Izbjegavam odgovor na svako tvoje pitanje.
Zar bi doista otišla od mene, pitaš me, a ja šutim. Kao da se to lako može reći, kao da je to jednostavna da-ne pitalica, kao da ima jednoznačnih riječi koje bi te umirile.
Voliš li me, pitaš, a ja opet šutim i brojim mrlje visoko na stropu (onaj problem s vlagom), i htjela bih ti reći da je to najmanje važno od svih pitanja, to volim li te i koliko i ako.
Što želiš, pitaš, a ja uzdišem u sebi, duboko, bolno uzdišem, i nabrojala bih ti koješta.
Želim usnuti u pijesku i bojati se vriska tišine. Znaš na što mislim? (Ne znaš i zato se bojiš.)
Želim hodati po rubu mostova.
Želim gledati zoru iznad nekog mora čije ime ne znam izgovoriti.
Želim razmišljati o čudesima atoma koji se razbijaju i rastavljaju i sastavljaju stoljećima.
Želim nestati među ljudima koji gutaju slogove i među onima koji izgovaraju svoje grlene riječi.
Želim razvući sav svoj mrak na nekom stolu (pokrivenom plastičnim stoljnjakom nagorjelom od cigareta) i poslagati ga u kutijice.
Želim naći nekog tko može slušati sve to što muklo ječi u meni.
I nekog tko me može stisnuti za ruku snažno, tako da mi slomi kosti, jer treba ih lomiti, treba im pustiti da se slome i ponovno zarastu i vjeruj, najbolja sam u tim novim srastanjima, tad sam najbolja, najjasnija ja.
Želim nekog tko će utisnuti svoj život u mene, svoju tugu u moju, svoj dlan u moj dlan, svoje riječi u moje.
A ti pitaš volim li te i koliko i ako.
Post je objavljen 18.12.2013. u 08:44 sati.