Gledamo sunce u retrovizoru.
Jesi li kad vidio nešto ovakvo?
Podižeš pogled, smiješ se. Sunce u retrovizoru?
Sunce, nebo, crvena traka na obzoru. Svijet. Pogledaj svijet u retrovizoru. Sad, pogledaj ga sad.
Uvijek je ljepše kad ga gledaš unazad. Izbriše se crno, izbriše se vječno sivilo gradskih dimnjaka, izbriše se mutnoća neba, izbriše se sve zbog čeg je mutno u grlu, zbog čeg pogledom pratim onu prvu večernju zvijezdu. Pogledaj, pogledaj sad.
Pa dižeš pogled da me umiriš i kažeš nešto kao lijepo je i promatraš promet, crveno i bijelo, ljude koji žure pogleda uprtih u pod.

A ja... ja se smijem.
Vrijeme ne postoji, govorim ti, jesi li to znao?
To je samo fizikalna kategorija, to je samo konstrukt kojim objašnjavamo da smo usred klatna koje se pomiče amo-tamo, a pomiče li se zapravo ili si mi nekako moramo objasniti kretanje, moramo si reći da je sve kretanje, sve je pokret, sve je trka, a trka nema početka ni kraja, pa govorimo si da se sve miče hodali mi, jurili mi, smijali se mi... Sve je pokret ionako, a zapravo nije, pa odlučujem - danas, sada - mjeriti vrijeme u miljama, u koracima. U odlascima.

I sekunda, dvije... nestaje sunca, ostaje samo ona žarko crvena traka kojoj se smiješim, a ti promatraš ljude, dolje nisko, dolje, pogleda uprtih u pod, promatraš njihov hod i kažeš mi da previše mislim, a ovo nije misao, nije, ovo je sunce koje mi se nasmiješilo u retrovizoru, ovo su odlasci kojima se ponovno približavam, ovo su promjene koje osjećam, ovo su priče kojima pišem pa brišem krajeve.

Voljela sam te, znaš li to?
Voljela sam te onako kako voljeti treba, onako da podignem pogled usred zimskog poslijepodneva i nebo ima tvoj lik, a ja odjednom - tek tako - imam milijun misli za tebe, milijun slika za tebe, milijun obećanja koja ne izgovaram da ih ne bih - nekad, jednom - prekršila.

Oznake: lost