Sve će proći. Jednom ćemo o ovome pisati priče, izmišljati šume kojima smo gledali vrhove iznad magle i mora na čije smo obale prvi puta zakoračili.
Sve će proći, i pričat ćemo jednom o ljetu koje smo ponijeli u očima, o tome kako ruka skladno klizne u drugu ruku, o pjesmama koje nas zaskoče s radija u tri ujutro, na samotnim cestama koje ne vode nikuda.
Sve će proći, i obećanja i zakletve i ono vječno, bit će bolje i popisi koje ispisujem rukom, pazeći da koristim olovku, uvijek olovku, najobičniji grafit koji će nestati u vjetru, i zore koje dočekujem budna i noći u kojima ponavljam nikad više kao molitvu.
Sve će proći, i tražit ćemo ponovno znakove u boji ulica koje nam poznaju korake, sve će proći i proći ću ti prstom po rubu usne kao što uvijek činim (pokušavam se uvjeriti da si stvaran) i ljubit ću te krišom, kao da te kradem.
Sve će proći, osim ljeta koje još nosim kao sveti zapis na koži, onog našeg ljeta kad si me našao, kad si me spasio, kad si me volio.

Oznake: hold time

To je patologija, nema što drugo biti.
Biti ovako spojen, mora da je patologija.
Želim da me voliš. Da sam ja ta koja te pokreće. Da uz mene zasvijetliš. Razumiješ li? Da mene, baš mene voliš.
I da budeš daleko.
Da me voliš do ludila i nazad, ali da budeš daleko.
Da ja tebe mogu voljeti svim silnim kilometrima kamena i mora. Ali daleko. Budi daleko.

Čekala sam da prođe dan.
Banalno - čekaš da prođe nešto što će proći s tvojom dozvolom ili bez nje.
Ultimativni gubitak vremena.
Čekala sam da prođe dan pa da mogu ponovo početi disati bez one neke sumorne praznine u želucu koja me tjera na povraćanje. I uopće - odakle ta potreba za fizičkim metaforama? Praznina u želucu, bol u srcu, a sve se u stvari svodi na pogrešno usmjerene elektrone koji putuju mojim sinapsama.
Ali eto, povremeno čekam da prođe dan.
Da netko dođe, nazove, ukloni ovaj osjećaj neprepoznatosti.
Kad je postalo nepristojno plakati? Kad je postalo neprihvatljivo pričati o nesretnosti. O usamljenosti. O želji da budeš viđen, a ne analiziran. O želji da budeš doživljen, a ne skiciran.

Zaboravimo podsmjehe na trenutak.
Zaboravimo moje pogrešne odluke. Zaboravimo - ti virtualni ti i ja, sve virtualnija ja - što sam mogla biti a nisam.
Glupo je nešto željeti jer si nekoć davno poželio nešto drugo.

Čekala sam da prođe dan, stvarno sam čekala, pogledavala sam na sat, znalački ubijala vrijeme.

Već dugo nisam plakala u dvoje. Već dugo nisam plakala točka.
Ponekad mislim da bih plakala koliko je ono već kišilo u Macondu, samo da jednom počnem.
Pa ne počinjem, već čekam da prođe taj dan, ti dani, čekam da umor u meni prevlada tupost i da konačno zaspem.

Sve sam dalje, zapravo, na horizontu ljudi koje poznajem. Točka. Blink na radaru. Samo naslućeno postojanje.

Oznake: iz poluprofila

Vi imate svoja sigurno i uvijek i nikad.
Točno znate gdje dolazi točka, a gdje zarez (nikad nisam naučila), vjerno izbjegavate vokative, pazite na balans crne na slikama, previše pojačava kontrast, a to ne bismo željeli da se dogodi. Oprezno birate pridjeve, komparativ samo ponekad, a superlative ste prerasli.
Vi bez greške znate da je sunce uvijek žuto i da će vas južina umoriti. U magli loše vidite i opasna je u prometu, Zagreb je jezivo vruć ljeti i treba paziti da klima nikad ne prijeđe propisana dvadeset i tri stupnja.
Izluđuje vas nered, kavu ne pijete poslijepodne, uvijek znate kome pružiti ruku, što se kome kaže i kako voditi običan razgovor.

