Trebam te.
U bezveznoj subotnjoj večeri, da ti banem na vrata, da mi se smiješ, da me skrivaš iza filadendrona od znatiželjnih susjeda.
Trebam da gledamo crvena svjetla na vrhovima nebodera, da mi crtaš strane svijeta.
Trebam da me zagrliš.
Da razmišljaš hoćeš li me poljubiti.
Da razmišljam hoću li te poljubiti.
Da odlučim da neću.
Možda.
Do sljedeći puta.

Trebam da se sklupčam u tvoju fotelju.
Da me pokušavaš nahraniti.
Da mi miluješ vrat.
Da me učiš spektrima boja. I da mi se smiješ kad spojim nespojivo.
Trebam te.
Možda.