Pravim se da ti pričam. Ponekad te sretnem negdje u gradu pa na tren usporim korak i pravim se da ti pričam. Ali istovremeno okrećem glavu i nalazim kako me silno zanima nešto u izlogu pa te, eto, nisam vidjela. Ali vidim i znam i pravim se da ti pričam ta tri koraka koliko će trebati da prođeš pored mene.
Podcijenila sam bol. Čekala sam da prođe, da prođeš, da prestane rezati iznutra, da prestanem kašljati krv. Pa je prošla i nestala i sad je tu samo ogromna praznina koja vrišti na mene Jesi li to htjela?
A nisam.
Htjela sam samo da mogu zaspati, spavati, disati bez da svaka misao bude nekako povezana s tobom.
Zamijenila sam bol za prazninu i tupilo, i sad sam prazna i tupa, i trebala bih tisuću stvari: oprati podove, složiti odjeću, odgovoriti na pozive, pojaviti se negdje, održati predavanja, primiti tu jebenu nagradu, izmoriti tijelo, sve znam što bih trebala, a ne činim ništa.
Pa se pravim da ti pričam, korak, dva, tri, gotovo.
Post je objavljen 03.12.2013. u 09:12 sati.