Vaš svijet ima čiste prometnice kojima putujete ne okrećući se.
Nikad ne pomiješate dobro jutro i dobar dan, nikad ne dočekate jutro budni (čovjeku je potrebno bar osam sati sna), nikad ne riskirate glavu, o srcu da ne govorimo, radi ideje koja je od početka osuđena da vas ubije, uništi, ostavi od vas tek mrlju na tom prevrućem zagrebačkom asfaltu.

Ja vam zavidim.
Zavidim riječima koje olako prosipate ne pitajući se.
Zavidim lakoći kojom klizite kroz ljude i odnose, ne zaboravljajući rođendane, proslave, vjenčanja i pogrebe.
Zavidim vašim slikama u kojima je crna ublažena da ne bode u oči, zavidim vašim stiscima ruke, zavidim vašim kapama, šalovima i rukavicama koji su praktični, ako ne i sasvim estetski, zavidim vašem svijetu u kojem sve ima mjesto i oblik i položaj, koordinatu u tom zamišljenom sustavu na kojem se sastajemo.

Zavidim vam na upornom upiranju pogleda pod noge, zavidim vam na ručkovima, večerama, tulumima iznenađenja.
Zavidim vam na osmjesima, roštiljima i rođendanima.
Zavidim vam na kavama subotom ujutro i kartanjima subotom uvečer.
Zavidim vam na životu koji vas nikada ne baci unazad.

Porazili biste me kad bih vam dopustila da me volite.

Oznake: about today

Izaći ćemo na obalu kad-tad. Izaći ćemo drhtavih nogu, ne znajući kako se hoda čvrstim tlom. Izaći ćemo na obalu i pričat ćemo o morima, o potezanju jedara, o sidrima koja popuštaju u sigurnim lukama.
Izaći ćemo na obalu, i obala će nas prihvatiti, staviti nam široke oblutke pod zaljuljana stopala, zalijepiti nam dlanove smolom i ispuniti uši upornim zujanjem cvrčaka u ljetno podne.
Izaći ćemo na obalu, mokri i prljavi, umorni, i pričat ćemo o sirenama koje smo izbjegli. I o brodovima koje smo putem susretali u noći. Pričat ćemo o maglama iznad Atlantika i kako neke obale izgledaju kao ruke ubojica.
Pričat ćemo o olujama, o spajanju neba i mora, i o valovima, posebno o valovima.
Onom prvom, koji nas budi iz sna.
Onom drugom, kojeg osjećamo u dnu trbuha.
I onom trećem i četvrtom, radi kojih nam srca dube prolaze između rebara.
I onom petom, kad brišemo sol s lica i lomimo jarbole.
I šestom, kad se opraštamo.
I sedmom, kad već vjerujemo da nikad nije bilo ničeg osim tih valova koji tuku i ne odustaju.
I osmom, koji nosi zaborav.
I na posljetku, devetom, onom koji nam je trgao mišice i punio nam usta vodom i oči morem. Devetom, koji nas je gotovo stajao života, devetom koji je brisao sva sjećanja na prošlost, devetom koji je dovukao oblake s kraja svijeta i probudio vjetrove vječnih snova.

Izaći ćemo na obalu, jednom, i voljela bih vjerovati da nas neće samo more na nju izbaciti, podbuhle i trule, OneKojiSuOdustali, već ćemo pobjednički uploviti u luku i čekati smiraje preostalih dana.

Oznake: Hy Breasil

Izbjegavam odgovor na svako tvoje pitanje.
Zar bi doista otišla od mene, pitaš me, a ja šutim. Kao da se to lako može reći, kao da je to jednostavna da-ne pitalica, kao da ima jednoznačnih riječi koje bi te umirile.
Voliš li me, pitaš, a ja opet šutim i brojim mrlje visoko na stropu (onaj problem s vlagom), i htjela bih ti reći da je to najmanje važno od svih pitanja, to volim li te i koliko i ako.
Što želiš, pitaš, a ja uzdišem u sebi, duboko, bolno uzdišem, i nabrojala bih ti koješta.
Želim usnuti u pijesku i bojati se vriska tišine. Znaš na što mislim? (Ne znaš i zato se bojiš.)
Želim hodati po rubu mostova.
Želim gledati zoru iznad nekog mora čije ime ne znam izgovoriti.
Želim razmišljati o čudesima atoma koji se razbijaju i rastavljaju i sastavljaju stoljećima.
Želim nestati među ljudima koji gutaju slogove i među onima koji izgovaraju svoje grlene riječi.
Želim razvući sav svoj mrak na nekom stolu (pokrivenom plastičnim stoljnjakom nagorjelom od cigareta) i poslagati ga u kutijice.
Želim naći nekog tko može slušati sve to što muklo ječi u meni.
I nekog tko me može stisnuti za ruku snažno, tako da mi slomi kosti, jer treba ih lomiti, treba im pustiti da se slome i ponovno zarastu i vjeruj, najbolja sam u tim novim srastanjima, tad sam najbolja, najjasnija ja.
Želim nekog tko će utisnuti svoj život u mene, svoju tugu u moju, svoj dlan u moj dlan, svoje riječi u moje.

