Vi imate svoja sigurno i uvijek i nikad.
Točno znate gdje dolazi točka, a gdje zarez (nikad nisam naučila), vjerno izbjegavate vokative, pazite na balans crne na slikama, previše pojačava kontrast, a to ne bismo željeli da se dogodi. Oprezno birate pridjeve, komparativ samo ponekad, a superlative ste prerasli.
Vi bez greške znate da je sunce uvijek žuto i da će vas južina umoriti. U magli loše vidite i opasna je u prometu, Zagreb je jezivo vruć ljeti i treba paziti da klima nikad ne prijeđe propisana dvadeset i tri stupnja.
Izluđuje vas nered, kavu ne pijete poslijepodne, uvijek znate kome pružiti ruku, što se kome kaže i kako voditi običan razgovor.
Vaš svijet ima čiste prometnice kojima putujete ne okrećući se.
Nikad ne pomiješate dobro jutro i dobar dan, nikad ne dočekate jutro budni (čovjeku je potrebno bar osam sati sna), nikad ne riskirate glavu, o srcu da ne govorimo, radi ideje koja je od početka osuđena da vas ubije, uništi, ostavi od vas tek mrlju na tom prevrućem zagrebačkom asfaltu.
Ja vam zavidim.
Zavidim riječima koje olako prosipate ne pitajući se.
Zavidim lakoći kojom klizite kroz ljude i odnose, ne zaboravljajući rođendane, proslave, vjenčanja i pogrebe.
Zavidim vašim slikama u kojima je crna ublažena da ne bode u oči, zavidim vašim stiscima ruke, zavidim vašim kapama, šalovima i rukavicama koji su praktični, ako ne i sasvim estetski, zavidim vašem svijetu u kojem sve ima mjesto i oblik i položaj, koordinatu u tom zamišljenom sustavu na kojem se sastajemo.
Zavidim vam na upornom upiranju pogleda pod noge, zavidim vam na ručkovima, večerama, tulumima iznenađenja.
Zavidim vam na osmjesima, roštiljima i rođendanima.
Zavidim vam na kavama subotom ujutro i kartanjima subotom uvečer.
Zavidim vam na životu koji vas nikada ne baci unazad.
Porazili biste me kad bih vam dopustila da me volite.
Post je objavljen 22.12.2013. u 00:51 sati.