sam između nas poslagala toliko dobrih dana, toliko onih tužnih, toliko teških, toliko jasnih, toliko blještavih, toliko mojih, toliko je koraka bilo, toliko odlučnih, prgavih, mojih koraka, da jednostavno više nema mjesta za tebe. Daleko te ostavljam za sobom, i govorim o tebi s riječima "nekad" i "poznavala sam" i "sjećam se". I "zaboravljam". Često koristim baš tu riječ - zaboravljam.

Umorom sam te platila, a od tebe se obranila sobom, svojim Danima Koji Imaju Ime, svojom hrabrošću, svojom snagom koja je pomicala gradove prošlih dana i opasala me tako da danas ne možeš do mene, sve i kad bi htio.
A vani je, vidiš, ruska. Vani svijet tutnji u bojama, vani je magla, vani pršti svjetlost.
I smijem se - u ljetni dan misli pobjegnu same.

Pričala bih. Želiš li slušati?

Pravit ću se da želiš, pravit ću se da si ovdje, s druge strane stola, pravit ću se da se smiješ, da se smijem, da je ljeto. Tako je, pravit ću se da je ljeto.
Pričala bih o lišću malo. Gledaš li ga? Umorna je ova jesen, umorna je koliko sam umorna ja, a umorna sam, moj bože, ne znam postoji li osim tebe itko na svijetu tko bi mogao zaroniti do dna mojeg umora. Znam da znaš, znam, ali pričala bih, i pravim se da slušaš, pričala bih o jeseni koja je umorna i umara, pričala bih o jeseni koja mi sjedi na kostima, pričala bih da mi mrznu prsti i stopala, pričala bih da gledam u nebo uporno, gledam i tražim crte i paralele, pričala bih o maglama, da, najviše bih pričala o maglama...

Sjedim sam u zagrljaju sile, a krila su mi spremna za let...
Slušaj što sam vidjela jutros. Hladno je bilo, i trnuli su prsti ponovno, ti moji prsti koji ne podnose hladnoću, cijelo mi tijelo ne podnosi hladnoću pa se buni, razboljeva i osipa, to moje vruće tijelo koje gori i ne spava i ne miruje i ne staje. Hladno je bilo jutros i gledala sam maglu kako se povlači po livadi pored koje prolazim svakog jutra, gledala sam maglu i smiješila se jer magla je lijepa, magla pokaže bit stvari, i gledala sam sunce kako prosijava u nju i mislila gdje ću stati, na trenutak samo, gdje ću stati i snimiti je, a onda... Slušaj me, molim te, a onda sam gledala brdo, isto ono pored kojeg prolazim svakog jutra, i vrh je gorio i mislila sam, čudno, kakav je to odraz, mislila sam, pa gore nema ničeg staklenog, tako je izgledalo, kao da sunce sja ravno u staklo, ravno u nepregledne površine stakla, pa sam mislila, gori li to vrh?, i gledala sam i gledala, a onda sam ugledala sunce, i sunce je prosijavalo kroz šumu na vrhu i kunem ti se, vrh je gorio.

Pričala bih, pravim se da je ljeto, da se smijemo nepobjedivo, mi suncu i sunce nama, i sve je tajna, tajna, tajna.

Pričam, a gore mi dlanovi, plamte i vreli su, i razmišljam o tome da zaslužujem najgoru kaznu, zaslužujem da me ispljuju, da me izudaraju kao kakvo dosadno šugavo pseto, razmišljam o tome kako me danima steže u prsima i kako osjećam onu dosadnu, tupu bol negdje u nutrini, razmišljam o vremenu, razmišljam o priči koja se rađa negdje, razmišljam o tebi i sebi, ali najviše razmišljam o ljetu i razmišljam o jesenskim maglama, o toplini mojih dlanova i kako sam ih voljela osloniti na lice, na svoje lice, na svoje oči, a sada ne volim ništa, sada sam prazna i umorna, bože, zna li itko, itko, itko koliko sam umorna, kolikim sam te umorom platila?

Znaš li ti?
Pričala bih. Želiš li slušati?

Ponekad se ranim tobom.
Jednostavno dođe, jednostavno me preplavi sve što smo bili, sve što smo mogli biti, sve što nismo znali biti, sve se to slije na mene kad nam se u nedjelju uvečer sudare riječi pod ovim žutim svjetlom koje mi svrdla u očima, svrdla i svrdla i ne prestaje. Ponekad se ranim tobom, ranim se onim živim što tinja u tvojim grubim prstima, ranim se tvojim pogledom i tvojim očima i pustim da me odnese, na posljetku boriti se protiv tebe ne mogu.
Ponekad se, vidiš, namjerno ozlijedim tobom, a rekla sam da neću, ne više, ne ponovno. Rekla sam da staje i otišla sam, i tako je najbolje, znam da jest, i da me netko pita - a znaju bolje nego da pitaju - rekla bih da je tako trebalo. Na posljetku, kamo bi to odvelo? Gdje bismo završili, što bi se dogodilo, nismo mi ti ljudi, znam to danas, znam to većinu vremena zapravo, ali ne znam kako da utišam taj glas, taj glas koji se sudara s tvojim riječima, svim onim riječima koje su mi bile potrebne da ih čujem, sa svime što sam samo uz tebe bila, s osmijehom koji si mi ti iskovao. I trebalo je rezati, rezati oštrim nožem, rezati tako da ne ostaviš prostora za nova spajanja, rezati tako da jednostavno kreneš i ne osvrćeš se, jednostavno rezati, rezati, rezati, i tad sam odrezala, i dobro je, i smijem se, i skačem i trčim i jurim, i svijetlim i blještim i nasmijavam svijet i ostat će bolji jer sam ja sjala u njemu, i sve je dobro, osim tih prokletih nedjelja, prokletih, usranih nedjelja kad nam se riječi susretnu u nekom svijetu izvan svijeta, u nekom svemiru izvan svemira, negdje ispod agava i smokava, ispod smole i oblaka, ispod ovog zlatnog i zelenog i crvenog i bakrenog, tamo nam se riječi susreću, i povukla bih ih sve, sve do jedne, te glupe, male, nevažne riječi koje me vežu uz tebe.