A ti pitaš volim li te i koliko i ako.

Oznake: pa dobro

Neka boli. Neka urlam u ponoć i razbijam šakom zidove.
Neka boli.
Neka me trga, neka me razdire, neka me tjera da skrivam pogled na posve neprikladnim mjestima, neka urla.
Sedam dana, toliko treba da prestane.
Sedam dana besmisla.
Sedam dana tutnjim, sedam dana se odazivam na pogrešna imena, na akuzative umjesto vokativa, sedam dana urlam iz bijesa, sedam dana bježim, sedam dana tvoja.
Neka boli, podsjećaj me, neka boli, neka trnu šake i bridi koža, neka želim zariti nokte u oči, neka.
Vjetar mi urla pod prozorom, vjetar mi se zalijeće u lice, vjetar nosi miris cimeta i gorkih trava, vjetar podsjeća na neka davno zaboravljena ludila.
Neka boli, podsjeti me, neka me pocijepa napola, zaplesat će noge same ponovno kad sve ovo utihne.

Još sam živa.

Oznake: koža

Obilazim groblja, lampione trpam u džepove.
Mislim da sam sva volim te ispucala u ovome životu. Ne ljubav, samo volim te, samo te dvije riječi koje sam godinama govorila, ne razmišljajući o tome da i riječi možeš potrošiti.
Pa obilazim groblja, znam da nisi tu, govorim glasno i uplašim neku ženu u crnini, magla je pregusta i nisam je vidjela.
Nikad nisu, smiješi mi se ona, nikad nisu. Sad su našli svoj mir.
I to je tako primamljivo, tako opojno. Tako lijepo miriše taj mir u zimskoj magli na Mirogoju, tako se omata oko mene, tako me doziva. Mir.
Ponekad vidim tvoje prste kako se pomaljaju iz mraka, ektoplazma u dubini. Kad mi nedostaješ, osjećam to u rukama, u dlanovima koji još poznaju tvoj oblik, širinu tvojih leđa, mekoću tvoje kože.

Ali dođe nedjelja, i moram biti velika, moram biti jača, moram ustati - sad, sad, sad - i moram zakoračiti. Sad.
Oni s kojima možeš konje krasti kradu te konje u nekim drugim svjetovima. Kradite ih danas sa mnom, ponavljam kao molitvu. Kradite ih danas sa mnom. Samo danas i neću više ništa tražiti.

Oznake: put

Plutam između svjetova, niti u jednom do kraja, između njegovih dodira i pogleda preko njegovog ramena (vidim more i jedro u daljini), plutam između želja koje se bojim izgovoriti naglas, između vrhova na koje se penjem, između mokrih prstiju šume i svijeta koji se rastapa dok ga gledaš odozgo, svevremen i bezimen.
Plutam između svjetova koji nisu moji i ponekad bih samo raširila nosnice na vjetru i znala da će mi pred noge baciti neku novu priču, ponovno i ponovno i ponovno i opet, neku priču kojoj neću znati početak jer će početak biti nešto banalno, nešto sitno i nepromišljeno, nešto što lako previdiš jer će se pojaviti bez fanfara i timpana, kao da je to jedina mjera za strast (barem je jedina koju ja poznajem), nešto što klizne kroz svijest kao blijed oblak na ljetnom horizontu. Ali vjetrovi miruju, vjetrovi spavaju, kao da su mi ispunili već previše želja, a to je laž, nisu ispunili niti jednu za koju nisam morala odrezati komad tijela, komad sebe, kilogram mesa i litru krvi ispustiti, vjetrovi mi se smiju i šapuću da nije vrijeme, da nije, da netko još zauzima prostor u koji bi puhnuli, vrata su još zatvorena, još se skrivam dok oni kucaju i udaraju po prozorima.
Plutam između svjetova, i svjetovi se rastaču kao stakalca kaleidoskopa, kao tinta razlivena u čaši, plava boja koja preplavljuje sve, i nije li neobično da je plava u riječi preplaviti, premezati plavom, kao da je tuga jedino plava i niti jedne druge boje, a nije, ako mene pitaš, tuga je crvena i žuta, tuga je posebno žuta, žuta kao subotnje poslijepodne i nedjeljno jutro, žuta kao proljeće, žuta kao tvoji koraci koji žure nekamo gdje nisam ja.

Oznake: lullaby

Gledamo sunce u retrovizoru.
Jesi li kad vidio nešto ovakvo?
Podižeš pogled, smiješ se. Sunce u retrovizoru?
Sunce, nebo, crvena traka na obzoru. Svijet. Pogledaj svijet u retrovizoru. Sad, pogledaj ga sad.
Uvijek je ljepše kad ga gledaš unazad. Izbriše se crno, izbriše se vječno sivilo gradskih dimnjaka, izbriše se mutnoća neba, izbriše se sve zbog čeg je mutno u grlu, zbog čeg pogledom pratim onu prvu večernju zvijezdu. Pogledaj, pogledaj sad.
Pa dižeš pogled da me umiriš i kažeš nešto kao lijepo je i promatraš promet, crveno i bijelo, ljude koji žure pogleda uprtih u pod.

A ja... ja se smijem.
Vrijeme ne postoji, govorim ti, jesi li to znao?
To je samo fizikalna kategorija, to je samo konstrukt kojim objašnjavamo da smo usred klatna koje se pomiče amo-tamo, a pomiče li se zapravo ili si mi nekako moramo objasniti kretanje, moramo si reći da je sve kretanje, sve je pokret, sve je trka, a trka nema početka ni kraja, pa govorimo si da se sve miče hodali mi, jurili mi, smijali se mi... Sve je pokret ionako, a zapravo nije, pa odlučujem - danas, sada - mjeriti vrijeme u miljama, u koracima. U odlascima.

I sekunda, dvije... nestaje sunca, ostaje samo ona žarko crvena traka kojoj se smiješim, a ti promatraš ljude, dolje nisko, dolje, pogleda uprtih u pod, promatraš njihov hod i kažeš mi da previše mislim, a ovo nije misao, nije, ovo je sunce koje mi se nasmiješilo u retrovizoru, ovo su odlasci kojima se ponovno približavam, ovo su promjene koje osjećam, ovo su priče kojima pišem pa brišem krajeve.

Voljela sam te, znaš li to?
Voljela sam te onako kako voljeti treba, onako da podignem pogled usred zimskog poslijepodneva i nebo ima tvoj lik, a ja odjednom - tek tako - imam milijun misli za tebe, milijun slika za tebe, milijun obećanja koja ne izgovaram da ih ne bih - nekad, jednom - prekršila.

Oznake: lost

Kad si ovdje, ne spavam.
Govorim si da nije važno. Govorim si da je to sve fizika: vrijeme i prostor su jedno, zajedno postoje ili ne postoje pa između nas onda nisu dani ili sati, nego samo nepregledna prostranstva.
Pustinje.
Samo su ogromna prostranstva kroz koja odjekujemo, odzvanjamo, ječimo čelično i oporo. Daleki. Ugašeni. Tihi.
Nije važno, sve je to fizika, vrijeme ionako ne postoji jer si - kad si ovdje - stvaran i jučerašnji, živ i obojan i sve se događa opet, kao da se nikad nije prestalo događati.

Kad si ovdje, ne spavam, iako se tjeram da zatvorim oči, da ne mislim, da ne osjećam.
Samo ponekad bih da te ne osjećam.
Samo ponekad, kad san ne dolazi na oči, a umjesto njega se preliješ ti. A ne bi trebalo. Samo ponekad, samo ponekad, bljesne ono vrijeme koje još nije došlo pa pomislim, miruj. Spavaj. Sanjaj. Čekaj.

U snu sam te ostavila.
U snu, noćas, dok me rukom tražiš pored sebe, ja sam te ostavljala.
I sad preslagujemo, crtamo, sastavljamo popise.
Ne brini, govoriš mi, volim te.

A ja... ja govorim u snu.

Pošalji mi komad neba koji sad gledaš.
Pošalji mi boju koja ti se zaplela u oči.
Pošalji mi ruke vjetra koje su dotakle more.
Pošalji mi misao koja te muči oko ponoći, kad ne možeš usnuti, kad znaš da sam negdje budna i zbrajam noćne minute.
Pošalji mi kraj naše priče, tako da znam koliko koraka još treba napraviti, da ne promašim neki slučajno.
I dalje trebam vrijeme. Puno vremena. Eone vremena trebam.
Trebam vrijeme da konačno isplačem. I vrijeme da konačno zašijem sve što je u meni poderano, pocijepano, rastrgano.

Oznake: pale blue eyes

Lome me dani, lomi me neizrecivo. Lome me snovi.
Pokušavam ti reći koliko snova imam, a to ne stane u riječi.
Saberi se, govoriš mi. Saberi se i diši. Spavaj. Živi.

Jesmo li mogli bolje?
Ima dana koji se sruše na mene pa mislim - nismo. Nije išlo.
A ima dana kad znam da jesmo, da se takve stvari dese jednom u životu, jednom ako imaš sreće.

Ne znam koji je danas dan.
Danas je dan kad skrivam papiriće po džepovima i brišem kalendare.
Danas je dan kad sjedim u hladnom automobilu dok mi ne odrvene prsti i ne prestane taj prokleti, stoti napad panike od kojeg mi srce treperi, a oboje znamo - i ti i ja - da moje srce to neće izdržati, da ne može izdržati, da ću jednog dana - uskoro! - samo nestati.
Danas je taj dan.

I dala bih sve da mogu spavati kao što ti spavaš. Miran i tih, ušuškan u svoju tišinu, u moj nemir.

Oznake: about today

Loše dane podnesem. Krene ta rijeka, krene taj val. Pa se pustim. S vremenom sam naučila puštati se tuzi pa neka tuga radi... što joj se već radi.
Neka ide, neka lomi, neka mi polomi kosti i zapuni usta muljem, neka učini da se sve ono meko i gnjecavo iz mene izlije u svijet. Neka. To su loši dani i neka ih, neka postoje, neka me udaraju, lome, valjaju u tom blatu. Svejedno je. Jer znam, znam, ZNAM, da će završiti, da je to samo val, da ću samo neko vrijeme plutati u tom gnoju koji se izlio iz mene. I to će proći. Nažalost, uvijek prođe. Nažalost, napravljena sam od čeličnih žica iznutra i uvijek stanem. Uvijek se uspravim. Uvijek.

Polome me dobri dani. Normalni, počešljani, uredni dani.
Dani koji imaju kičmu. Dani koji počnu normalno i teku normalno i sve je normalno, normalno, normalno.
Pa na kraju takvog dana stanem i mislim - zar je ovo sve? Baš sve?

Na kraju dobrih dana pomislim da bi najradije uzela nešto oštro i rezala kožu, samo da vidim da se otvara. Samo da vidim da sam živa. Da je unutra ipak nešto što pulsira.

Pa ti onda vidi kako je meni samnom.

Oznake: Zima

Pravim se da ti pričam. Ponekad te sretnem negdje u gradu pa na tren usporim korak i pravim se da ti pričam. Ali istovremeno okrećem glavu i nalazim kako me silno zanima nešto u izlogu pa te, eto, nisam vidjela. Ali vidim i znam i pravim se da ti pričam ta tri koraka koliko će trebati da prođeš pored mene.
Podcijenila sam bol. Čekala sam da prođe, da prođeš, da prestane rezati iznutra, da prestanem kašljati krv. Pa je prošla i nestala i sad je tu samo ogromna praznina koja vrišti na mene Jesi li to htjela?
A nisam.
Htjela sam samo da mogu zaspati, spavati, disati bez da svaka misao bude nekako povezana s tobom.
Zamijenila sam bol za prazninu i tupilo, i sad sam prazna i tupa, i trebala bih tisuću stvari: oprati podove, složiti odjeću, odgovoriti na pozive, pojaviti se negdje, održati predavanja, primiti tu jebenu nagradu, izmoriti tijelo, sve znam što bih trebala, a ne činim ništa.

Pa se pravim da ti pričam, korak, dva, tri, gotovo.

Oznake: who cares?